Osnaživanje domaće grafostilistike (alatima teorije lirike i multimodalne stilistike)

Ivana Buljubašić Srb
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strosmayera u Osijeku

1. Uvod

Uzimajući u obzir promjene u stilističkim istraživanjima, ponajprije s obzirom na suvremeni korpus i okružje koje ga je iznjedrilo, a dogodile su se posljednjih dvadesetak godina (Kovačević 2002; Katnić-Bakaršić 2003, 2015; Bagić 2006; Nørgaard 2010; Ryznar 2016; Buljubašić Srb 2024a), osobito proširivanja i dopunjavanja srodnim teorijama i metodologijama u humanističkim i društvenim znanostima, rad detektira mjesta na kojima postoji mogućnost revidiranja i ažuriranja metoda i alata u već usustavljenim okvirima hrvatske stilističke literature. Riječ je prije svega o teorijsko-metodološkim postavkama poznatima u okvirima znanosti o književnosti, napose književne i lingvističke stilistike, kako ih postavlja Krunoslav Pranjić, a “koje se bave lingvističkim raščlanjivanjem odnosno opisom stilema u književnoumjetničkom tekstu” (Ryznar 2016: 101). U primjenama metoda i operacionalizacijama terminologije navedenih disciplina u znanstvenom, a i praktičnom smislu (pogotovo u stručnoj i nastavnoj praksi) već se ukazalo na njihova međuprožimanja s recentnim stilističkim pristupima. Motivacija i ideja za promišljanje o prednostima širenja i revidiranja u domaćoj stilistici ustaljenih definicija i opisa određenih disciplina došle su primarno iz spomenute nastavne prakse, a zatim i iz znanstvenih preokupacija u kojima se pokazala nužnost pristupa suvremenom književnom, ali i neknjiževnom korpusu tekstova i sadržaja metodama i alatima koji su “baždareni” za analizu i interpretaciju na razinama koje nadilaze verbalni, u strogom smislu jezični aspekt tekstova.1 Osim toga, unatoč tomu što se od kraja 20. stoljeća zazivaju vizualni obrat (Purgar 2009) i prevlast slike nad pojmom (Solar 2004: 21),2 a recentno društveno-humanistička područja cvjetaju zahvaljujući interdisciplinarnošću polja semiotike i multimodalnosti, Nikola Košćak upozorava da se u “stilistici i retorici još uvijek donekle zanemaruju grafostilistički i grafoestetički fenomeni” (Košćak 2018b: 1), a koji će biti predmet i ovog rada.

Poznato je da recentni pristupi u stilistici koji se mogu skupno imenovati konceptom krosdisciplinarnosti brišu “tradicionalno uglavljene filološke granice” (Josić 2021: 9) kojih su se nekada držali lingvisti i književni teoretičari. Stilističari i stilističarke pak oduvijek su bili na pragu minimalno tih dviju grana, interesirajući se najprije za “način na koji se značenje stvara kroz jezik u književnosti” (Nørgaard 2010: 63), u međuzoni u kojoj se paralelno i komplementarno (Pranjić 1973: 186) služe i lingvističkim i književnoteorijskim pristupima. Stilistika je stoga, kao što uočava i Marina Katnić-Bakaršić, na raskrižju te ju se vidi kao fleksibilnu disciplinu koja se koristi različitim filološkim teorijsko-metodološkim postavkama, ali ide i onkraj područja filologije. Lesley Jeffries i Daniel McIntyre na tom tragu pojašnjavaju da se stilistika češće služi metodološkim i teorijskim postavkama s bliskih filoloških, ali i društvenih područja “nego što razvija vlastite jedinstvene teorije”, pritom te teorije iz drugih područja “ne nastoj[i] [ih] duplicirati ili zamijeniti” (Jeffries – McIntyre 2010: 3), već prilagoditi stilističkom čitanju i usmjerenošću na stilske učinke i stvaranje značenja. Autorskom dvojcu taj zaključak, dakle, ne služi za kritiku stanja, već kao mjesto isticanja jedinstvenosti stilistike. Stilistika je, nastavljaju, poput ušća pozicionirana na mjestu ulijevanja koje omogućuje primanje i prožimanje spoznaja i alata iz različitih područja, polja i disciplina, a one mogu obuhvaćati lingvistiku, teoriju književnosti u najširem smislu, psihologiju itd. (Jeffries – McIntyre 2010: 3).

Da su lingvostilističke (pod)discipline, koje su usredotočene na stilemska očitavanja isključivo jezičnih razina, u određenom operacionalizacijskom deficitu kada je riječ o pojedinim područjima suvremene književnosti, a, kako je već u literaturi sugerirano, to može biti vizualna poezija (Košćak 2017: 488; Buljubašić Srb 2024a: 45) ili pak multimodalni romani (Buljubašić Srb 2024b), razvidno je jer nemaju razvijen alat koji bi nudio smjerokaze za terminološki i/ili analitičko-interpretacijski rad s navedenim korpusima i/ili žanrovima. Stoga se stilističari i stilističarke “oslanja[ju] na teorije i modele iz drugih područja” (Jeffries – McIntyre 2010: 3), primjerice medijskih studija, pričem se formira (pod)disciplina mediostilistike (Jukić i dr. 2020), ili pak isto tako širokog polja multimodalnosti, pričem se formira internacionalno najmlađa stilistička poddisciplina – multimodalna stilistika (Buljubašić E. 2017: 36).

U fokusu je ovog rada stoga promišljanje o poziciji grafostilistike u stilističkoj literaturi, o uklapanjima pojedinih književnoteorijskih (teorija lirike) i stilističkih (multimodalna stilistika) metoda i alata u okvire domaće stilistike, uzimajući prije svega u obzir prednosti i mogućnosti koje bi se otvorile širenjem predmeta interesa i istraživačkih pitanja u kontekstu definiranja grafostilistike. Drugim riječima, ukazat će se na benefite uključivanja u kontekst grafostilistike određenih (formalnih) kompozicijskih struktura književnog diskursa i alata multimodalne stilistike koji bi omogućili učinkovitije praćenje i implementiranje terminologije i metoda u znanosti, a i u dijelu visokoškolskog nastavnog procesa koji se oslanja na pranjićevske lingvostilističke okvire.

2. O grafostilistici i svestrano i potanko

Lingvističkom stilistikom Pranjić se bavi u svojoj knjizi Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova iz 1968. godine te ju u najširem smislu shvaća “kao studij ekspresivnih i impresivnih vrednota svojstvenih različitim izražajnim sredstvima kojima raspolaže jezik” (Pranjić 1973: 51). Zaokupljajući se ponajprije fonostilističkim, morfonostilističkim, sintaktostilističkim i semantostilističkim postupcima,3 Pranjić ne imenuje u toj knjizi grafostilistiku (ili grafostilematiku) kao lingvostilističku disciplinu, premda se na pojedinim mjestima zadržava na pitanjima (napose ortografske norme, pauzama i grafičkim/interpunkcijskim znakovima) kojima će ju u obuhvatiti u poglavlju “Stil i stilistika” 3. izdanja Uvoda u književnost. Pranjić tada grafostilistiku definira kao stilističku disciplinu “koja popisuje-opisuje-vrednuje ekstralingvističke (= izvanjezične, nejezične) stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta uključujući osobito interpunktuaciju”, dok kao jedinicu stilskog pojačanja te discipline imenuje grafostilem (Pranjić 1983: 257).

