1. Uvod
Obrazloživši u prethodnim radovima kako stilistički i retorički pristupi začudnim pismovnim fenomenima ne samo da nisu inkompatibilni, već upućuju jedan na drugoga, utvrdilo se i da se u slučaju termina grafostilem i figure zapisa zapravo može govoriti o sinonimima:
Figure zapisa definiramo [...] kao intencionalna očuđenja zapisa jezične poruke, proizvedenog da usredotoči pozornost recipijenta i deautomatizira njegovu percepciju pisane poruke. Dio figura zapisa temelji se na devijaciji od (orto)grafijskih pravila ili od stilističkog ko(n)teksta (adicijske, suptrakcijske, permutacijske i supstitucijske figure), a dio na ostvarivanju kakvog tipa ekvivalencije u zapisu, bez obzira na poštivanje ili narušavanje pravopisne norme (ekvivalencijske figure). Te figure, koje se inače nazivaju i grafostilemima ili grafostilističkim postupcima, jedan su od ključnih predmeta grafostilistike, stilističke discipline čiji su predmet pretežno intencionalna očuđenja zapisa jezične poruke na razini slovnog sastava i grafije, interpunkcije i uporabe ostalih pravopisnih znakova. (Košćak 2021: 125/126)
Figure zapisa razvrstane su na temelju pet operacija – dodavanja, izostavljanja, premetanja, zamjene i jednakovrijednosti – koje H. F. Plett rabi kod podjele polja grafemskih figura (Košćak 2018b: 10). Plett (2010: 66) polje figura usustavljuje na osnovu modela koji se sastoji od dviju komponenata: lingvističkih operacija i lingvističkih razina. Operacije podrazumijevaju pravila koja narušavaju jezičnu normu (agramatičnost) i pravila koja je pojačavaju (singramatičnost). Oba su tipa pravila teorijski objašnjena kod raznih istraživača, npr. agramatičnost u radovima J, Mukařovskog (v. estetska funkcija), a singramatičnost u radovima R. Jakobsona (v. poetska funkcija). Tim operacijama manipulira se osnovnim elementima zapisa alfabetskim pismom: slovima ili grafovima, interpunkcijskim znakovima, pravopisnim znakovima, bjelinama (Košćak 2018b: 10). Navedena određenja evidentno u sebi sadržavaju svojevrsnu retoričku dimenziju (intencija i recepcija), kao i elemente teorije začudnosti Viktora Šklovskog, Mukařovskijevog određenja estetske funkcije, tj. nenormiranog estetskog (deautomatizacija, aktualizacija) i Jakobsonovog određenja poetske funkcije. Ono što tim određenjima nedostaje je spominjanje toga jesu li ti pismovni postupci znakoviti (semiotični), i ako jesu, na koje načine znače.
Tijekom prethodnih istraživanja opaženo je već da ti postupci imaju raznovrsne semiotičke potencijale. Primjerice, u radovima o figurama slova (Košćak 2015a) i figurama bjelina (Košćak 2021) uočeno je da oni štošta konotiraju, evociraju, metaforički označavaju ili reprezentiraju govorni ostvaraj jezične poruke. Potonji su potanje prikazani u istraživanjima suvremene hrvatske žargonske i žargonizirane proze (Košćak 2018a), pri istraživanju grafostilematike (hrvatske) poezije figure zapisa podijeljene su pak na fonosignifikantne i čiste (Košćak 2017), a istraživana je i njihova politička i ideološka konotativnost (Košćak 2015b), no preostalo je sustavnije istraživanje njihova semiotičkoga potencijala.
U nastavku rada prokomentirat će se nekoliko određenja začudnih pismovnih fenomena u stilistici i retorici, te iz njih izlučiti ono što bi bilo od koristi za istraživanje njihova semiotičkoga potencijala, a potom istražiti iskoristivost nekih suvremenijih multimodalnostilističkih koncepata u okviru takva istraživanja, ponajprije onih koji se također tiču zapisa jezične poruke. Potom će se istražiti mogućnosti razvrstavanja figura zapisa prema pojedinim tipovima semiotičkoga potencijala.
