Znanstveni kolokvij Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku održan je 25. travnja 2025. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njime je Katedra željela obilježiti pola stoljeća od svojega osnutka. Naime, odluka o osnivanju Katedre za stilistiku pri tadašnjem Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti donesena je na sjednici fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta 23. travnja 1975. No, začeci Katedre sežu još u šezdesete godine 20. stoljeća, kada asistent Krunoslav Pranjić, tada zaposlen pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik, počinje voditi stilističke vježbe, iz kojih u akademskoj godini 1968/69. izrasta kolegij Stilistika.
Nakon što je dvije godine bio predstojnikom Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, profesor Pranjić je 1975. utemeljio Katedru za stilistiku i tako potaknuo institucionalizaciju te znanstvene discipline u našem akademskom polju. Treba reći da su mu u tom poduhvatu na ruku išle okolnosti. Stilistika je u ono vrijeme figurirala kao vrlo popularna disciplina, ugrađena u temelje onoga što je ostalo upamćeno pod nazivom Zagrebačka stilistička škola. Pod utjecajem praškog i francuskog strukturalizma te američke nove kritike stilistika se nametnula kao povlaštena metoda imanentnog pristupa književnom djelu. Čini se da su tih godina svi čitali stilistički i polazili od teksta, forme, jezika i stila: ponajviše Ivo Frangeš i Zdenko Škreb, ali i Aleksandar Flaker, Stanko Lasić, Milivoj Solar, Viktor Žmegač, Miroslav Beker, Radoslav Katičić i Gajo Peleš, i naravno Krunoslav Pranjić. Ostavština te generacije doista je golema. Objavili su niz važnih prijevoda, osnovali časopis Umjetnost riječi, objavili kapitalni Uvod u književnost, usustavili znanstvenu terminologiju i izgradili metajezik struke te se prometnuli u pravi međunarodni znanstveni brend. Sve to omogućilo je i osnutak stilističke katedre čiji je jedini član narednih četrnaest godina bio Krunoslav Pranjić, no 1989. pridružuje mu se Krešimir Bagić, koji je nakon Pranjićeva umirovljenja 2001. Katedru pomladio s novim članovima: od 2005. član Katedre je Nikola Košćak, od 2007. Anera Ryznar, od 2008. do 2013. pri Katedri je bila zaposlena Katarina Brajdić, a 2017. pridružuje se i Gabrijela Puljić.
Pola stoljeća je dovoljno vremena da se vidi kako se mijenjala sama disciplina. Stilistika kakvu je Pranjić utemeljio bila je čvrsto usidrena u imanentnom pristupu tekstu, polazeći od jezika, forme i stila kao autonomnih kategorija. Taj je model s vremenom počeo trpjeti pritiske semiotike, pragmatike, diskursne analize i kulturalnih studija, koji su tražili da se tekst otvori prema kontekstu, ideologiji i čitatelju. Bagićeva generacija i oni koji su došli nakon nje dočekali su te pritiske kao dobrodošlo proširenje metodološkog repertoara. Stilistika koja se danas prakticira na Katedri zadržala je preciznost tekstualne analize, smjestivši je u širi komunikacijski, kulturni i medijski okvir. Zbornik koji je pred vama svjedoči upravo o toj transformaciji.
Stilistika kao disciplina razvijala se i kroz nastavu. Stilistička katedra izrasla je iz jednog obveznog kolegija koji se kontinuirano izvodi već 57 godina, odolijevajući svim programskim reformama i znanstvenim modama. Stilistici su se tijekom godina pridružili kolegiji koji su slijedili istraživačke interese njihovih nositelja i pokrivali različite razine jezične i tekstualne analize. Na preddiplomskom i diplomskom studiju kroatistike te na fakultetskoj razini izvodili su se kolegiji posvećeni retoričkim ishodištima stilistike i pitanju figurativnosti jezika i diskurza (Figure i diskurzi), stilistici kao interpretativnoj praksi (Praksa čitanja, Stilistička interpretacija pjesme, Suvremeni hrvatski roman: od stila do diskurza, Stilovi suvremene hrvatske proze), medijskim i govornim registrima (Publicistički i medijski diskurz, Razgovorni jezik i žargon) te specifičnim tekstualnim vrstama i modusima (Jezik dramskoga teksta, Književna kritika, Uvod u grafostilistiku).