Krećući se ilustracijski kroz primjere na kojima dokazuje funkcioniranje grafostilema, služi se najprije pjesmom Ubili su ga ciglama Ivana Slamniga za koju utvrđuje da interpunkcija nije “tradicionalno poznata gramatičkā” (pravopisna) ni “tzv. logička”, već se oslanja na funkciju cijepanja (Pranjić 1983: 271), što za posljedicu ima i uočavanje postupka distorzije (Vuletić 1993) na sintaktostilističkoj razini.4 Zamjećuje da se u Slamnigovoj pjesmi javljaju i ortografska i antiortografska načela s ciljem iskazivanja “protutubelkantističke melodioznosti, sinkopirane i staccato ritmičnosti”, ali i “razor[a] konvencijske priopćajnosti” (Pranjić 1983: 272). Iz prvospomenutog zaključka o učincima s obzirom na melodioznost i ritmičnost koju autor očitava na grafostilističkoj razini razaznaje se da je u obzir uzeo (glasovnu) izvedbu pjesme, što pak sugerira bliskost grafostilistike s fonostilistikom, pa je, zaključuje Nikola Košćak, pranjićevska grafostilistika “fonocentrična” (Košćak 2018b: 2). Potom se okreće drugim primjerima kojima ilustrira teze o intenzifikacijskim postupcima na planu (orto)grafije. Oba primjera iz pripovjedne proze Miroslava Krleže tiču se interpunkcijskih mogućnosti u proznom iskazu i ukazuju na to da Pranjić u provjeri stilističkih učinaka uzima u obzir konvencionalne funkcije ortografskih znakova pri “interpretativnom čitanju” (Pranjić 1983: 272). Tako se dotiče dvotočja i njegove “neobilaziv[e] markacij[e] za izrazitu stanku” u Velikom meštru sviju hulja te “realnosti vjern[e] hitrost[i] izmjene dijaloških replika” iskazane zarezima umjesto ortografski tipičnijim znakovima poput “točke, uskličnika ili upitnika” u Zastavama (Pranjić 1983: 272–273). Dakle, kao što primjećuje i Košćak u stilističkoj literaturi (Košćak 2021: 126), u trima primjerima u poglavlju Pranjić ne ide onkraj ortografskih konvencija i njihovih “protupravopisn[ih] a stilotvorn[ih]” (Pranjić 1983: 273) učinaka u poetskom i pripovjednom diskursu na temelju čega se nadaje zaključiti da se grafostilistika koju definira i ilustrira ponajprije bavi spomenutim interpunkcijskim okvirima, konvencijama te njihovim odstupanjima.5

Katnić-Bakaršić baveći se grafostilistikom u 2. izdanju udžbenika Stilistika širi mogućnosti definiranja te stilističke discipline. Autorica utvrđuje da ona obuhvaća “postupke i sredstva koji mogu postati stilogeni na grafičkom nivou”, a kao i u Pranjića imenuje “minimaln[u] jedinic[u]” koja “nosi stilističku obavijest” grafostilemom (Katnić-Bakaršić 2007: 203). Grafostileme vidi ponajprije predmetom istraživanja u kontekstu mikrostilističkih postupaka, no upozorava da su, osobito za književni diskurs, prožimanja mikrostilistike i makrostilistike neizbježna jer njegovi tekstovi “funkcioniraju kao jedinstven znak, a svi drugi elementi samo su dio toga znaka” (Katnić-Bakaršić 2007: 203). Potom Katnić-Bakaršić razmatra i nudi istraživačka pitanja kojima bi se stilističarke i stilističari prema pojedinim lingvističkim nivoima trebali voditi, a fonostilistiku i grafostilistiku obuhvaća zajedničkim pitanjima:

1. Šta se posebno opaža na tom nivou kao kvantitativno ili kvalitativno specifično?
2. Kada je riječ o usmenim tekstovima, koje su osobenosti izgovora, tempa, visine glasa, intonacije? Posebno obratiti pažnju na afektivnost iskaza.
3. Da li usmeni tekst pokazuje osobine svojstvene javnoj ili privatnoj komunikaciji, zvaničnoj ili nezvaničnoj, visokom ili niskom stilu izgovora?
4. d) Da li se može govoriti o posebnoj zastupljenosti nekih fonema, o njihovim opozicijama, o glasovnom simbolizmu i slično?
5. e) Koji su grafički elementi tipični za dati tekst? Kakva interpunkcija? Da li ga to odvaja od drugih tekstova (npr. kod konkretne poezije) ili zbližava s nekima (grafička rješenja tipična za novinske naslove i podnaslove)? (Katnić-Bakaršić 2007: 204)

Zatim posvećuje pozornost pojedinačnim disciplinama, pa tako minimalno i grafostilistici. Međutim, čini se već iz pitanja koja nudi kao uputnice za razmatranje stilema na fonostilističkoj i grafostilističkoj razini, autorica grafostilistiku drži svojevrsnom “suputnicom” fonostilistike. Točnije, grafostilistiku vidi “aspekt[om] proučavanja [...] vezanim za fonostilistička istraživanja” i logičnim nastavkom teze Branka Vuletića da “[p]ismo može fiksirati lingvističke znakove u grafičkim slikama”, no da je “[n]emoguće [...] fiksirati čin govora” (Vuletić 1980: 40 prema Katnić-Bakaršić 2007: 216). Pri spoju dviju razina autorica ima u vidu označivanje u zapisima koji se oslanjaju na govorne žanrove (primjeri kolokvijalnoga govora) ili nadoknađivanje određenih odlika govornog jezika posebnim grafičkim izražavanjem (Katnić-Bakaršić 2007: 216). Osim toga navodi da je grafostilem “novinski naslov kada je vizuelno oneobičen, i krik junaka nekoga stripa zabilježen ponovljenim, pojačanim, boldiranim slovom, i stih zabilježen u formi ljestvice kod Majakovskog, i neuobičajena punktuacija, ali i sama rima u nekim slučajevima” (Katnić-Bakaršić 2007: 216). Drugim riječima, grafostileme autorica pronalazi u stripovima, reklamama, novinama, a i u određenom korpusu poetskog diskursa koji obuhvaća vizualnu i letrističku poeziju, kaligramske strukture i sl. (Katnić-Bakaršić 2007: 216).

Također, kroz udžbenik Katnić-Bakaršić detektira i interpretira i druge grafostileme koji se tiču promjene tipova slova, stripovnih metafora ili grafičkih tipičnosti oblikovanja početaka poglavlja u pripovjednoj prozi (Katnić-Bakaršić 2007: 179, 185, 268). Takav pristup grafostilistici, premda ga autorica ne ilustrira zasebno kao u potpoglavljima o ostalim lingvističkim disciplinama, širi njezin predmet bavljenja te se dotiče i aspekata koje će poslije obuhvatiti svojim stilističkim alatima multimodalni semiotičari i stilističari. Za razliku od Pranjića koji u primjerima poglavlja “Stil i stilistika” ostaje na razinama interpunkcijskih stilskih učinaka, a drugdje češće interpunkciju gleda kao označivanje ortoepskih, prozodijskih, ritmičkih, uopće govor(e)nih vrednota, Katnić-Bakaršić zalaže se za otvaranje discipline suvremenom kontekstu i ostalim diskursima. Pritom ipak ostaje u definicijskom okviru grafostilistike u blizini fonostilističke razine, odnosno kao njezina svojevrsnog nusproizvoda. Primjerice, kada nudeći smjerokaze za analitičko-interpretacijski pristup poetskom podstilu sugerira da se njegov korpus može čitati uzimajući u obzir različite aspekte, a čije “stilogene mogućnosti” uključuju i “ritmo-melodijsku strukturu stihova, grafostilemske osobenosti, punktuacijske stileme i slično” (Katnić-Bakaršić 2007: 130). Iz tog se čini da Katnić-Bakaršić razlikuje grafostileme u širem smislu od, primjerice, punktuacijskih stilema, koji su obuhvaćeni prvospomenutima, a uz to detektira i zaseban nivo koji funkcionira kroz način oblikovanja iskaza u stihove i njihov potencijalni način čitanja u kojem se tek realiziraju ritmo-melodijski faktori.