2. O grafostilemima i/ili figurama zapisa
Krunoslav Pranjić piše o grafostilematici, a ne o grafostilistici, ali radi se o zanemarivoj terminološkoj razlici: “Grafostilematika jest stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje ekstralingvističke (= izvanjezične, nejezične) stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta uključujući osobito interpunktuaciju; jedinica stilskog pojačanja na ovome planu jest grafostilem” (1998: 196). Među Pranjićevim ilustracijama grafostilema prednjače interpunkcijski grafostilemi, a njih analizira pretežno uzimajući u obzir funkciju interpunkcijskih znakova pri interpretativnome čitanju. Pranjićeva grafostilistička praksa u snažnoj je dakle relaciji s fonostilistikom, pa bi se moglo reći da je i donekle fonocentrična. (Košćak 2018b: 2)
Prema Marini Katnić-Bakaršić grafostilistika “posmatra sve one postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafičkom nivou” (2007: 203). Dajući definiciju grafostilistike i grafostilema, stilogenost potonjih povezuje prvenstveno s bilježenjem govora i nadoknađivanjem fonetsko-fonoloških obilježja, no izdvaja i postupke čija funkcija nije u vezi s posebnostima govorenoga jezika, poput onih u slikovnoj poeziji (Košćak 2018b: 1/2).
U tradicionalnoj retorici ne obrađuju se zasebno figure pisma, zapisa ili sl. Ipak, neke figure svrstane u druge razrede u snažnoj su relaciji s pisanom razinom iskaza, što demonstrira i Bagićev Rječnik stilskih figura (2012), primjerice u natuknicama o ambigramu, anagramu, palindromu itd.1 Velik pomak u odnosu na tradicionalnu retoriku u smjeru istraživanja figurativnosti pismovnih fenomena napravio je međutim njemački retoričar H. F. Plett, koji u svojoj književnoj retorici uz fonološke, morfološke, sintaktičke, semantičke i tekstološke figure izdvaja i grafemske figure. Prema njemu nesumnjivo je da su pisani znakovi jezika podložni gramatičkim konvencijama, tj. pravilima. S obzirom na to da potonja ekspliciraju odnos između pisanoga medija i različitih jezičnih razina, prema njima se mogu razlikovati grafofonološke, grafomorfološke, grafosintaktičke i grafotekstološke jedinice. Na razinama tih jedinica moguće je pak proizvoditi figure istim onim operacijama koje vrijede i za druge tipove figura: adicijom, suptrakcijom, permutacijom, supstitucijom i ekvivalencijom. Te figure predstavljaju temelje grafoestetike (Plett ne rabi termin grafostilistika), koju on potom skicira.
Tijekom naših istraživanja kojim se prikupljen korpus pismovnih poigravanja nastojao razvrstati prema kriteriju pet operacija kojima se manipulira osnovnim elementima zapisa alfabetskim pismom, simultano se nastojalo opaziti postoje li kakve pravilnosti u smislu znakovitosti postupaka koji se istražuju, tj. mogu li se izlučiti i kakvi tipovi semiotičkoga potencijala u vezi s njima. Najprije se pokazalo da se sve te figure mogu razvrstati bilo u fonosignifikantne bilo u tzv. čiste, te da i tako podijeljene mogu biti obuhvaćene Pranjićevim konceptom grafostilema kao ekstralingvističkih stilističkih intenzifikatora (pojačivača), kao i Genetteovim konceptom figure kao oblika s viškom značenja. No da bi se pranjićevska stilistička intenzifikacija i genetteovski višak značenja preciznije odredili i prilagodili prikupljenoj građi, ponajviše su pripomogli semiotički utemeljeni koncepti koji se rabe u multimodalnoj stilistici, pogotovo u vezi sa značenjskim potencijalom tipografije.
