Sadržaj

Biblioteka

Prakse čitanja: pola vijeka Katedre za stilistiku

Kritička stilistika i literarni diskurs

Marina Katnić-Bakaršić
Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet

Sažetak / Summary

1. Uvodna promišljanja

Kritička stilistika, koja može uključivati i elemente drugih pristupa, npr. korpusnog, kognitivnog ili multimodalnog, jedan je od najzanimljivijih stilističkih pravaca u 21. stoljeću. Jedno poglavlje u knjizi Stilistika na putu čak sam naslovila Kritička stilistika kao stilistika 2.0? (Katnić-Bakaršić 2025: 11–57) jer je to pitanje izraz i mojih razmišljanja i dilema. Naime, upravo kritička stilistika “pruža odličnu metodološku osnovu, relevantnu i pogodnu terminologiju, dovoljno je eklektična da uključuje više aspekata istraživanja, a u skladu je s kritičkim zaokretom u humanističkim i društvenim znanostima” (Katnić-Bakaršić 2025: 11). Danas je svakako ključno i to što je ona diskursna disciplina koja proučava sve diskursne stilove, i to u širokom društvenom kontekstu. Želim ovdje posebno pokazati koliko je ona zaista primjenjiva i na literarni diskurs i svodi li se ta primjena samo na propitivanje ideologije i odnosa moći u tom diskursu.

Prije svega, treba reći da je za kritičku stilistiku ključna jedna osoba, Lesley Jeffries (za CDA npr. uvijek se spominje više osoba koje su je zasnovale). Danas ne postoji nijedan rad iz ove oblasti koji prvo neće spomenuti i citirati njenu knjigu Critical Stylistics: the Power of English (Kritička stilistika: Moć engleskog jezika) (Jeffries 2010), kao i njeno predstavljanje ove discipline u radu Critical stylistics (Kritička stilistika) iz stilističke hrestomatije u izdanju Routledgea (Jeffries 2014: 408–420).

U ovom radu zanima me koliko je kritička stilistika pogodna za proučavanje stila literarnih tekstova i kakav je njen odnos prema Hallidayevoj sistemsko-funkcionalnoj gramatici (SFG), kritičkoj diskursnoj analizi (CDA), ali i prema ranijim strukturalnim modelima, posebno prema radovima Mihaila Bahtina i Borisa Uspenskog.

U nekim radovima kritička stilistika smatrana je sljedbenicom ili čak vrstom kritičke diskursne analize (CDA). Možda je to uvjetovano i time što je teorijska lingvistička baza obiju disciplina sistemsko-funkcionalna Hallidayeva gramatika. Rad ovoga autora o Goldingovim Nasljednicima (The Inheritors) (Halliday 1996: 56–86) obično se smatra i svojevrsnom anticipacijom kritičke stilistike. Tražeći obrasce predstavljanja svijeta u literarnom tekstu i polazeći od ideacione, interpersonalne i tekstualne funkcije, Halliday se u tom radu posebno zanima za ulogu tranzitivnosti u predstavljanju dviju osnovnih skupina u romanu, neandertalaca i Homo sapiensa. On prije svega promatra semantičku motiviranost sintaktičkih obrazaca u romanu i njihovu funkcionalnost budući da smatra kako pojam relevantnosti pojedinih jezičnih obrazaca ili ponavljanja ima ključnu ulogu u proučavanju stila književnoga teksta. Današnja kritička stilistička interpretacija također bi ukazala na različite sintaktičke obrasce, koji svjedoče o opoziciji dviju skupina predstavljenih u Goldingovom romanu, njihovim mentalnim i ideološkim razlikama, ali bi još šire promatrala kontekst djela.

Kod Jeffries se može uočiti iskorak u odnosu na kritičku diskursnu analizu (CDA). Ona zamjera toj multidisciplini zbog “namjernog nedostatka metodologije ili okvira i njenog očitog napuštanja mnogih dostignuća lingvistike u njenoj znanstvenoj fazi razvoja” (Jeffries 2014: 410). Stoga ona uvodi novi model kritičke stilistike, koji je metodološki precizan i lingvistički dobro utemeljen. Prema njenoj koncepciji kritička stilistika kao i CDA u središtu ima proučavanje odnosa moći u tekstu i diskursu, a fokus bi trebao biti na povezivanju tekstualnih značajki sa “ideološkim pejzažem teksta” pomoću tekstualno-konceptualnih funkcija (Jeffries 2014: 418).