U domaćoj stilističkoj literaturi od Pranjićeve klasifikacije i pristupa lingvističkoj stilistici nije bilo obuhvatnijih pregleda tog područja, stoga je prostor 2021. godine popunila Ljubica Josić monografsko-udžbeničkim izlaganjem o stilu, stilistici, stilističarskim metodama u hrvatskom jezikoslovlju i znanosti o književnosti 20. stoljeća te napose tipologizacijom stilema koja se oslanja na pranjićevske lingvostilističke okvire. Autorica osim grafostilemima zaseban prostor posvećuje semantostilemima, fonostilemima, morfo(no)stilemima, leksikostilemima, sintaktostilemima i makrostilemima (ili tekstostilemima), sa zadržavanjem na teorijskom opisu. Eksplicira, na tragu Pranjićeve podjele, da “grafostilemi nisu pridruženi nijednoj” od dviju komplementarnih disciplina lingvističke stilistike (ni mikrostilistici ni makrostilistici) i opominje, za razliku od Pranjića, da je razlog tomu što “je riječ o osobitoj skupini jedinica pojačane izražajnosti koja tu izražajnost može ostvarivati u većoj ili manjoj mjeri neverbalnim sastavnicama” (Josić 2021: 60).

Preuzimajući od Pranjića definiciju grafostilistike, Josić sintagmu plan (orto)grafije na prvu pojednostavljuje citirajući Marka Samardžiju i Antu Selaka koji drže da ta disciplina “proučava ‘ulogu i vrijednost pravopisnih i slovopisnih značajki teksta’” (Samadržija i Selak 2001: 655 prema Josić 2021: 60). Također, Josić se tumačeći grafostilem kao zrcaljenje “autorov[a] stvaralačk[og] odnos[a], najčešće stilski zaigran[oga], prema skupu pravila koji se odnose na pravilno pisanje, kao i na grafemsko bilježenje fonema u nekome jeziku” (Josić 2021: 60) približava pozicioniranju grafostilistike bliže fonostilistici, kako sugerira Katnić-Bakaršić. No, za razliku od Katnić-Bakaršić koja eksplicira grafostilematske postupke u raznovrsnim tekstnim vrstama, žanrovima i semiotičkim modusima, Josić čini se ostaje u predmetnoj konceptualizaciji elemenata jezičnog okvira, koji je Nils Erik Enkvist obuhvatio fenomenom teksnog konteksta stilističkih istraživanja (Enkvist 1973: 58). Enkvist, doduše, razlikujući tekstni od izvateksnog konteksta, prvi kontekst širi sa spomenutog jezičnog okvira (fonetsko-fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke razine i elemenata, a njemu su pripisani i interpunkcija te pisanje velikog, verzalnog početnog slova), na tekstu inherentan kompozicijski okvir koji se tiče određenosti početnog, središnjeg i završnog dijela iskaza, odlomka, pjesme, drame itd., odnosa teksta s preostalim (tekstualnim) dijelovima koji ga okružuju te metričke određenosti, određenosti književnog oblika te tipografskog aranžmana (Enkvist 1973: 58). Takvu grafostilističku perspektivu – uključivanja u predmet grafostilistike kompozicijskog okvira teksta, zagovara i ovaj rad.

Nadalje, pojašnjavajući koja su to “začudna sredstva i postup[ci]” koje grafostilistika uže istražuje, a tu se nadovezujući na Košćaka, Josić izdvaja kao ilustrativna pitanja:

interpunkcijske i pravopisne devijacije, primjerice ukidanje bjelina ili njihovo umetanje suprotno pravopisnoj normi, poigravanje s bilježenjem većih ili manjih stanki intencionalno ne mareći za standardnojezičnu ortografiju, tj. stilogenim iskorištavanjem iste, umetanje intervokalnoga j po uzoru na govoreni jezik, izostavljanje apostrofa u bilježenju kolokvijalizama, fonetizirano bilježenje glasovnih sastava neprilagođenih stranih riječi i dr. (Josić 2021: 61).

Šireći se donekle prema Enkvistovu kompozicijskom okviru teksta, a recentno i alatima multimodalne stilistike, Josić dodaje da predmetom proučavanja grafostilističkih “postupaka u očuđivanju teksta” može biti i tipografski stil i izbor oblikovanja teksta, primjerice izbor između “kurzivnih slova, verzalnih, spacioniranih i dr.” ili odabir određenih pisama koja primarno nisu abecednog sustava, poput azbučne “glagoljice i ćirilice” ili kulturološko udaljenijih ideografskih pisama (Josić 2021: 61). I u Katnić-Bakaršić i u Josić tako se kroz usmjeravanja na nadrečenične razine i neverbalne elemente definiranje grafostilistike približava metodama analize i interpretacije makrostilistike i/ili konceptima tekstualne stilistike i poststrukturalističkim stilistikama, osobito recentnih metodološki okvira i alata. Pritom, dakako, vrijedi da se “[k]oncepti, termini i metode razvijeni prije poststrukturalističkog obrata nisu dakle u poststrukturalističkoj stilistici odba[cili,] već prevrednova[l]i unutar nove istraživačke paradigme/modela” (Buljubašić E. 2017: 16). Štoviše, Nina Nørgaard kao pionirka multimodalne stilistike navodi da je njezin uspjeh u tome što je, kombinirajući terminologiju i metode književne znanosti, i lingvistike, i multimodalnosti stvorila “okvir za analizu semiotičkih modusa poput tipografije, kompozicije, boje i vizuala”, zadržavajući i oslanjajući se na “sistematičnost detaljne analize karakteristične za pristupe tradicionalnije stilistike” (Nørgaard 2010: 63–64).6