Primjenjujući naime korisno iz Genetteova kritičkoga razmatranja određenja figura iz retoričke tradicije (1985: 52–54), moglo bi se kazati da i figure zapisa karakterizira kakva preinaka nefigurativnoga (do-slovnoga!) zapisa. Ističući da se radi o tautološkom, ali nužnom određenju, svaka figura ima formu, upravo: figuru, dakle podrazumijeva razmak između doslovnoga (ovdje: pravopisno korektnoga, odnosno diskursno uzusnoga ili pismovno ko-tekstualnoga) i figurativnoga; figura zapisa nastaje onda kada se jedan zapis može usporediti s drugim, virtualnim, neprisutnim. I dalje slijedeći Genettea, figura zapisa može biti uobičajena (konvencionalna), ali ona nikad nije jednostavna, jer u sebi istovremeno sadrži prisutnost i odsutnost, tzv. višak značenja, koji on naziva konotacijskim. Ipak, za razliku od Genettea, koji o konotaciji u vezi s figurama govori, po uzoru na Borgesa, kao o Znaku književnosti (isto: 60), ovdje se posve odustaje od ideje o nužnoj povezanosti figurativnosti i književnosti, te se smatra da konotativnost ili višak značenja figura zapisa otprilike odgovara onome što u određenju grafostilema Pranjić naziva stilskim pojačanjem, odnosno ekstralingvističkom intenzifikacijom (1998: 196), kao i semiotičkim potencijalima u istraživanjima tipografije u radovima iz multimodalne stilistike, čiji se osnovni semiotički koncepti mogu prilagoditi grafostilističkome području.
Naime, unatoč već komentiranim snažno istaknutim vezama grafo- i fonostilistike u Pranjićevim određenjima poticajnim se pokazuje to što on o grafostilemima piše kao o ekstralingvističkim stilističkim intenzifikatorima, jer bi se stilistička intenzifikacija grafostilema mogla tumačiti i kao da se odnosi na one aspekte zapisa kojima on poprima značenja koja nisu (orto)grafijski propisana ili predviđena, nego dodana, kao svojevrstan višak značenja, bilo u smislu fonetske signifikantnosti (takav tip grafostilema Pranjić ističe kao ključan predmet grafostilistike te uglavnom i analizira) bilo u smislu značenja koja su relativno neovisna i od jezične, pa i od (pretpostavljene) fonetske razine iskaza. Jedan je od ključnih koraka naime pri dekodiranju, pa i tumačenju pismovno začudnoga postupka odrediti upućuje li on na kakve fonetske (ili čak fonološke) posebnosti jezične poruke (kako se ona treba čuti “unutarnjim sluhom” ili izgovoriti) ili je pak na kakav drugi način semiotiziran. Prema tome kriteriju figure bi se zapisa ugrubo mogle razvrstati na fonosignifikantne i na čiste.
3. Iskoristivost multimodalnostilističkih koncepata u grafostilističkom kontekstu
U kontekstu analize semiotičnosti zapisa, pa i figura zapisa, vrlo se korisnima pokazuju koncepti ikona, indeksa i evokacije (diskursnoga unosa), koji se rabe i u multimodalnostističkim istraživanjima semiotičkih potencijala tipografije (Van Leeuwen 2006; Nørgaard 2009, 2019). Posve sukladno tim istraživanjima, pri istraživanju pisanih jezičnih poruka ne bi trebalo zanemariti ni semiotički potencijal grafostilogenih zapisa, onih kojima se realiziraju figure zapisa, štoviše, potonje bi valjalo promatrati kao poseban modus komunikacije.2 Zamjedbe multimodalnih stilističara u vezi sa semiotičkim potencijalima tipografije mogu se iskoristiti i u vezi s istraživanjem semiotičkih potencijala figura zapisa, uz sitne preinake.