Dvije su tvrdnje L. Jeffries osobito važne za njen pristup: prvo, ona naglašava da tekstovi proizvode značenje “na fundamentalno isti način, bilo da su to pjesme, romani, novine ili politički manifesti” (Jeffries 2014: 408), što znači da se u okviru kritičke stilistike može – i treba! – proučavati i literarni diskurs. Drugo, po njenom mišljenju primarni je cilj takve stilistike “pronalaženje ideologije u svakom tekstu, slagali se mi s njom ili ne” (Jeffries 2014: 410). Dok CDA izričito želi promovirati samo progresivne prakse, Jeffries predstavlja ovakav inkluzivni pristup jer time izbjegava kritiku kako je CDA “ideologija koja se maskirala u znanstveni metod” (Joseph 2006: 130).

Za kritičku stilistiku najvažniji alati što ih Jeffries uvodi svakako su tekstualno-konceptualne funkcije, koje omogućavaju traganje za onim “što tekst čini konceptualno u predstavljanju svijeta (ili fikcionalnog svijeta u slučaju književnosti) na određeni način” a na razini teksta objašnjavaju koji su resursi lingvističkog sistema upotrijebljeni za stvaranje nekog konceptualnog značenja, što je za nju “fundamentalno stilistički” segment (Jeffries 2014: 409). Većina tih funkcija “ima svoju prototipsku formu, koja uvijek nosi konceptualni efekt, i niz perifernih formi, koje taj efekt ne nose tako očigledno. Spisak ovih funkcija po njenom mišljenju može biti otvoren za promjene, što zavisi i od konkretnih jezika, ali ova autorica izdvaja deset” (Katnić-Bakaršić 2025: 13):

  • Imenovanje i opis
  • Predstavljanje radnji / stanja / događaja
  • Izjednačavanje i kontrastiranje
  • Oprimjeravanje i nabrajanje
  • Prioritiziranje
  • Impliciranje i pretpostavljanje
  • Negacija
  • Hipoteziranje
  • Predstavljanje govora i misli drugih
  • Predstavljanje vremena, prostora i društva (Jeffries 2010 i 2014).

Vidi se odmak od stroge hallidayevske podjele na ideacionu, interpersonalnu i tekstualnu funkciju jezika iako većinu tekstualno-konceptualnih funkcija uzima u obzir i CDA: npr. predstavljanje procesa, stanja, radnji, imenovanje i predstavljanje vremena, prostora i društva odgovaraju pojmu tranzitivnosti u toj disciplini, dok neke funkcije nisu dovoljno istražene u CDA, npr. negacija ili nabrajanje. Očito je mnogo manje pozornosti poklonjeno interpersonalnoj funkciji jezika, koja je u hallidayevskom modelu veoma značajna. Tako se npr. pod hipoteziranjem (hypothesising) podrazumijeva modalnost, koja je u sistemsko-funkcionalnoj gramatici dio interpersonalne funkcije, ali Jeffries smatra da je i to prava tekstualno-konceptualna funkcija, čija su prototipska forma modalni glagoli, a uz njih postoji i niz perifernih formi (Jeffries 2014: 416). Nije baš jasno zašto je onda ukinut i zamijenjen termin modalnost i uvedeno hipoteziranje, jer mi se čini nedovoljno preciznim za ono što označava.

Može se uočiti i da su neke od ovih tekstualno-konceptualnih funkcija bliske i pitanjima kojima se bavila strukturalna stilistika i ruski teoretičari poput Borisa Uspenskog ili Mihaila Bahtina. Predstavljanje govora i misli drugih odgovara Bahtinovom problemu “tuđeg govora” (Bahtin 1980: 123–186) i blisko je konceptu tačke gledišta B. Uspenskog (1979: 3–245), tako da kritička stilistika ne zanemaruje ni naslijeđe strukturalizma. Kada je riječ o literarnom diskursu, izjednačavanje i kontrastiranje odgovara opozicijama i paralelizmima u strukturalnoj stilistici. U kritičkoj se stilistici samo pomjera fokus na to kako te funkcije pomažu predstavljanju svijeta u okviru različitih ideoloških polazišta. L. Jeffries u kasnijoj studiji također primjenjuje ovaj model na proučavanje stila poezije, pri čemu naglašava da tada nije u prvom planu pronalaženje ideologije u tekstu, već onih elemenata koji imaju estetsku funkciju. Kao cilj ona čak navodi uspostavu teorije koja uključuje i literarne i estetske i ideološke efekte, pri čemu ta teorija više ne bi bila nazvana kritičkom stilistikom (Jeffries 2022: 4).