3. Orijentiranost na slovo, iskaz ili tekst?

Grafostilistikom najpodrobnije i najsustavnije u domaćoj stilističkoj literaturi bavio se Nikola Košćak u nizu radova, studiji o suvremenoj hrvatskoj žargonskoj i žargoniziranoj pripovjednoj prozi te njezinim osobitostima na grafostilističkoj razini teksta te u skripti priređenoj za studente kolegija Uvod u grafostilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Košćak u korpusu pripovjedne proze kraja 90-ih prošlog i početka 21. stoljeća, a i u drugim diskursima uočava i razlikuje pismovne postupke odnosno figure zapisa koje definira “kao intencionalna očuđenja zapisa jezične poruke, proizvedenog da usredotoči pozornost recipijenta i deautomatizira njegovu percepciju pisane poruke” (Košćak 2021: 125).7 Kada je riječ o prvospomenutom korpusu, autor razlikuje postupke “na razini manipuliranja slovnim sastavom riječi, tipovima slova i (ne)sastavljenim pisanjem, što su postupci prvenstveno u relaciji s fonetikom govorenog i kolokvijalnog jezika te žargonskog diskursa, tj. s fonostilistikom njihovih pisanih literarnih reprezentacija” i one koji su “na razini interpunkcije zapisa, koji su u vezi s fonetikom, ali i (supra)sintaksom ovih varijeteta, tj. s fono-, sintakto- i tekstostilistikom njihovih pisanih literarnih reprezentacija” (Košćak 2018a). Oba postupka u autorovoj studiji, dakle, vezuje češće uz fonemsko-fonološke specifičnosti realizacije diskursa pripovjedača i likova koji su u fokusu njegova predmetnoga korpusa, a funkcioniranje grafostilizacijskih potentnosti i učinke stoga razmatra kroz tzv. fonetizaciju zapisa i postupke grafokolokvijalizacije (Košćak 2018a). Drugim riječima, Košćak se kompleksnije i specijaliziranije od do sada navedenih autora posvećuje pismovnim, u najširem smislu, reprezentacijama u različitim diskursima, obuhvaćajući i dalje transpoziciju paralingvističkih govornih karakteristika u jezičnu, verbalnu realizaciju. Primjerice, među figurama, koje još naziva i retorikom zapisa, autor se odlučuje na termin figura zapisa jer drži da je “medij[u] u kojem se pojavljuju” određujući faktor (Košćak 2018b: 9). Autor razlikuje figure slova, figure bjelina, interpunkcijske figure i figure pravopisnih znakova koje funkcioniraju u pet tipova operacija – adicijskim, suptrakcijskim, permutacijskim, supstitucijskim i ekvivalencijskim, a razmatra još i čiste figure zapisa, figure prenošenja riječi u novi redak i grafostopljenice (Košćak 2018b). Košćak navodi da su figure koje istražuje “jedan [su] od ključnih predmeta grafostilistike, stilističke discipline čiji su predmet pretežno intencionalna očuđenja zapisa jezične poruke na razini slovnog sastava i grafije, interpunkcije i uporabe ostalih pravopisnih znakova” (Košćak 2021). Prvim dijelom citata autor, čini se, sugerira da postoje i koji drugi predmeti grafostilistike onkraj verbalne i pismovne poruke, a već spomenute figure bjelina prema uvidu u stilistička istraživanja držala su se, možda neopravdano, perifernim pitanjem grafostilistike (Košćak 2021: 127).

Te druge predmete istraživanja grafostilistike Košćak spominje u radu “Grafostilistika i poezija”. Naime, Košćak zamjećuje da se općenito grafostilistički pomaci i učinci, osobito u hrvatskoj poeziji 20. stoljeća, mogu prepoznati u barem dva slučaja: a) kada autori osvješćuju konstruktivnost svog teksta kao cjelovitog znaka, što uključuje uvide onkraj jednostavnog “bilježenj[a] jezične poruke” pa se odmiču od “ispomoć[i] usmen[e] interpretacij[e]”; b) kada “se mogu prepoznati kao intencionalna očuđenja zapisa ponajprije na razini slovnog sastava i grafije, interpunkcije i uporabe ostalih pravopisnih znakova” (Košćak 2017: 488). Potonjem autor dodaje “i očuđenja koja su u relaciji sa specifičnom stihovno-strofičnom strukturom, pa i grafičkim likom pjesničkih zapisa”, uz upozorenje “da smo u takvim slučajevima već na rubnom području grafostilističkog interesa te da su za bavljenje njima znatno opremljenije vizualna retorika i multimodalna stilistika” (Košćak 2017: 488). Budući da spomenuti “postupci slikanja grafičkim likom pjesme” ne pokrivaju slovne, pismovne i u užem smislu jezične aspekte, zaključuje Košćak, njihova se pojava u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća prije vezuje uz likovnost8 i/ili multimedijalnost 9 (Košćak 2017: 496), a nisu nužno interesna pitanja grafostilistike. Slično je i s primjerima “poigravanja marginama teksta” (Košćak 2017: 497). Viđena iz vizure verbalno/jezično izražene poruke, odnosno onoga što bi multimodalna stilistika na engleskom jeziku jednostavno imenovala kao wording,10 grafostilistika se zaokuplja, nastavlja Košćak, “začudnim postupcima u relaciji s osnovnim elementima zapisa alfabetskim pismom” (Košćak 2017: 498), što djelomično isključuje prema autoru rubne fenomene oblika i/ili tijela teksta i njegove pozicioniranosti u straničnu plohu. Međutim, da tako ne mora biti, a da su se grafikom interesirali književni teoretičari i semiotičari još sredinom 20. stoljeća ukazuje i Jurij M. Lotman u svojoj strukturnoj poetici upozoravajući da spomenuta “nije tehničko sredstvo kojim se tekst učvršćuje, nego signal strukturne prirode” te da se analiza formalno-strukturnih aspekata ne treba držati sporednom i usputnom metodom čitanja i tumačenja književnog teksta (Lotman 1970: 100, 102).11

O grafemskom/grafijskom/grafičkom aspektu pisali su u domaćoj znanosti o književnosti sporadično i usmjerenije u analitičko-interpretacijskim, manje teorijsko-metodološkom smislu i drugi autori. Indikativno je, primjerice, što o relacijskom aspektu grafičkog piše Branimir Donat. Osvrnuvši se na PRIČU O 2 KVADRATA El Lisickoga iz korpusa avangardne književnosti 20-ih godina 20. stoljeća, Donat odnos verbalnog teksta i vizualnog teksta razmatra kroz tzv. tipografiku, definirajući ju kao aspekt koji “bismo mogli nazvati poetikom grafičke organizacije teksta” (Donat 1989: 350). Postavljajući u zagradi pitanje o žanrovskom i/ili modusnom pitanju navedene knjige – je li to možda slikovnica? – autor sugerira promišljanje o načinima “konstruira[nja] prič[e] određene poruke ostvarene uz pomoć nejezične retorike”, čime bi se demonstriralo “da je i znak doista sastavni dio pisane odnosno tiskane knjige” (Donat 1989: 351). Drugim riječima, Donat, promišljajući o avangardnim tendencijama, napose u poeziji, zaključuje da “[u] nizu inovacija” treba izdvojiti dvije: “vizualizaciju teksta i tekstualizaciju slike” (Donat 1989: 350).

Košćak navodi da se i Krešimir Bagić zaustavlja na pravopisnim figurama koje u suvremenih pjesnika

definira kao upotrebu pravopisnih znakova slobodnu od logičkih, gramatičkih i inih pravila konkretnoga jezičnog sustava (1994: 31). U njegovu određenju pravopisnih figura izbjegnut je pojam otklona pojmom slobodne upotrebe, evocirajući Genetteovo određenje figure kao prostora, jaza između napisanoga/izgovorenoga i mišljenoga. (Košćak 2018b: 2–3).