Ikoničnost se ovdje definira prema Nørgaard, kao semiotičko načelo na kojem je zasnovano značenje proizvedeno kada tipografija sliči na ono što je označeno ili dijeli konceptualne kvalitete s njime (2019: 98). U sličnome smislu Van Leeuwen rabi termin iskustvena metafora, inspiriran kognitivnolingvističkim promišljanjem metafore (2006: 146). Prema Nørgaard, indeksnost je semiotičko načelo o kojemu se može govoriti kada tipografski označitelj pokazuje tragove vlastitog materijalnog nastanka, pa se može smatrati oznakom osobe, alata itd. koji su proizveli tekst (2019: 87). Treći se važan koncept u multimodalnostilističkim proučavanjima tipografije tiče značenja koje potonja proizvodi kada se, zajedno sa svojim konotacijama, uveze u kontekst kojemu inače ne pripada (Nørgaard 2019: 104). Za taj koncept Van Leeuven rabi termin konotacija, dok N. Nørgaard preferira termin diskursni uvoz. Mana je prvoga inflacija njegove uporabe u raznim značenjima (prikladnije bi bilo taj termin sačuvati za denotaciji dodana i o njoj ovisna značenja), a prednost potonjega svakako njegova prepoznatljivost, no ovdje će se za taj tip značenja ipak pretežno rabiti termin evokacija, što se može argumentirati i njegovom uporabom u stilističkoj tradiciji, pogotovo onoj koja se nadovezuje na Ch. Ballyja, koja je u sličnom smislu utvrdila stilističke efekte evokacijom.3 Dakle značenja posebna tipa, kojima se kakvim začudnim pismovnim postupkom asocira na kakav drugi socio-kulturni kontekst, diskursni tip, žanr, pa čak i individualan stil nazivat će se ovdje evokacijama.
U nastavku će se pokazati da se i figure zapisa dobrim dijelom mogu podijeliti na one koje znače ikonično i evokacijski, pa i indeksno, no pritom će se uzeti u obzir i već spomenuta podjela na fonosignifikantne i čiste figure zapisa, odnosno argumentirati da se u svakoj od potonjih dviju klasa figura mogu izdvojiti one koje su ikonične i one koje su evokacijske.4
4. Fonosignifikantne i čiste figure zapisa
Dok se (orto)grafijski konvencionalnim zapisom bilježi tek jezična poruka, točnije prema fonološkim (orto)grafijama približno fonemski sastav riječi od kojih se sastoji, granice između riječi, sintaktičke osobitosti, tip rečenice i sl., zapis može biti semiotičan i na druge načine. Zapisom se primjerice mogu reprezentirati kakva ortografijom nepredviđena fonetska obilježja izraza (npr. slogan Red Bull daje ti kriiila). No za grafostilistiku kao zasebno područje istraživanja (nesvodivo na pomoćnu disciplinu fonostilistike) još je važnije postojanje onih zapisa koji su semiotični i mimo fonetske signifikantnosti, pa i relativno neovisni od jezične poruke koju označuju, te su izvor posebnih (nelingvističkih i nefonetskih) značenja. Drugačijim riječima, pri dekodiranju, pa i tumačenju pismovno začudnih postupaka nije nevažno indicira li postupak na kakve fonetske posebnosti jezične poruke (kako se ona treba čuti “unutarnjim sluhom” ili izgovoriti) ili je on na kakav drugi način znakovit. Prema tom kriteriju tipa semiotičnosti figure bi se zapisa ugrubo mogle razvrstati na čiste, i na one koje su fonetski signifikantne (fonosignifikantne).
5. Fonosignifikantne figure zapisa
Dakle dok se (orto)grafijski korektnim zapisom alfabetskim pismom načelno upućuje tek na fonemski sastav (sastavnica) označiteljskoga sloja jezične poruke (uz neke iznimke, kao što su upućivanje na kakvu glasovnu promjenu i dr.), raznim ortografijski nekodificiranim postupcima reprezentiraju se različite osobitosti fonetskih aspekata jezične poruke. Njima se primjerice reprezentiraju produljen izgovor sloga, povišena glasnoća iskaza, osobita intonacija, inače neoznačene govorne stanke, podomaćen izgovor inojezičnih izraza i sl.
5. 1. Ikonične fonosignifikantne figure zapisa
Pregledom dosad istraženih fonosignifikantnih grafostilističkih postupaka uočeno je da oni počesto predstavljaju (vizualne) metafore pretpostavljenoga glasovnoga ostvaraja. Tako je primjerice u slučaju dijela adicijskih figura slova, u kojima niz ponovljenih slova biva ikonom produljena izgovora kojega sloga. I kod “uporabe verzala (majuskule) u funkciji reprezentacije povišene glasnoće iskaza” (Košćak 2018a) verzal zapravo predstavlja metaforu te glasnoće, a ikonična su i kurziviranja u funkciji reprezentacije posebne intonacije ili rečeničnog naglaska, pa i osobita (npr. ironična) izgovora iskazivaču tuđe riječi (isto). Ikonični su i postupci grafostilogenoga ritmo-melodijskog interpunktuiranja, npr. kada interpunkcijski znakovi bivaju metaforama govornih stanki, kao i one suptrakcijske figure bjelina kojima se sastavljeno piše više riječi da bi se reprezentiralo naglasne cjeline (isto).