Određene funkcije manje će biti relevantne za stil literarnog teksta. Podsjećam da je Halliday (1996: 56) u spomenutom tekstu kao ključni izdvojio kriterij relevantnosti nekih jezičnih karakteristika za analizu i interpretaciju stila. U skladu s tim smatram da su za literarni tekst po pravilu manje bitne funkcije oprimjeravanje, nabrajanje, prioritiziranje, koje su značajne za medijski, akademski ili politički diskurs, dok su najznačajnije imenovanje likova i opis, predstavljanje procesa, okolnosti (vrijeme i prostor), kontrastiranje i izjednačavanje, predstavljanje govora i misli drugih. Naravno da uvijek treba imati u vidu konkretan tekst bez nasilnog traganja za svim ovim funkcijama. Pored toga, u posljednje vrijeme ponovo se vraćam teoriji dominante Jurija Tinjanova iz ruskog formalizma jer se ona pokazuje relevantnom i kod pronalaženja polazne tačke u interpretaciji, pri čemu tragam za stilskom dominantom1 pomoću tekstualno-konceptualnih funkcija.

Pored toga, čini mi se da u ovom modelu nije dovoljno zastupljeno proučavanje načina za izražavanje emocionalnosti (afektivnosti), i inače nedovoljno istraženih i u CDA, gdje se proučavaju samo u okviru modalnosti. Tako Fowler (1996) predlaže proučavanje modalnosti u okviru interpersonalnih elemenata. Budući da i sama Jeffries naglašava kako njen spisak funkcija nije konačan, tako da čak u proučavanje poezije uvodi evokaciju kao funkciju evociranja osjeta putem zvuka ili slike (Jeffries 2022: 199–219), predložila bih uvođenje funkcije emocionalnosti (afektivnosti). Naime, jedan od zanimljivih diskursnih pristupa gramatici svakako je appraisal theory (teorija procjene) (Martin, White 2005). U toj se teoriji procjena definira kao sistem semantičkih sredstava za emocionalnu reakciju (affect), moralnu prosudbu (judgement) i estetsku procjenu (appreciation) (Martin 1995: 28). Smatram da bi uključivanjem toga aspekta, o kojem posebno piše Hart,2 upravo kritička stilistička analiza literarnog diskursa dobila važnu dopunu, mada je ona relevantna i za druge diskursne tipove. Ova funkcija zbog raznovrsnosti jezičnih sredstava zaslužuje zasebno mjesto već i zbog toga što je vezana za interpersonalnu funkciju jezika, tako da je dobro uvijek ukazati na njenu specifičnost.

Pokušat ću pokazati da ideologija u literarnom diskursu ne funkcionira uvijek na isti način kao u neliterarnom, odnosno, da za kritičku stilistiku nije uvijek u prvom planu angažirana pozicija stilističara/-ke (subjektivna da!). Kritička stilistika u literarnom diskursu može istraživati različita pitanja vezana za moć i ideologiju, zavisno od konkretnog teksta. Tako u fokus mogu doći npr.

  • Ideologija pisca/-spisateljice
  • Ideologija pripovjedača/-ice
  • Ideologija likova
  • Ideologija društva i vremena (funkcija okolnosti).

Paralelno s tim mogu se proučavati odnosi moći u svim ovim instancama. Naravno, za dramski tekst ovo je iznimno bitno jer su odnosi među likovima često inherentno bazirani na nejednakim odnosima moći i borbi za osvajanje moći ili dominaciju, u stalnoj oscilaciji između ključne, diskurzivne i situacione moći (Weber 1998, Katnić-Bakaršić 2013). Međutim, i u prozi i poeziji neke od tekstualno-konceptualnih funkcija pokazuju se kao važni i dobri alati za stilističku interpretaciju. Smatram također da kritička i multimodalna stilistika mogu uspješno surađivati budući da se neke od ovih funkcija mogu uspješno koristiti i u analizi i interpretaciji neverbalnih kodova.