4. Podrška multimodalne stilistike i teorije lirike

Na sličnom se tragu, približavajući grafostilistiku prema metodološkim alatima multimodalne stilistike, kao ostale predmete bavljenja grafostilistike može predlagati i pitanja strukturno-kompozicijskih i tipografsko-grafičkih faktora i odlika teksta, držeći da je to ono što multimodalni stilističari i stilističarke imenuju onkraj rječosklopa – verbalno izražene poruke. Stoga pristup i procedura multimodalne stilistike za grafostilistiku mogu biti korisni i učinkoviti jer “nud[e] mogućnost tumačenja i grafičkoga/vizualnog aspekta i verbalnoga aspekta” (Buljubašić Srb 2024b: 37), a što posljedično omogućuje analizu i interpretaciju, kako je već navedeno prema Košćaku, i rubnih grafostilističkih fenomena. Ona osobito može biti korisna kada je riječ o vizualnoj poeziji u širem smislu, onoj koja se, sugerira Jonathan Culler, opire njegovu lirskom modelu i izbjegava liričnost s naglašenim oznakama događajnosti, performativnosti, glasovnosti (Culler 2015: 86), u pjesničkih tekstova kojima je “ključna jedinica” stranica, za razliku od onih kojima je to stih (Culler 2017: 130). Krećući se metodološkim postavkama koje multimodalna stilistika nudi, treba napomenuti da je književni tekst (neovisno o tome je li riječ o pripovjednoj prozi, poeziji ili drami) uvijek oblikovan minimalno u tri semiotička modusa, što može opravdati ponuđeno osnaživanje grafostilistike na tragu ovog rada. Naime, Nina Nørgaard, Rocío Montoro i Beatrix Busse postavljajući definicijski i koncepcijski multimodalnu stilistiku napominju da se “sva komunikacija i svi tekstovi smatraju multimodalnima”, što iz gledišta te stilističke discipline uključuje “i konvencionalnu pripovjednu prozu bez posebnih vizualnih efekata”, zadržavajući se na tezi da “pisani verbalni jezik automatski i bez iznimke uključuje i rječosklop, i tipografiju (ili grafologiju), kao i realizaciju u prostoru u smislu kompozicije”12 (Nørgaard i dr. 2010: 30). Prva dva modusa u nas su bolje stilistički istražena – rječosklop kroz mikrostilistička (ali i općenito tematološka, poetološka i dr.) čitanja konkretnih književnih tekstova, a dio tipografskih značenja i učinaka tipologizirao je i ilustrirao Košćak. U dijelu svojih figura zapisa pokriva ono na što se tipografija usredotočuje – na “potencijal stvaranja značenja vizualne strane verbalnog jezika”, što obuhvaća “značenja stvorena raznim tipografskim načinima poput upotrebe kurziva, masnog pisma i majuskula (tj. velikih slova), kao i različitih fontova i slova u različitim bojama (Nørgaard i dr. 2010: 31).

Košćak, primjerice, razmatra u figurama slova ikoničke supstitucije i reprezentacije slova (Košćak 2015: 421) ili sagledava potentnosti učinaka kurziviranja, boldiranja, spacioniranja među pismovnim znakovima i iskazima, pa čak uzima u obzir stilske funkcije veličine slova, obojenih segmenata te tipografskih promjena koje se gdjekad u proučavanim primjerima simultano i kombinirano realiziraju (Košćak 2018, 2021).

Preostaje stoga promotriti detaljnije posljednji aspekt – semiotički modus kojim se proizvodi i/ili doprinosi značenju cjeline teksta – kompoziciju. Pitanje koje mi se nametnulo kroz istraživanje žanra romana, ali i kroz nastavnu praksu definiranja grafostilistike i njezina područja obuhvatnosti u tekstu može se sumirati sljedećom rečenicom iz završnog rada posvećenog upravo grafostilističkom istraživanju podstila poezije, a u kojoj je razvidno širenje pranjićevska okvira kakvo predlaže u nastavi u okviru osječkih stilističkih kolegija i implementira svojim radovima Sanja Jukić:

Stilistička disciplina na čijoj razini su primarni kriteriji utvrđivanja stilske vrijednosti mikrostilemi i makrostilemi, tj. mikrokontekst i makrokontekst, upravo je grafostilistika te se analizom (orto)grafije teksta, tj. interpunkcije, forme teksta i jezičnog znaka kao i korištenja stranične praznine oba konteksta stavljaju pod povećalo te se proučavaju načini na kojima se oni individualno ostvaruju ili međusobno dopunjuju (Pranjić 1986, prema Jukić 2020). (Šprem 2021: 4)

Grafostilistici kako ju vidi Pranjić, a i mikrostilističkim (pod)disciplinama općenito, tako se može zamjeriti što se usredotočuju na proučavanje književnog teksta bez “napušta[nja] okvir[a] jezičnih jedinica koje jesu medij književnosti” i držeći se teze da se sve u tekstu događa isključivo “u jeziku i s pomoću jezika” (Pranjić 1983: 256). I premda bi se s tim složili i multimodalni stilističari i stilističarke, jer, doista, i oni su zaokupljeni književnim tekstom koji je proizvod jezične ili dominantno jezične manifestacije, njihova postavka različitih semiotičkih modusa koji tekst čine dodatno podcrtava i afirmira ključnu stilističku tezu – “ono kako je što rečeno” (Pranjić 1983: 253). Drugim riječima, multimodalna stilistika detaljizira i sistematizira raslojavanjem jezika književnog teksta načine i postupke – semiotičke moduse, kojima se nešto realiziralo, s ciljem odgovaranja na pitanje “kako se postiže [komunikacijska] funkcija?” (Bionda 2022: 33) i što znače određeni neverbalni aspekti kojima se omogućuje književna cjelina.

Glede primjene proširena definiranja područja grafostilistike kakvo nudi Jukić, uputno je najprije usmjeriti pozornost na podstil poezije koji je zbog svojih kompozicijsko-strukturnih značajki odnosno, kako bi rekao Josip Užarević, zbog svoje “unutarnje organizacije” i fiziologije (Užarević 1991: 40), prepoznatljivog vizualnog i kompozicijskog aspekta. Naime, “poezija se stoljećima pretežno zapisuje u obliku stihova i strofa okruženih bjelinom papira i ta je grafička konvencija postala njezin zaštitni znak” (Košćak 2017: 487). Drugim riječima, i minimalno čitateljsko iskustvo omogućuje prepoznavanje tog podstila i razlikovanje stihovnog (u klasičnom smislu) oblikovanja teksta od proznosti koja “ne poznaje pojam ‘kraj retka’”, a što je posljedica njezine “linearne, nevertikalne naravi” (Užarević 1991: 41). Slijedom toga, ono što bi širilo područje interesa grafostilistike poezije, a već je naznačio Košćak, ide u smjeru analize i interpretacije “stihovno-strofičn[e] struktur[e], pa i grafičk[og] lik[a] pjesničkih zapisa” (Košćak 2017: 488), dakle, podrazumijeva potragu za semiotičkim potencijalima načina na koji se rječosklop pjesme konceptualizira, semantizira i formalizira. Ono što Jukić smatra tekstualnom strukturom forme nije nužno usmjereno samo na istraživanje korpusa vizualne/intermedijalne poezije (Rem 2010: 39), već su odlike i podstila poezije, tzv. konvencionalne poezije.13 Nerijetko su ta istraživanja dijelom teorije lirike, genealoških studija, pitanja versifikacijskih i metričkih konvencija itd. Slične postupke u sklopu bavljenja grafostilistikom i poezijom već je komentirao Košćak, ilustrirajući ih u Šimića ili Maleša (Košćak 2017: 496–497).

Iz perspektive multimodalne stilistike kompozicija obuhvaća “sistematizira[nje] značenja stvoren[ih] aranžmanom teksta i slika u prostornoj kompoziciji stranice” (Nørgaard i dr. 2010: 32). U relaciji predloženog proširenja grafostilistike takva perspektiva potencira pitanje stilogenosti postupaka koje obuhvaćaju grafičko tijelo teksta, odnose među tekstualnim segmentima (i vizualnim/likovnim segmentima), njihovu poziciju u odnosu na margine i bjeline te uopće lokaliziranost u straničnoj plohi. Nørgaard, Montoro i Busse nastavljaju, premda se primjerima referiraju na pripovjednu prozu, da to ponajprije iz perspektive multimodalnosti uključuje provjeru relacija navedenih grafičkih segmenata kao “informacijsk[ih] vrijednost[i] (Kress i van Leeuwen, 1996., str. 186–211), odnosno pitanje pripisuje li se posebno značenje vrhu i dnu, lijevom i desnom dijelu, sredini i margini stranice”, pa i njihovih povezivanja i spajanja te uokvirivanja (Nørgaard i dr. 2010: 32) u smislu određivanja funkcijske/značenjske signifikantnosti između segmenata i vizualnih elemenata (pogotovo kada je riječ o slikama i fotografijama) te semantiziranja praznina u okviru prostornih aspekata.