5. 2. Evokacijske fonosignifikantne figure zapisa
Za fonosignifikantne figure zapisa, i kada su ikonične i kada nisu, moglo bi se ustvrditi da su redovito (simultano) semiotizirane i u smislu evociranja raznih socio-kulturnih i teritorijalno specifičnih konteksta u kojima se rabe pretežno govoreni varijeteti i načini izgovora koji se njima grafostiliziraju, bilo u književnim bilo u neknjiževnim primjerima. U tome smislu ističu se grafodomestikacije, koje nerijetko konotiraju i nezgrapan izgovor, kojime se iskazi na stranome jeziku realiziraju “predomaće” (Košćak 2015a: 419), a njima se zapravo mogu pridodati i primjeri prethodno prikazanih ikoničnih fonosignifikantnih figura.
6. Čiste figure zapisa
To da se grafostilistika ne može svesti na fonostilistici pomoćnu disciplinu najbolje demonstriraju oni pismovni postupci koji nisu ni u kakvoj relaciji s fonetsko-fonološkim osobitostima jezične poruke. Upućujući na relativnu semiotičku autonomiju pisma, one se sukobljavaju fonocentrizmu koji ga promatra isključivo kao sekundarni kod kojime se bilježi glasovni jezik. Stoga ih se naziva čistim figurama zapisa (u smislu “očišćenosti” od fonetsko-fonološke signifikantnosti). Njihova se semiotičnost počesto temelji na metaforičkim prijenosima i evokacijskim efektima, tj. oni su pretežno ikoni (ali ne i pretpostavljena glasovnoga ostvaraja) ili znače evokacijski.
6. 1. Ikonične čiste figure zapisa
Među ikonične čiste figure zapisa mogu se uvrstiti one adicijske figure slova gdje začudan postupak zapravo predstavlja ikon denotacije jezične poruke, poput zapisa EXXTRA (Robert Carola) (Košćak 2015a: 407). Grafometateze su isključivo ikonične, kao što to ilustriraju primjeri ERORR ili tifpeler / tiplefer / tipferel (Košćak 2015a: 410). Ikonične su i mnoge sporadične alternacije malih i velikih slova, poput zapisa imena kazališta Kerempuh u obliku KeReMPUH (Košćak 2018b: 412), gdje su alternacije potencijalne metafore igre ili zaigranosti (što konotira tip predstava po kojima je prepoznatljivo ovo kazalište).
6. 2. Evokacijske čiste figure zapisa
Mnoge čiste figure zapisa, gdje zapis ne pretpostavlja i preinačen izgovor u odnosu na “doslovan” zapis, osmišljene su tako da podrazumijevaju kakve evokacijske efekte. Takve su primjerice grafoarhaizacije, kojima se počesto evocira tzv. korijenski pravopis iz doba NDH ili kakva druga starija hrvatska grafija, pa i pripadajuće razdoblje (npr. “prva” od triju verzija Ujevićeve pjesme “Oproštaj”) (Košćak 2015a: 416/417; 2015b). Također i grafoalijenacije, kojima se grafski sastavi domaćih izraza preinačuju prema inojezičnim grafijama, evocirajući inojezične sociokulturne kontekste, pa i globalnu popularnu kulturu (Košćak 2015a: 417/418). Figure namjernih pravopisnih pogrešaka pak često evociraju i polupismeni ili dječji pisani diskurs (isto: 413/414), a transliteracijske figure i pseudotransliteracije sociokulturne kontekste u kojima se piše ćirilicom i grčkim alfabetom (isto: 420); ćiriličnim se pseudotransliteracijama npr. “uglavnom nastoji evocirati štogod karakteristično za SSSR, Rusiju, europski istok i sl.” (isto: 422)
7. O semiotičkoj kompleksnosti nekih figura zapisa