Osim toga, članovi Katedre su svoja stilistička istraživanja provodili i u sklopu znanstvenih projekata, a uz rad na projektima vezano je i pokretanje znanstvenog portala Stilistika.org 2015. godine, koji uređuju članovi Katedre i koji se u deset godina rada razvio u bogat repozitorij stilističkih i filoloških tekstova te u biblioteku s nizom reizdanja stilističkih klasika i novih stilističkih e-knjiga i zbornika.
Katedra je dosad organizirala i četiri znanstvena skupa: Važno je imati stila (2002) koji je bio posvećen djelu prof. Krunoslava Pranjića; Svijet stila, stanja stilistike (2015) povodom 40. obljetnice Katedre, znanstveni skup Jezik in fabula (2018) te kolokvij Kritično stanje: izazovi suvremene književne kritike (2022). Kolokvij Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku zamišljen je kao susret s dugogodišnjim suradnicima – stilističarima, ali i istraživačima iz drugih disciplina i polja čiji rad potvrđuje da stilistika ostaje živo sjecište filoloških pristupa.
Zbornik Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku okuplja 13 znanstvenih i esejističkih tekstova koji predstavljaju pisane inačice referata održanih na kolokviju, a u tematskom smislu svjedoče o razvoju i suvremenim tendencijama stilističkoga promišljanja jezika, književnosti i medija. Zbornik je i u tematskom i u metodološkom smislu vrlo heterogen, što smatramo njegovom prednošću. On nudi pregled različitih teorijskih, analitičkih i interdisciplinarnih pristupa čitanju teksta, njegove forme, funkcije i ideologije, a povezuje ih zajednički interes za stilistiku kao živu, višeslojnu i otvorenu znanstvenu disciplinu.
Zbornik je podijeljen u četiri tematske cjeline koje jasno ukazuju na širinu interesa i metoda današnje stilistike. U prvoj cjelini Teorije i tehnike okupljeni su teorijski prilozi koji na inovativan način proširuju horizonte stilistike i njezinih primjena. Autori pristupaju jeziku i književnosti iz različitih analitičkih perspektiva, pokazujući kako stil nije puki estetski dodatak, nego temeljni nositelj značenja, ideologije i osjeta. Zajednička im je težnja ka povezivanju lingvističkih modela s društvenim, komunikacijskim i afektivnim aspektima teksta, čime se otvaraju novi pravci istraživanja u interdisciplinarnom prostoru suvremene stilistike.
Rad Marine Katnić-Bakaršić Kritička stilistika i literarni diskurs donosi teorijski utemeljen i metodološki precizan prikaz kritičke stilistike kao pristupa primjenjivog na javni i književni diskurs. Autorica naglašava važnost tekstualno-konceptualnih funkcija koje omogućuju analizu poetskih i proznih tekstova, a kroz primjere romana Sonječka Ljudmile Ulicke i pjesme Poruka Maka Dizdara razotkrivaju se odnosi moći, afektivni mehanizmi i ideološki slojevi književnog teksta. Katnić-Bakaršić pritom ističe kako kritička stilistika, kao interdisciplinarna metoda koja povezuje lingvistiku, književnost i društvenu kritiku, istodobno otvara prostor za višeznačnost i interpretativnu otvorenost.
U radu Argumentativna vrijednost retoričkih figura Gabrijela Kišiček preispituje tradicionalnu podjelu između retorike i dijalektike, polazeći od antičkih i suvremenih teorijskih izvora. Autorica tvrdi da retoričke figure treba promatrati kao funkcionalne alate argumentacije, a analizom različitih figura argumentira kako one oblikuju značenje, stav i uvjeravanje u javnom govoru. Njezin pristup donosi važan doprinos stilistici u širem komunikacijskom kontekstu, osobito u analizama političkog i medijskog diskursa.
Perceptivne, tjelesne i afektivne dimenzije pjesničkog izraza u središtu su rada Gabrijele Puljić Ekostilistika pjesme. Brlekova “Songularity” i Vojkova “Sharebedžija” – isti stilem, različiti okoliši, koji ekostilistiku uvodi kao pristup oslonjen na ekološku psihologiju, kognitivnu lingvistiku i semiotiku. Umjesto svođenja stila na katalog figura, autorica predlaže analitički model u kojemu poetski tekst proizvodi stilsku potencijalnost koja se ostvaruje u relaciji s okolišem, medijem i čitateljem. Analizom pjesama Alena Brleka i Vojka V potvrđuje se da ekostilistika otvara prostor za razumijevanje stila kao osjetilnog događaja između jezika, tijela i prostora.