Predmetom interesa grafostilistike podstila poezije stoga može biti i ikoničnost kompozicije (Nørgaard i dr. 2010: 98) odnosno kaligramska, palindromska, ambigramska i dr. strukturiranja na razini diskursa (Bagić 2012), koja se vezuju i s tipografijom, raznovrsno integrirane drugomedijske i drugodiskursne referencije (Jukić 2013), ali i u konvencionalnoj poeziji tradicionalno shvaćen koncept vizualne perceptibilnosti i lirske prostornosti, sa svojom vertikalnošću u vidu strukturnih razloga (metrička, stihovna i strofična razina), koja ima “važnu semantičku ulogu” (Užarević 1991: 41). Poslije Užarević spominje i okvir u smislu da je on pjesničko “grafičko tijelo, tj. grafička fiksiranost teksta na stranici, gdje praznina (bjelina) služi kao pozadina na kojoj se u doslovnom smislu ocrtavaju granice teksta” (Užarević 1991: 50).

5. Primjer grafostilističkog čitanja pjesničkog teksta

Za ilustraciju što sve može biti obuhvaćeno konceptom forme pjesničkog teksta i što sve može biti dijelom predmeta bavljenje grafostilistike, a u dosluhu s proširenim protumačenim alatima koje nudi multimodalna stilistika preko semiotičkog modusa kompozicije i općeprihvaćenim odlikama podstila poezije kroz kompoziciju iz teorije lirike, predočit ću na primjeru “A. B. Šimić – Povratak” Antuna Barišića Kolumbića iz njegove zbirke Prašumom pisaćeg stroja (1972). Odabrani primjer karakterizira izostanak konvencionalnog verbalnog sloja i rječosklopa, odnosno klasične distribucije leksema u pjesničkom tekstu, stoga se može učiniti egzotičnim, rubnim i nereprezentativnim primjerom. No, čini mi se da upravo intenzivna reduciranost gramatičko-leksičke razine, tj. rječosklopa omogućuje zadržavanje fokusa na tijelu teksta, njegovim grafostilističkim postupcima i pozicioniranosti u odnosu na stranicu i bjeline. Taj primjer bit će pogodan i zato što će minimizacija rječosklopa omogućiti ostvarivanje odmaka u odnosu spram lingvističkih razina, a posljedično i mikrostilističkih (pod)disciplina. Također, odsutnost konvencionalnog jezika pjesme usmjeravat će proces analize pojedinačnih elemenata i njihove funkcionalnosti u tekstu dalje od klasičnog bavljenja smisaonim i/ili značenjskim aspektima, točnije neće biti istaknutoga govora o “mehanizmima semantičkoga samouvraćanja” koji obuhvaćaju “sve komponente umjetničkoga djela – i sadržajne i formalne, i leksičke i gramatičke, i sintaksne (logičke) i metričke, i zvukovno-intonacijske i tematske (Užarević 1991: 38), već će spomenuti minus-postupak (Lotman 1970: 88) fokusirati one sastavnice koje su uže vezane uz primanje teksta gledanjem. U obzir će se u primjeru uzeti i citatna relacija koja se ostvaruje formom, a funkcionira i na makrostilističkoj razini.

Pjesnički tekst “A. B. Šimić – Povratak” vizualno je perceptibilan, što bi prema Užareviću značilo da ga je, u skladu sa žanrovskim odlikama, moguće “obuhvatiti jednim pogledom” (Užarević 1991: 41). Tekst je, dakle, prostorno položen u plohu jedne stranice. Potonje već sugerira da je na razini čitateljske percepcije, odnosno samo gledanja, ne nužno i čitanja rječosklopa, moguće zaključiti o žanrovskom određenju književnog teksta. Osobito u konvencionalne poezije koja je stihovno-stofično organizirana njezina kompozicija jasno govori o žanrovskoj obilježenosti i pripadnosti. Vizualna perceptibilnost povezana je s vertikalnošću pjesničkog teksta, a s obzirom na zamišljene vertikale i horizontale Kolumbićev tekst položen je u straničnu plohu u njezinu središnjem segmentu. I premda je vertikalnost pjesme, za razliku od prozne horizontalnosti, differentia specifica pjesničkog teksta (Užarević 1991: 42), Kolumbićev tekst prostornom smještenošću u stranici, tj. s obzirom na margine pokazuje još jednu specifičnost. Riječ je o središnjoj simetriji vertikale. Pjesnički tekst položen je, kako je rečeno, u centru stranice, a nije poravnat uz lijevu marginu, što je uobičajena grafička i kompozicijska pjesnička praksa.

S tim u svezi jest i spomenuta citatnost koja se ostvaruje u odnosu na titularnu referencu. Naime, naslov Kolumbićeva pjesničkog teksta uobičajeno je postavljen u prostor iste stranice u kojoj je realiziran i tekst. Ono što pomalo odudara od konvencionalnog lociranja naslova u podstilu poezije jest to da je naslov pomalo odvojen od teksta, realiziran uz gornju marginu i poravnat uz lijevu. Moglo bi se pretpostaviti da će, s obzirom na to da je tekst uglavljen u centralni segment stranice, i naslov biti u središnjoj osi, što se pak ne ostvaruje. No, uzimajući u obzir zbirku u kojoj se nalazi i uočivši da su na isto mjesto uz gornju i lijevu marginu postavljeni i ostali naslovi, može se zaključiti da je u tom (makro)kontekstu naslov ponovljive i uobičajene lokacije.

Nadalje, što se tiče značenja naslova, on funkcionira i referencijalno i autoreferencijalno. S jedne strane on upućuje na korpus avangardnog književnog prostora, dakle figurira kontekstualizirajuće, a, s druge strane konkretnije, identificira i imenuje konkretni prototekst – “Povratak” Antuna Branka Šimića. S obzirom na poznatu tipologiju citata po vrsti prototeksta Dubravke Oraić Tolić moglo bi se reći da je predmetni citat novi tip koji predlažem imenovati kompozicijski citat ili citat forme. Riječ je, dakle, o provizornom tipu koji proširuje postojeću tipologiju jer se citatni odnos koji se ostvaruje u relaciji Šimić – Kolumbić ostvaruje upravo na spomenutoj razini koju ovaj rad nastoji obuhvatiti grafostilističkim predmetom interesa. Najbliže ilustriranim tipovima jesu, prema Oraić Tolić, jezično-stilski citati (premda se oni očituju u potpunoj usmjerenosti na verbalni sloj koji je u Kolumbića posve reduciran) ili, eventualno, citatni žanr (premda je riječ relaciji koja se događa unutar istog žanrovskoga polja i koda – oba su teksta pjesnička) (Oraić Tolić 2019: 73–74), stoga se oba tipa za konkretni primjer pokazuju kao ponešto suženih konceptualizacija. U svakom slučaju, razvidno je da “Kolumbićev tekst kao svoju stvarnost prepoznaje jedino jezičnu stvarnost Šimićeva teksta” (Buljubašić Srb 2023: 58).