Premda se figure zapisa najčešće ostvaruju bilo kao ikonične bilo kao evokacijske, rjeđe i kao indeksne, čiste ili fonosignifikantne figure, pojedini se primjeri začudnih zapisa opiru jednostavnim klasificiranjima. Kao primjer može poslužiti pseudonim repera Ede Maajke, u kojemu majka ima značenje blisko kolokvijalizmima majstor ili car ili riječi prika u Dalmaciji (usp. Košćak 2015: 406). Zapis je te imenice grafostilistički zanimljiv jer simultano može predstavljati i primjer grafoalijenacije, supstitucije grafa (a) grafom aa, ali i primjer epenteze ili adicije slova a, u funkciji ikona otegnuta izgovora prvoga sloga (karakteristična za onaj dio BiH odakle je podrijetlom ovaj izvođač) (ibid). Dakle zapis u isti mah potencijalno oprimjeruje i grafoalijenaciju, koja je primarno evokativna, ali i adiciju slova, koja je metaforički fonosignifikantna, ali također evokativna. Tako ovom ambivalentnošću taj pseudonim potencijalno simultano evocira globalnu popularnu kulturu u kojoj nisu rijetki oni čija se imena pišu s dvostrukim (aa) (npr. hip-hop pionir Afrika Bambaataa), ali i njezinu potpunu suprotnost, kulturu vezanu uz jedan štokavski varijetet (bosanski) koji u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća definitivno nema prestiž engleskoga, dapače, čak je i poprilično stigmatiziran. Dakako, sam će Edo u svojemu opusu reprezentirati sintezu jednoga s drugim, prepoznatljiv po svojim reperskim stilizacijama s bosanskim jezičnim elementima na suvremene glazbene instrumentalne podloge.
8. O autoreferentnosti i ludičnosti figura zapisa
Mnoge tendencioznije figure zapisa karakterizira to što je začudan pismovni postupak u kakvoj relaciji s denotacijom jezične poruke, pa se pritom realizira kakav tip autoreferentnosti, tj. začudan pismovni postupak biva ikonom denotacije jezične poruke, poput primjerice zapisa naslova drame Ćelava pjevačica E. Ionesca na plakatu Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život kao CELAVA PJEVACICA, u kojem ćelavost (pjevačice) metaforički predstavljaju dedijakritizirana slova (2015a: 414). Grafostilogena kurziviranja nisu uvijek u funkciji reprezentiranja specifična govornoga ostvaraja; uočeni su naime i primjeri poput zapisa ENEMY, u logotipu filma Enemy redatelja D. Villeneuvea iz 2013. (2018b: 30), u kojemu jedno nakošeno slovo potencijalno predstavlja metaforu neprijatelja (iz naslova). Autoreferentnost je zamijećena i u interpunkcijskim figurama, npr. kod izostavljanja interpunkcija koja su u konvergenciji sa semantikom nekih stihova Slamniga i Šimića (Košćak 2017: 501).
S druge strane međutim uočene su i figure zapisa u kojima ne samo da izostaje relacija s denotacijom, već je teško detektirati i bilo kakav tip ikoničnosti, indeksnosti ili fonetske signifikantnosti postupka. Tako je u slučajevima mnogih dekapitalizacija u logotipima, pa se tako semiotičnost pisanja malim početnim slovom, kao npr. ono u logotipu tvrtke Ledo, svodi na neke apstraktne vrijednosti poput dekorativnosti ili ludičnosti. I supstitucijske figure bjelina često imaju nisku razinu konotativnosti, no uočeno je i to da baš zbog toga izvrsno oprimjeruju autonomnost nekih aspekata zapisa i upućuju na opravdanost govora o čistim figurama zapisa (Košćak 2021: 158).
9. Zaključak
Istraživanje je pokazalo da figure zapisa ne predstavljaju samo očuđenja zapisa jezične poruke već i postupke kojima se zapis dodatno semiotizira. Premda se polje tih figura možda i ne može svesti na one figure koje znače isključivo ikonično, indeksno ili evokacijski, ipak se ispostavlja da su ti tipovi semiotičnosti prevladavajući, te da neki tipovi figura znače isključivo na te načine. Stoga su pri tumačenju začudnih pismovnih postupaka svakako neka od prvih pitanja koje valja razmotriti ima li postupak kakav ikonični ili indeksni značaj, evocira li kakav tip sociokulturnoga konteksta i sl. U krajnjoj liniji o semiotičnosti figura zapisa može se govoriti i u širemu smislu: ako ništa drugo, one redovito konotiraju stanovitu ludičnost i opuštenost spram stega (orto)grafije. (To je već, doduše, tema, odnosno problem koji zahtijeva dodatno istraživanje.)