Kako bih ilustrirala način na koji neke od ovih tekstualno-konceptualnih funkcija funkcioniraju u literarnom diskursu, dajem interpretaciju dvaju primjera iz proznog i poetskog teksta, svjesna da tako neću obuhvatiti cjelinu njihovoga stila, ali ću pokušati opravdati model kritičke stilistike u analizi stila literarnog diskursa.

2. Relevantne tekstualno-konceptualne funkcije u romanu Sonječka Ljudmile Ulicke

Oprimjerenje modela kritičke stilistike započinjem interpretacijom romana (pripovijesti) Sonječka Ljudmile Ulicke (2003).3 Riječ je o nagrađivanom romanu i u Rusiji i izvan nje, čija je naslovna junakinja predstavljena kao požrtvovna žena, uronjena u čitanje,4 čija je osobnost diskurzivno konstruirana putem odnosa prema drugima. Funkcija imenovanja i opisa likova u romanu čini mi se ključnom za razumijevanje i interpretaciju romana. Ta je funkcija u svim diskursima dobra baza za stilističku interpretaciju, a posebno u literarnom. U Sonječki Ulicka naslovnu junakinju gotovo uvijek imenuje deminutivom/hipokoristikom. Iako u ruskom jeziku deminutivi ni hipokoristici nisu rijetkost, znakovito je stalno insistiranje na takvom obliku, i to već u naslovu kao jakoj poziciji teksta, a pogotovo sagledano u opoziciji prema imenovanju njenoga supruga, Roberta Viktoroviča, koji je uvijek imenovan imenom i patronimom. Takvo imenovanje može imati više značenja: ono može izražavati ideološku poziciju same Ulicke, odnosno karakterizaciju odnosa glavnih junaka ili poziciju svih drugih likova prema Sonječki i njenom suprugu ili, konačno, same Sonječke prema sebi i drugima. Takav potencijal značenja, naravno, doprinosi stilogenosti i zahtijeva interpretaciju. Ulicka od ovog imenovanja odustaje samo nekoliko puta: na početku romana, kada je budući suprug pita kako se zove i ona odgovara “Sonja”, što je također deminutiv od Sofija i sreće se još jednom, te na samom kraju romana, na posljednoj stranici, kada nam dopušta da vidimo puno ime svoje junakinje uz opis: “Debela brkata starica Sofija Josifovna živjela je...” (Ulicka 2003: 127). Na taj način dobijamo lanac imenovanja Sonječka – Sonja – Sofija Josifovna, gdje junakinja kao da tek u starosti stiče pravo na zvanično imenovanje. Oslovljavanje Sonječkinog muža imenom i patronimom kao snažan kontrast (dakle, to je još jedna konceptualno-tematska funkcija, opozicija) također ima više mogućih interpretacija: ono ukazuje na njegovu pompeznost sa stanovišta same Ulicke ili čak pokazuje kako on misli o sebi, a prije svega se stvara dojam da ga sama Sonječka, iako udata za njega godinama, tako i dalje doživljava. Roman se inače može proučavati i sa aspekta rodne stilistike, pri čemu neki radovi i spominju znakovito imenovanje likova,5 ali čini mi se da Ulicka manje govori o rodnim odnosima a više o specifičnoj junakinji kakva je Sonječka. Opis je također zanimljiv jer je Sonja od početka do kraja opisana kao nelijepa: nos joj je “nalik na široku krušku”, noge “suhe”, ona se grbi, ima “suhu zadnjicu”; u početku je mršava sa prevelikim grudima, kasnije debela (Ulicka 2003: 5–6). Ponekad se čak čini da dominira blago ironičan odnos same autorice prema Sonječki, prema njenoj subordiniranoj poziciji: čitamo da njena “ženska lakovjernost [...] nije imala granica”: “muževljev talent nekoć je prihvaćen na povjerenje i ona je u zadivljenom ushićenju promatrala sve što je on stvarao” (Ulicka 2003: 47). U romanu je za stil relevantna i funkcija predstavljanja procesa (tranzitivnosti prema CDA): tako npr. u konstrukciji “talent je prihvaćen na povjerenje” Sonja nije aktivni akter, ona kao da pasivno, u ulozi objekta prima aktivnu i dominantnu muževljevu poziciju. I u cijelom romanu ta njena pasivnost i prihvaćanje emocija ili načina života izražena je jezičnim sredstvima: ona npr. krpi kćerkinu čarapu (materijalni proces), muž s prijateljima razgovara, vodi “svjetski razgovor” (verbalni proces), ona se “grije” plamenom toga razgovora (ona je doživljavač, zastupljen je metaforički izražen proces) (Ulicka 2003: 54). I u prvom i u drugom primjeru vidimo koliko je važna uloga i nove tekstualno-konceptualne funkcije koju ovim radom želim uvesti, a to je funkcija emocionalnosti ili, šire, procjene: vidimo njeno ushićenje, pa još zadivljeno, vidimo kako nju grije razgovor. Ona stalno ponavlja kao motiv izrazito afektivnu rečenicu: “Gospode, gospode, čime sam zaslužila takvu sreću?” (Ulicka 2003: 47) kao da joj je i sreća darovana, a ona je i tu samo objekt. Kritička stilistika mora interpretirati i objasniti zašto je neki postupak relevantan. Sonječka je na izvjestan način reinterpretacija lika Chaucerove strpljive Grizelde jer nakon početne tuge prihvaća mladu suprugovu ljubavnicu kao neku vrstu kćerke i smatra to prirodnim. Na kraju, kada ostaje sama i stara, ona dobija pravo na ime i patronim, a ostaje zatvorena u svijetu čitanja sentimentalnih romana, odlazeći “u slatke dubine, u tamne aleje, u proljetne vode” (Ulicka 2003: 127). Junakinja je tako pomalo plošno prikazana, bez razvoja, i to opet nužno izaziva emocionalnu reakciju kod čitatelja/-ica (nevjericu, ljutnju, negodovanje, a kod nekoga možda i razumijevanje, empatiju). Treba naglasiti da je njen suprug još više jednodimenzionalan – on je naučen da je centar svemira za Sonječku i mi ne saznajemo mnogo o njegovom unutarnjem svijetu. Ukoliko uporedimo druge ženske likove u romanu, oni su bar u naznakama malo kompleksnije prikazani, tako da čak ne mislim kako je Ulickoj u prvom planu rodna nejednakost glavnih likova iako, pokazala sam, u literaturi ima takvih tumačenja. Na njenoj strani uvijek je pasivno načelo, na strani drugih likova aktivno – čak i njeno tijelo kao da ima prije svega funkciju ispunjavanja potreba drugih: ono je “šutke i radosno utoljavalo glad dvoje dragocjenih bića koja su bila neodvojiva od nje” – muža i kćerke kao bebe (Ulicka 2003: 42). Spisateljica zapravo ne otkriva do kraja svoju ideološku poziciju – mi nismo sigurni je li Sonječka njen ideal dobrote, uspostavlja li ona mogućnost realizacije žene u potpunoj posvećenosti obitelji kao danas ponekad primjetan postfeministički kontrast feminističkim zahtjevima za samorealizaciju žene na više polja, piše li o ženi-žrtvi ili jednostavno želi učiniti vidljivim jedan tip ženskosti. Čim čitatelj/-ica ne može dati sa sigurnošću jednoznačan odgovor, riječ je o većoj stilogenosti, i ta mogućnost višestruke interpretacije stvara važan stilski efekt.