Za odabrani primjer, dakle, moguće je odrediti citatnu relaciju s obzirom na postavljenost pjesničkih tekstova u prostor stranice, pričem oba primjera ostvaruju indikativni značaj aranžmana i simetrije okomice. Riječ je, prema Cvjetku Milanji, o šimićevskoj jezgrenoj “konotativn[oj] semanti[ci] ‘geometrizirane’ vertikalne središnjice pjesme” (Milanja 2000: 91) koja ima kohezivnu funkciju, a koju grafostilizira Kolumbić u svom praznom palimpsestu (Rem 2010: 115). Upravo zbog te praznine, s obzirom na to da je u Kolumbića otežano zbog odsutnosti rječosklopa tumačiti spomenutu kohezivnost, jer ne postoji konvencionalna distribucija leksema i pjesničkih slika, posljedično je otežano govoriti i o mogućim značenjskim relacijama ostvarenima u horizontalama stihova spram njihova okupljanja ili parceliziranja u vertikale. Tipična šimićevska geometrijska konstrukcijnost (Milanja 2000: 70), zapravo je dodatno naglašena u Kolumbića upravo zbog supstitucije leksema onim što na njih nalikuje, a tvoreno je isključivo grafemom x. Taj je grafem sam po sebi simetričan (Buljubašić Srb 2023: 58), a njegova se stilogenost krije i u tome što je riječ o grafemu koji nije dijelom hrvatske latinice, dakle preuzima se iz drugih latiničnih pisama. Također, u obzir se može uzeti da x u matematičkom diskursu označuje (nezavisnu) varijablu i nepoznanicu14 (Buljubašić Srb 2023: 58), što može konotirati i varijacijske (paradigmatske) mogućnosti, otvorenost i fleksibilnost u supstitucijskim postupcima kojima se x određuje, smjenjuje kojim drugim grafemima, da bi potom, opet sugestijom matematičkog diskursa, ali sada s obzirom na koncept koordinatnog sustava predstavljala sintagmatsku (horizontalnu os) koja prema određenim (gramatičkim) pravilima usložnjava nizove u lekseme.15

Osim toga, uobičajeno je simetrija “povezana s osjećajem za estetsko” (Bagić 2012: 223), što bi u slučaju Kolumbića i svedenosti rječosklopa na jedan grafem moglo proizvoditi učinke kontradiktornosti. Naime, redukcija klasične semantike može sugerirati i općenit ironijski i/ili parodijski odmak spram žanra u kojem se pjesnički tekst tumači. Namjerno svođenje rječosklopa na grafem bez posebne značenjske informacije djeluje dekonstrukcijski, možda sugerira odbacivanje i/ili izbjegavanje standardiziranih (pa čak i klišejiziranih) poetskih faktora ili recepcijskih učinaka, primjerice, patosa ili motivskog banaliziranja, možda je pokušaj razrješavanja krize pjesničkog jezika (Donat 1972: 6). Na tom je tragu simetrijska forma signal za žanr, dok je istodobno realizirana na spomenut način strategija kojom taj žanr (auto)ironizira.16

Što se tiče stihovnosti i strofičnosti, grafika pjesme, ali i njezina citatna relacija upućuje na to da je riječ o slobodnim stihovima. S obzirom na to da je u Kolumbićevu pjesničkom tekstu zbog reduciranosti rječosklopa na jedan grafem nemoguće utvrditi eventualnu rimu, u tom se slučaju treba osvrnuti na nejednaku duljinu stihova. Tekst čini šesnaest stihova različite duljine, među kojima se ističu četiri vrlo kratka stiha, od kojih tri završavaju svoju horizontalu interpunkcijskim znakom – dvotočkom. To je ujedno jedini interpunkcijski znak Kolumbićeva (a i Šimićeva) pjesničkog teksta. Za razliku od Kolumbićeva teksta u kojem se nižu stihovi, Šimićev je tekst organiziran u četiri strofoida, a interpunkcija je, kao i opkoračenje sedmog i osmog stiha, u Kolumbića manje stilogena jer ne postoji leksem, a kamoli njegova eventualna konotacijska vrijednost, koji je potom s obzirom na značenje moguće tumačiti u njegovoj opterećenosti (Užarević 1991: 72). Simptomatičan je s obzirom na interpunkcijsku važnost u grafostilističkoj analizi i kraj pjesničkog teksta bez interpunkcijskog znaka, koji sugerira otvorenost, kao što je to i u Povratku.

Što se tiče tipografskog aspekta Kolumbićeva pjesničkog teksta, ono što se uočava dominantno je i na razini autorove zbirke, a korelira s naslovnim motivom. Dakle, titularni pisaći stroj tipografski se manifestira u analiziranom tekstu (i u zbirci) skoro poput realizirane metafore. Bez obzira uzme li se da je riječ o autentičnoj tipografiji pisaćeg stroja, a što je izvjesno i s obzirom na godinu izdanja, ili da računalni font imitira, poput Couriera, pisanje na stroju te semiotički to označava (Nørgaard i dr. 2010: 31), moguće je Kolumbićeve pjesničke tekstove čitati kao figurativne prašume – neprohodne, slojevite, razgranate, zgusnute, netaknute.

6. Prema zaključku...

Da se “grafostilistika ne može svesti tek na fonostilistici pomoćnu disciplinu” (Košćak 2017: 499), pokazale su ponuđene smjernice kojima se predlaže na koji način pojedine grafičke, formalne i kompozicijske faktore podstila poezije s aspekta teorije lirike i multimodalne stilistike uključiti u disciplinu koja se, pranjićevski rečeno, bavi izvanjezičnim i nejezičnim jedinicama. Riječ je o vizualnoj perceptibilnosti, odnosima vertikala i horizontala; odnosu pjesničkog teksta i okvira, tj. praznina i margina i prostornog rasporeda na stranici; riječ je o identifikaciji stihova, strofa, strofoida ili redaka, odlomaka, s njima povezanih rime, ritma, opkoračenja itd.; elemenata koji se mogu pojaviti na rubu ili u peritekstu pjesničkog teksta, poput epigrafa, posvete ili lokacijske i datacijske oznake. Njima se pridružuju i sve druge, prema Košćaku, figure zapisa, tipografski znakoviti ostvaraji i/ili drugi u/oko pjesničkog teksta grafički i vizualni signali koji se u udružuju s ostalim tekstualnim strukturama te omogućuju cjelovitu analizu i interpretaciju.

Bez obzira na to prihvate li se prijedlozi i mogućnosti kojima bi se grafostilistiku kao disciplinu lingvističke stilistike proširilo onkraj uske definicije jezika i njegova tipično verbalnog iskaza, i dalje ostaje sekundarni izazov definiranja jezika odnosno verbalnog iskaza i shvaćanje lingvostilističkih disciplina kao primarno mikrostilističkih, usmjerenih raščlambi jezičnih razina. Multimodalna stilistika tu je u prednosti jer se prema do sada utvrđenim definicijama i alatima ona otvara semiotičkim modusima čija se značenja potenciraju primarno gledanjem, a potom u suodnosu gledanja i čitanja obuhvaća sve razine jezika i značenja. Svakako treba dodati da cilj rada nije bio razmatrati načine i metode odvajanja formalnog i sadržajnog aspekta književnog odnosno pjesničkog teksta koji su već zapaženi kao štetni (Lotman 1970: 101–103), nego ukazati na mogućnosti formalnih, kompozicijskih i tipografskih aspekata, pričem je privremeno fiksiranje takvih odnosa u odabranom primjeru potvrdilo (ko)relacijski nužne principe analize i interpretacije svih struktura, ulazeći u Kolumbićevu pjesničkom tekstu u semiotički potencijal grafema x i uzimajući u obzir citatnost, dakle makrostilističku razinu.