Pojam značenja iz perspektive teorijske lingvistike razmatra Marin Andrijašević u radu Semiotički vs. sociosemiotički pristup konceptualizaciji značenja, uspoređujući klasični semiotički i suvremeni sociosemiotički pristup. On pokazuje kako semiotička tradicija utemeljena na tekstu postupno ustupa mjesto sociosemiotici, koja analizu širi na društveni kontekst i komunikacijske prakse. Premještajući fokus s pojma značenja na razumijevanje, autor ističe kako je razumijevanje iskustveno i kulturno uvjetovano, što ga čini ključnim alatom za pristup višeznačnim i promjenjivim tekstovima.
Druga tematska cjelina, Stilistika u digitalno doba, okuplja radove koji ispituju kako se stilistička analiza prilagođava i proširuje u suvremenim komunikacijskim uvjetima obilježenima digitalnim medijima, vizualnošću i novim diskurzivnim praksama. Autori pristupaju jeziku i značenju kao društveno i ideološki oblikovanim procesima, a u središtu interesa nalaze se medijski diskurs, reklamni žanrovi te modeli tumačenja značenja koji uključuju vizualne i afektivne dimenzije. Ovi radovi pokazuju kako stilistika danas prerasta tradicionalne granice književnog teksta i postaje ključni alat u analizi novih oblika javne komunikacije i kulturnih reprezentacija.
Prilog Ljubice Josić Kritička analiza diskursa i medijski diskurs hrvatskoga jezika analizira suvremene medijske diskurze kroz prizmu kritičke diskursne analize i lingvostilistike. Autorica ispituje kako medijski diskurs oblikuje javnu percepciju jezične norme, identiteta i vrijednosti, s posebnom pažnjom posvećenom načinima na koje se o jeziku govori u javnosti kroz diskurse purizma i standardizacije. Rad razmatra i koncept grafostilistike te mogućnosti njezine primjene u digitalnim oblicima izražavanja.
Krešimir Bagić u radu Treba li miješati ubruse i oltarne pokrivače? (fragmenti o odnosima reklame i književnosti) istražuje veze između reklamnog i poetskog diskursa, analizirajući kako reklamni tekstovi koriste stilske i retoričke strategije svojstvene književnosti. Poseban naglasak stavlja na ironiju, aluziju i aforističnost kao sredstva oblikovanja reklamnih poruka koje zadiru u kulturne kodove i kolektivnu memoriju. Autor prati kako reklama preuzima poetske postupke da bi stvorila emotivni utjecaj i proizvodila identitetske narative, a istodobno ukazuje na to kako književnost može odgovoriti kritikom ili ironijom prema tom prisvajanju.
Jezične obrasce u profilima korisnika aplikacije Tinder pragmastilistički analizira Tina Čatlaić u radu Udvarački ples ptica u digitalnoj džungli: Pragmastilistička analiza opisa profila na aplikaciji za upoznavanje Tinder. Analizirajući autentične opise profila, autorica istražuje kako se strategijama udvaranja oblikuju identiteti u digitalnom prostoru, koristeći humor, autoironiju, metaforu i intertekstualne reference. Tinder se promatra kao suvremena komunikacijska scena, a profil kao mikrožanr u kojemu se spajaju elementi oglašivačkog, književnog i razgovornog diskursa.
Treća cjelina Stilistička čitanja istražuje različite pristupe interpretaciji i analizi tekstova koji se temelje na stilu, autorstvu i čitateljskom iskustvu. Kroz četiri različita rada, autorice i autori bave se pitanjima kako čitanje utječe na stvaranje i oblikovanje autorskog teksta, kako paratekstualne strategije mogu redefinirati narativnu strukturu, te kako stilistička kritika doprinosi razumijevanju suvremene hrvatske poezije. Ova cjelina poziva na razmatranje stilistike kao kreativan čin u procesu razumijevanja i oblikovanja literarnih djela.
Rad Nataše Govedić Čitanje kao autorstvo ili stilski apeiros analizira razgovore s deset pisaca različitih generacija o utjecaju čitanja na oblikovanje autorskog rukopisa. Fokus je na tome smatraju li autori čitanje oblikom nevidljivog stvaralaštva te na načinima na koje se ono sedimentira i integrira u vlastiti tekst. Raspravlja se i o postojanju stilski latentnih potencijala koje autori još nisu u potpunosti razvili, a čitanje se afirmira kao kontinuirani, javno nevidljivi oblik autorstva koji značajno utječe na kvalitetu i oblik vidljivog literarnog djela.