Uzevši sve u obzir, postojeća bi se određenja figura zapisa mogla donekle preinačiti, pa bi se one mogle odrediti ne samo kao postupci intencionalnoga očuđenja nego i kao postupci dodatnoga semiotiziranja zapisa jezične poruke, koji se temelje na transformacijama na razini slovnoga/grafskoga sastava, interpunkcije i uporabe ostalih pravopisnih znakova, uključujući bjeline, očuđenja i semiotiziranja zapisa onkraj njegove uobičajene funkcije ortografijski propisana pismovnoga označitelja jezične poruke. A u vremenima obilježenima prevlašću vizualnog aspekta komunikacije, problem “ekstrasemiotiziranja” zapisa verbalnih poruka svakako nije efemeran, ma koliko se same jezične poruke ponekad činile takvima.
Literatura
- Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
- Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
- Genette, Gérard. 1985. Figure. Beograd: Vuk Karadžić.
- Guiraud, Pierre. 1964. Stilistika. Sarajevo: Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”
- Katnić-Bakaršić, Marina. 2007. Stilistika. Sarajevo: Ljiljan.
- Košćak, Nikola. 2015a. “Figure slova”. U: XII. međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova (ur. Stjepan Blažetin). Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
- Košćak, Nikola. 2015b. “Grafostilistika i politika”. U: Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova prezentiranih na istoimenom kolokviju održanom 13. veljače 2015. na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu (ur. Anera Ryznar). Zagreb: Stilistika.org, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. stilistika.org/koscak
- Košćak, Nikola. 2017. “Grafostilistika i poezija”. U: XIII. Međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova (ur. Stjepan Blažetin). Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
- Košćak, Nikola. 2018a. Šrajbenzi spiku? Stilovi hrvatske žargonske i žargonizirane proze 1990-ih i 2000-ih. Zagreb: Stilistika.org, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
- Košćak, Nikola. 2018b. Uvod u grafostilistiku. Figure zapisa. Skripta. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
- Košćak, Nikola. 2021. “Figure bjelina”. U: Periferno u hrvatskom jeziku, kulturi i društvu / Peryferie w języku chorwackim, kulturze i społeczeństwie, svezak 2 (ur. Robert Bońkowski, Milica Lukić, Krešimir Mićanović, Paulina Pycia-Košćak, Sanja Zubčić). Katowice – Zagreb – Osijek – Rijeka: Wydział Humanistyczny Uniwersytetu Śląskiego, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilište u Osijeku, Sveučilište u Rijeci, Wydawnictwo Uniwersytetu Śląskiego.
- Nørgaard, Nina, 2009. “The Semiotics of Typography in Literary Texts. A multimodal Approach”. Orbis Litterarum, Vo.. 64, no. 2, 2009. Str. 141–160.
- Nørgaard, Nina. 2019. Multimodal Stylistics of the Novel. More than Words. New York: Routledge.
- Plett, Heinrich F., 2010. Literary Rhetoric. Leiden – Boston: Brill.
- Pranjić, Krunoslav. 1998. “Stil i stilistika”. U: Uvod u književnost (ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać). Zagreb: Nakladni zavod Globus.
- Puljić, Gabrijela i Košćak, Nikola. 2024. “Zašto ćelavi latinica? Figure zapisa kao aspekti reprezentacije u popularnoj hrvatskoj glazbi”. U: 8. hrvatski slavistički kongres. Knjiga sažetaka (ur. Ivana Eterović, Joža Horvat, Miroslav Hrdlička, lahorka Plejić Poje, Ivana Vidović Bolt). Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
- Van Leeuwen, Theo. 2006. “Towards a semiotics of typography”. Information Design Journal, no. 14, 2006. Str. 139–155.