I premda Josić zaključuje “kako na mnoga pitanja pokrenuta u doba afirmacije lingvostilistike jezikoslovna kroatistika”, a ni domaća stilistika, “još nije u potpunosti odgovorila”, “ta su pitanja i dalje relevantna za stilističko proučavanje” jezika i diskursa književnosti (Josić 2021: 8). Upravo na tom tragu pokušalo se odgovoriti na pitanje postoji li razlika između u hrvatskoj stilistici udomaćene grafostilistike i međunarodno popularne multimodalne stilistike te kako njihove interese približiti, a imajući u vidu i benefite u nastavnom procesu. Stoga je u završnom dijelu rada ponuđena grafostilistička analiza nekonvencionalnog pjesničkog teksta A. Barišića Kolumbića i njegova citatnog odnosa s A. B. Šimićem, čime se još jednom dokazalo da “više doista nema razloga da se grafostilistika”, kao dio lingvostilistike, “ne pokuša etablirati kao drugim (lingvo)stilističkim disciplinama ravnopravna”, pogotovo uzimajući u obzir preferencijsku orijentiranost suvremenih diskursa na vizualnost (Košćak 2018b: 1).

Literatura

• Antoš, Antica. 1974. Osnove lingvističke stilistike, 2. izd. Zagreb: Školska knjiga.
• Bagić, Krešimir. 2006. “Od stilema do globalnoga stilskog potpisa”. U: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor: Suvremena francuska i frankofona stilistika (prir. Krešimir Bagić). Zagreb: Naklada MD.
• Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
• Barišić Kolumbić, Antun. 1972. Prašumom pisaćeg stroja. Zagreb: Naprijed / Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba.
• Bionda, Gabrijela. 2022. Stilističko čitanje suvremene hrvatske drame – od dramskoga do
• kazališnog teksta (doktorski rad). Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
• Buljubašić, Eni. 2017. Neoklapski diskurs i stil: aspekti interdiskurzivnosti mediteranizma, baštine i popularne kulture (doktorski rad). Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
• Buljubašić Srb, Ivana. 2023. “Pola stoljeća od Kolumbićeve kaligramije”. Zadarska smotra: časopis za kulturu, znanost i umjetnost LXXII(1-3). Str. 55–59.
• Buljubašić Srb, Ivana. 2024a. “Normativni i deskriptivni pristupi funkcionalnim stilovima u hrvatskoj lingvistici i stilistici”. Od norme do uporabe 3: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Od norme do uporabe 3 održanog 23. i 24. rujna 2022. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku (ur. Vlasta Rišner, Maja Glušac i Jadranka Mlikota). Osijek / Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku / Hrvatska sveučilišna naklada.
• Buljubašić Srb, Ivana. 2024b. Stilski učinci peritekstova i peritekstoida u suvremenom hrvatskom multimodalnom romanu (doktorski rad). Osijek: Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
• Bürger, Peter. 2007. Teorija avangarde. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
• Culler, Jonathan. 2015. Theory of the Lyric. Cambridge – London: Harvard University Press.
• Culler, Jonathan. 2017. “Theory of the Lyric”. Nordisk poesi 2 (2). Str. 119–133.
• Donat, Branimir. 1989. “Predgovor”. U: Antun Barišić Kolumbić. Prašumom pisaćeg stroja. Zagreb: Naprijed / Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba.
• Donat, Branimir. 1989. “Jedna analogija iz povijesti avangardnog slikarstva književnosti”. Quorum: časopis za književnost V(5-6). Str. 348–354.
• Ibrahimović, Nedžad. 2024. Mlinarov san: kako čitati suvremenu poeziju. Zagreb: MeandarMedia.
• Jeffries, Lesley i McIntyre, Dan. 2010. Stylistics. Cambridge: Cambridge University Press.
• Josić, Ljubica. 2021. Hrvatska lingvostilistika. (pristupljeno 23. ožujka 2025.)
• Jukić, Sanja i Rem, Goran i HIKOS MASH-UP. 2020. Osječka mediostilistika. Tri konceptualne studije: književnost, film i noise-kultura. Osijek / Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski / MeandarMedia.
• Jukić, Sanja. 2013. Medijska lica subjekta: stilistika medijskoga subjekta u suvremenom
• hrvatskome pjesništvu. Osijek: Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjskosrijemski.
• Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. “Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika”. Fluminensia: časopis za filološka istraživanja 15(2). Str. 37–48.
• Katnić-Bakaršić, Marina. 2015. “Stilistika na raskrižju: kojim putem dalje”. U: Svijet stila, stanja stilistike: zbornik radova (ur. Anera Ryznar). Zagreb: Stilistika. org, Filozofski fakultet u Zagrebu. (pristupljeno 12. prosinca 2024)
• Košćak, Nikola. 2017. “Grafostilistika i poezija”. XIII. Međunarodni kroatistički znanstveni skup: zbornik radova (ur. Stjepan Blažetin). Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
• Košćak, Nikola. 2018a. Šrajbenzi spiku? Stilovi hrvatske žargonske i žargonizirane proze 1990-ih i 2000-ih. (pristupljeno 14. travnja 2025)
• Košćak, Nikola. 2018b. Uvod u grafostilistiku (figure zapisa). Skripta, Filozofski fakultet u Zagrebu.
• Košćak, Nikola. 2021. “Figure bjelina”. Periferno u hrvatskom jeziku, kulturi i društvu / Peryferie w języku chorwackim, kulturze i społeczeństwie: zbornik radova, 2. svezak (ur. Robert Bońkowski, Milica Lukić, Krešimir Mićanović, Paulina Pycia-Košćak, Sanja Zubčić). Katowice / Zagreb / Osijek / Rijeka: Wydział Humanistyczny Uniwersytetu Śląskiego / Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu / Sveučilište u Osijeku / Sveučilište u Rijeci. (pristupljeno 31. ožujka 2025)
• Kovačević, Marina. 2002. “Diskursnoteorijski i diskursnoanalitički okviri stilistike”. U: Važno je imati stila (ur. Krešimir Bagić). Zagreb: Disput.
• Leech, Geoffrey i Short, Mick. 2007. Style in Fiction: A Linguistic Introduction to English Fictional Prose. Harlow: Pearson Education Limited.
• Lotman, Jurij Mihajlovič. 1970. Predavanja iz struktutalne poetike (uvod, teorija stiha). Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika.
• Nørgaard, Nina i Montoro, Rocío i Busse, Beatrix. 2010. Key Terms in Stylistics. London / New York: Continuum.
• Nørgaard, Nina. 2010. “Modality. Commitment, Truth Value and Reality Claims across Modes in Multimodal Novels”. Journal of Literary Theory 4(1). Str. 63–80.
• Nørgaard, Nina. 2019. Multimodal Stylistics of the Novel: More Than Words. New York / Oxon: Routledge.
• Milanja, Cvjetko. 2000. Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma. Zagreb: Matica hrvatska.
• Pranjić, Krunoslav. 1973. Jezik i književno djelo: ogledi ta lingvostilističku analizu književnih tekstova, 2. neprom. izd. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1983. “Stil i stilistika”. U: Uvod u književnost: teorija, metodologija (ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać), 3. prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
• Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
• Purgar, Krešimir. 2009. “Uvod u vizualne studije”. U: Vizualni studiji: umjetnost i mediji u doba slikovnog obrata: vii–xxix (ur. Krešimir Purgar). Zagreb: Centar za vizualne studije.
• Rem, Goran. 2010. Pogo i tekst. Zagreb: MenadarMedia.
• Ryznar, Anera. 2016. “Koliko je danas funkcionalna funkcionalna stilistika”. Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 40(60). Str. 101–110.
• Solar, Milivoj. 2004. Predavanja o lošem ukusu. Zagreb: Politička kultura.
• Šprem, Ema. 2021. Grafostilistički postupci u pjesništvu Branka Maleša (završni rad). Osijek: Filozofski fakultetu u Osijeku.
• Užarević, Josip. 1991. Kompozicija lirske pjesme (O. Mandeljštam i B. Pasternak). Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
• Vuletić, Branko. 1993. “Distorzija u pjesništvu Jure Kaštelana”. Govor 10(2). Str. 1–13.