Mislav Graonić u radu Riječ-dvije o pjesmi-dvije Dživa Bunića Vučića (i još pokoja o nekim značajkama ljubavnih pjesama u Plandovanjima) analizira pjesmu br. 18 iz Bunićeva opusa, polazeći od Ratkovićeve primjedbe iz predgovora kritičkom izdanju iz 1971. da prvih šest strofa čini potpunu pjesničku cjelinu, dok su preostale tri strofe svojevrstan višak. Analizom formalnih i kompozicijskih svojstava, stilskih postupaka te apostrofe i instance lirskog subjekta, uspoređujući ih s ostalim ljubavnim pjesmama iz Bunićeva opusa, autor brani stajalište da je riječ o dvjema pjesmama koje su se prepisivačkom omaškom stopile u jednu.
U radu Književnost u fusnoti: o peritekstu i peritekstoidu u prozi Dubravke Ugrešić Nika Pulig i Anera Ryznar polaze od Genetteove teorije parateksta i usredotočuju se na širok spektar paratekstualnih strategija u njezinoj prozi. Posebna pažnja poklanja se peritekstovima kao autoriziranim paratekstovima te se motri kako epigrafi, fusnote, autorske napomene i naslovi sukreiraju narativnu i tekstualnu politiku njezinih romana i eseja. Na odabranim primjerima pokazuje se da je upravo rub teksta prostor intenzivnog autorskog angažmana u kojemu se propituju žanrovske odrednice, otvara mogućnost stvarnog i simuliranog intertekstualnog dijaloga te artikuliraju metanarativna i autopoetička promišljanja.
Svrhu i cilj tekuće hrvatske stilističke kritike poezije, smještene između književne kritike i akademske stilističke analize, preispituje Đurđica Garvanović-Porobija u radu Aktualna hrvatska stilistička kritika poezije. Analizom i usporedbom kritika prominentnih hrvatskih stilističkih kritičara ocrtava kretanje od literarne prema diskurznoj stilističkoj kritici, s elementima kritičke diskurzne analize. Treći dio rada donosi praktičan prijedlog pisane stilističke kritike zbirke pjesama u prozi E. Kovač kao huia kao voda kao stablo (2025).
Četvrta cjelina Stilistika zapisa donosi radove koji istražuju hibridne oblike stilističkih praksi u suvremenoj analizi teksta, gdje se tradicionalni stilistički pristupi spajaju s novim metodološkim pravcima i medijskim inovacijama. Autori se bave prepoznavanjem novih stilističkih figura koje nastaju na sučelju jezika, tipografije i tehnologije, otvarajući prostor za analizu suvremenih stilističkih fenomena koji pomiču granice konvencionalnog teksta.
U radu Osnaživanje domaće grafostilistike (alatima teorije lirike i multimodalne stilistike) Ivana Buljubašić Srb razmatra aktualno stanje i metodološke potencijale grafostilistike u hrvatskoj lingvostilističkoj tradiciji. Autorica kritički preispituje dosadašnje usmjerenje grafostilistike prema fonostilistici i izvedbenim aspektima teksta te predlaže širenje njezina fokusa na vizualne, kompozicijske i prostorne elemente pjesničkog izraza. Kroz analizu pjesničkog teksta A. B. Kolumbića pokazuje kako se grafostilistika može ojačati alatima koji omogućuju tumačenje tipografske izvedbe i stranice kao semiotičkog prostora.
Nikola Košćak u radu O semiotičkim potencijalima grafostilema/figura zapisa nadograđuje dosadašnje uvide u grafostilističko područje redefiniranjem njezinih temeljnih koncepata posredstvom semiotičkih termina korištenih u multimodalnostilističkim istraživanjima tipografije. Na temelju tih uvida donosi i skicu mogućega razvrstavanja figura zapisa prema semiotičkim potencijalima kao što su ikoničnost, indeksnost i evokativnost.
Zbornik Prakse čitanja afirmira stilističko čitanje kao intelektualnu i društveno relevantnu praksu. Autorski prilozi potvrđuju da preciznost tekstualne analize i metodološka otvorenost mogu ići zajedno te da je stilistika sposobna čitati nove tekstove, medije i situacije, otvoreno pregovarajući s teorijskim pravcima s kojima ulazi u dijalog. U tom smislu ovaj zbornik svjedoči da disciplina ostaje relevantan alat za razumijevanje jezika kao kulturne i društvene prakse – i to je, čini se, najbolji mogući argument za sljedećih pola stoljeća.