3. Kritička stilistika poetskoga teksta: Poruka Maka Dizdara

Kritička stilistika može interpretirati i poeziju, pri čemu relevantnima mogu postati različite tekstualno-konceptualne funkcije. Tako su nekad u prvom planu procesi, nekad negacija, a budući da često mogu postojati nejednaki odnosi moći, koji su nekad uvjetovani različitom ideologijom, ali i općenito opozicijom lirskih junaka, relevantne funkcije postaju opozicija i predstavljanje procesa. Svojedobno sam tumačila i pjesmu Maka Dizdara Zapis o zemlji sa aspekta odnosa moći, u ključu i stilističke i donekle postkolonijalne kritike (Katnić-Bakaršić 2019: 37–52), a ovdje je u prvom planu njegova pjesma Poruka, koja je u cjelini zasnovana na opoziciji ti – ja. (Dizdar 2024: 674–678). Zbog toga funkciju opozicije smatram stilskom dominantom ove pjesme. Na strani ti u toj pjesmi uvijek je moć, često izražena glagolima što označavaju materijalne procese (doći ćeš, srušiti, moje žilište sažeći, sasut ćeš otrov...), što pokazuje da i predstavljanje radnji, procesa ima važnu ulogu. Na strani ja češći su verbalni, doživljajni i emocionalni procesi (ja ću sniti, ja ću istinu izreći...). Ova je pjesma prije svega izraz Dizdareve česte teme u kojoj su opozicijski prikazani dominantni lirski junak i subordinirani, koji subverzivno djeluje i pobjeđuje bar na neki način (u pjesmi Polifem Odisej tako divu kaže “Pa ipak moj si / da ne bih tvoj bio”). Znanje, koje je u CDA jedna od baza moći, na strani je subordiniranoga, pa tako i u Poruci kao stalni lajtmotiv vidimo stih: “Ti ništa o meni ne znaš” uz nabrajanje svega što moćni lirski junak ne zna jer njegova je odlika neznanje, i ta je opozicija stalno zastupljena:

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz kojega ja
Pijem) (Dizdar 2024: 675)

U pjesmi se stalno varira taj lajtmotiv neznanja uz različite dodatke koji potenciraju afektivnost (npr. ti nemaš pojma; o meni zaista ne znaš ništa). Međutim, dešava se diskurzivni preokret: pobijeđeni postaje pobjednik mjerilom vječnosti i otpora duha:

Ti tijelo dakle njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze (Dizdar 2024: 677)

Ili, na drugom mjestu, Mak naglašava da tijelo njegovo bilo je samo “časita njegova hiža”. Lirski junak tu o sebi piše u trećem licu i tom promjenom lica on kao da učvršćuje, objektivizira svoju poziciju.

Za razliku od Ulicke u prethodnom primjeru, Makova je ideološka pozicija jasna: on piše o osvajačima i pobijeđenima, o tome kako iza pobijeđenih ostaje duh, priča, prije svega spomenik (jer kod njega je to stećak):

Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih i bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka

Stilska dominanta ovdje je, dakle, opozicija, realizirana u parovima ja – ti, znanje – neznanje, osvajač – pobijeđeni, duh – tijelo, kamen – cvijet, koja rezultira diskurzivnim preokretom u odnosima moći, a istovremeno povišeni patos stihova ukazuje i na važnost emocionalnosti kao još jedne tekstualno-konceptualne funkcije. Za Dizdarevu pjesmu bitno je i razumijevanje vanliterarnog konteksta: ona može funkcionirati i univerzalno, ali njegova pozicija veoma je jasno situirana jer je lirsko ja glas što dolazi iz groba, stećka, nakon mnogo stoljeća. Mak daje glas onima koji više nisu živi i leže ispod stećka, onima što su stradali pred osvajačkim pohodima, a kritičku stilistiku uvijek zanima subverzivno osvajanje diskurzivne moći onih koji su obespravljeni. Pjesma Poruka pokazuje tako i odabirom jezičnih sredstava iz sfere opozicije jasnu ideološku poziciju pjesnikovu, njegovo uvjerenje da se tijelo može uništiti, ali ne i duh, a šire, da se i narod ne može uništiti osvajanjem.

4. Zaključna promišljanja: otvaranje puteva

Konačno, može li kritička stilistika biti dobar model za proučavanje stila literarnog diskursa? Mislim da može pridonijeti kvalitetnoj interpretaciji literarnih djela i pokazati njihove ključne stilske odlike na znanstven način iako se pitanju ideologije i odnosa moći u ovom diskursu treba pristupiti uvažavajući njegove specifičnosti.6 Pokušala sam ujedno proširiti model L. Jeffries uvođenjem tekstualno-konceptualne funkcije emocionalnosti, svjesna da su jezična sredstva njene realizacije raznovrsna i da njihova razrada zaslužuje zaseban rad. Naime, isključivanje toga aspekta ne omogućava cjelovitu stilističku interpretaciju svih diskursnih tipova, osobito literarnoga. Mada već u naslovu su-postavljam kritičku stilistiku i literarni diskurs, vezujem ih veznikom “i”, ne pišem “kritička stilistika literarnog diskursa”, što pokazuje malu rezervu prema rezultatima takvoga pristupa. Ipak, mislim da primjeri kojima sam ilustrirala neke postavke i funkcije kritičke stilistike pokazuju kako ona ima velik potencijal i u interpretaciji stila literarnog diskursa.

Literatura

  • Абдуллина, Амина Шакирьяновна, Латыпова, Елена Эдуардовна [Abdullina, Amina Šakir’janovna; Latypova, Elena Èduardovna]. 2017. О женском в повести «Сонечка» Л. Улицкой [O ženskom v povesti «Sonečka» L. Ulickoj]. Филологические науки. Вопросы теории и практики [Filologičeskie nauki. Voprosy teorii i praktiki] 8(74): 9–11. Tambov: Gramota.
  • Bahtin, Mihail. 1980. “Prilog istoriji formi iskaza u konstrukcijama jezika”. U: Marksizam i filozofija jezika. Prev. Radovan Matijašević. Beograd: Nolit.
  • Dizdar, Mak. 2024. “Poruka”. U: Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas (ur. Slobodan Blagojević). Tom II. Sarajevo: Dobra knjiga, Buybook.
  • Fowler, Roger. 1996. “On critical linguistics”. U: Texts and Practices (ur. C. Caldas-Coulthard i M. Coulthard). London: Routledge.
  • Hajdarpašić, Dženana. 2025. Tranzitivnost u ruskom literarnom i medijskom diskursu. Doktorska disertacija. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet.
  • Halliday, M. A. K. 1996. “Linguistic function and literary style: An inquiry into the language of William Golding's The Inheritors”. U: The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the present (ur. Jean-Jacques Weber). London, New York, Sydney, Auckland: Arnold.
  • Hart, Christopher. 2014. Discourse, Grammar and Ideology. Functional and Cognitive Perspectives. London, New York, New Delhi, Sydney: Bloomsbury.
  • Jeffries, Lesley. 2010. Critical Stylistics: the Power of English. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
  • Jeffries, Lesley. 2014. “Critical stylistics”. U: The Routledge Handbook of Stylistics (ur. Michael Burke). London, New York: Routledge.
  • Jeffries, Lesley. 2022. The Language of Contemporary Poetry. A Framework for Poetic Analysis. London: Palgrave Macmillan.
  • Joseph, John E. 2006. Language and Politics. Edinburgh: Edinburgh University Press.
  • Katnić-Bakaršić, Marina. 2013. Stilistika dramskog diskursa. Drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: University Press.
  • Katnić-Bakaršić, Marina. 2019. “Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara”. U: Stil, kultura, semiotika. Sarajevo: University Press.
  • Katnić-Bakaršić, Marina. 2025. Stilistika na putu. Kritički diskursni pristup jeziku i stilu. Sarajevo: University Press.
  • Lešić-Thomas, Andrea. 2008. “Focalization in Pushkin’s Eugene Onegin and Lermontov's A Hero of Our Time: Loving the Semantic Void and Dizziness of Interpretation”. The Modern Language Review, Vol. 103, No. 4. Str. 1067–1085.
  • Martin, J. R. 1995. “Reading positions/positioning readers: Judgement in English”. Prospect: A Journal of Australian TESOL, Vol. 10. Str. 27–37.
  • Martin, J. R., White, P. R. R. 2005. The Language of Evaluation: Appraisal in English. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
  • Улицкая, Людмила [Ulicka, Ljudmila]. 2003. Сонечка [Sonečka]. Moskva: ЭКСМО.
  • Uspenski, Boris A. 1979. “Poetika kompozicije”. U: Poetika kompozicije. Semiotika ikone. Prev. Miloš Stambolić. Beograd: Nolit.
  • Weber, Jean-Jacques. 1998. “Three Models of Power in David Mamet’s Oleanna”. U: Exploring the Language of Drama. From Text to Context (ur. Jonathan Culpeper i dr). London, New York: Routledge.