1. Uvod
Retoričke figure tradicionalno su shvaćane kao stilski ukrasi govora, estetski elementi čijom se uporabom postiže izražajna ljepota, privlači pozornost publike te ostavlja snažan dojam na slušatelje. Takvo poimanje ukorijenjeno je u obrazovanju još od antičkih vremena, a zadržalo se sve do današnjice. Međutim, iako je estetska vrijednost figura neupitna, njihova povezanost s racionalnošću i argumentacijskom funkcijom govora tijekom povijesti često je bila zanemarivana ili čak sustavno odvajana.
Klasični primjer takvog razdvajanja donosi francuski filozof i retoričar Petrus Ramus (1515–1572), koji je u djelu Dialecticae Institutiones (1547) povukao strogu granicu između dijalektike i retorike. Argumentaciju – izvorno sadržanu u retoričkom kanonu inventio – premjestio je u područje dijalektike, dok je retorici ostavio tek elocutio (stil i figure) i pronuntiatio (govornu izvedbu). Time je retoriku u bitnome lišio racionalno-argumentativne komponente, sveo ju na estetski i performativni izraz. Ovakvo redukcionističko shvaćanje retorike kao “ukrašene izvedbe” i danas dominira u popularnom diskursu, osobito u medijskom i političkom kontekstu, što svjedoči o trajnom utjecaju Ramusove dihotomije.
Ipak, suvremena retorička teorija nastoji rekonstruirati tu povijesno nametnutu podjelu. Novi val interdisciplinarnih pristupa – osobito na sjecištu lingvistike, filozofije jezika i teorije argumentacije – ukazuje na to da retoričke figure ne funkcioniraju samo kao estetski ukrasi, nego mogu imati ključnu ulogu u oblikovanju i prenošenju argumenata. One pojačavaju izražajnost i emocionalni naboj, ali jednako tako strukturiraju diskurs, utječu na interpretaciju i često služe kao suptilni alati uvjeravanja.
Primjerice, Reboul (1989) dovodi u pitanje dihotomiju između figure i argumenta, tvrdeći kako su sve retoričke figure inherentno argumentativne jer oblikuju način na koji publika prima i interpretira poruku. Prema njegovu pristupu, figure ne treba shvaćati kao “devijacije” jezika, već kao legitimne oblike umnog zaključivanja koji proširuju granice racionalnosti.
Perelman i Olbrechts-Tyteca (1969) u svojem utjecajnom djelu The New Rhetoric pristupaju ovoj problematici diferenciranije. Premda priznaju argumentacijski potencijal mnogih figura, naglašavaju da njihova argumentativna funkcija ovisi o kontekstu i načinu uporabe. Da bi figura bila argumentativno relevantna, mora pridonositi razumijevanju, uvjeravanju ili logičkoj strukturi govora. Ista figura može, ovisno o situaciji, imati isključivo ornamentalnu funkciju ili pak služiti kao ključna premisa u argumentacijskom lancu.
Fahnestock (2004) dodatno ističe da retoričke figure često funkcioniraju kao “sažeti argumenti” – stilizirane forme koje kondenziraju kompleksne logičke odnose. Tako, primjerice, antiteza omogućuje jasno postavljanje opozicija, čime implicitno podržava jednu stranu rasprave. Metafora, ironija i hiperbola mogu utjecati na interpretaciju tvrdnje, usmjeriti pažnju publike ili izazvati kognitivni preokret.
Novija istraživanja (npr. Harris i Di Marco 2017, Mehlenbacher 2017, Airaksinen 2022) dodatno naglašavaju pragmatičku dimenziju figura, povezujući ih s teorijom govornih činova i kognitivnom lingvistikom. U tom okviru figure više nisu puka jezična sredstva, već strateški izbori koji oblikuju perlokucijski učinak – tj. način na koji govor izaziva određene reakcije kod publike.
Harris i Di Marco (2017: 211) ističu:
Retoričke figure, obrasci koji su prisutni u svim jezicima i koji reflektiraju neurokognitivne afinitete i komunikacijske imperative, lingvistička su sredstva koja služe mnemotehničkim i estetskim učincima, ali isto tako informativnim i argumentacijskim funkcijama
Kozy (1970: 145) ističe kako je figurativnost način razmišljanja svojstven čovjeku, a koji se vrlo često odbacivao kao legitiman način argumentacije jer se figurativnost u argumentaciji smatrala tautološkom. No, smatra kako bi se pomnijom analizom utvrdilo da je tautologija dio i drugih vrsta argumenata – formalnih i neformalnih. Također, naglašava da je svaki oblik zaključivanja – formalni, neformalni, deduktivni, induktivni, figurativni – u osnovi jednak: otkrivanje onog što je prikriveno, prikrivanje otkrivenog, pretvaranje eksplicitnog u implicitno, a implicitnog u eksplicitno. Kritičari prigovaraju figurativnim argumentima nedostatak jasnih pravila za evaluaciju, odnosno utvrđivanje što je valjan argument, a što nije. No, na to odgovara kako se utvrđivanje valjanosti bilo kojeg oblika zaključivanja i argumentiranja svodi na ono što Aristotel naziva “zdravorazumska intuicija”.
U tom kontekstu postavlja se ključno pitanje: kada retoričke figure prestaju biti samo ukrasi, a postaju elementi koji grade i nose argumentaciju? Drugim riječima, kako razlikovati figure čija je funkcija isključivo estetska od onih koje funkcioniraju kao podrška tvrdnjama, premisama ili zaključcima?
Da bismo pristupili tom pitanju, nužno je razjasniti sam pojam argumenta i retoričke argumentacije. Argument se može definirati kao strukturirani niz tvrdnji, gdje jedna tvrdnja (zaključak) proizlazi iz drugih (premisa) koje ju podupiru. Prema definiciji Groarkea i Tindalea (2013), argument je “niz ponuđenih razloga koji podržavaju tvrdnju”. Tindale (2004) dodaje kako figura može preuzeti ulogu premise, pod uvjetom da doprinosi prijelazu od tvrdnje prema zaključku i ima funkcionalnu ulogu u argumentacijskom okviru.
Zarefsky (2014) govori o specifičnostima analize retoričke argumentacije koja se često temelji na pojedinačnim, specifičnim slučajevima. I upravo zbog toga valja imati na umu da retoričke situacije nikada nisu identične unatoč sličnim sastavnicama, tipovima argumenata, njihovim kategorijama... Političar u određenoj situaciji mora moći braniti svoje odluke ili svoj karakter, znanstvenik mora moći odgovoriti na argumente svojih kritičara, aktivist iznosi argumente braneći neka moralna načela... Iako, naravno, sličnosti u argumentaciji postoje, važno je naglasiti kako “argumentacijski potezi” proizlaze prirodno iz retoričke situacije koja ovisi o publici i onome što je toj publici uvjerljivo. Dakle, retorička argumentacija je specifična i bavi se pojedinačnim slučajevima, ali upravo na temelju tih istraživanja izvodi zaključke koji mogu biti generalni i općeniti. S druge strane, analiza retoričkih figura iz argumentacijske perspektive omogućuje dublje razumijevanje odnosa između forme i sadržaja te potiče kritičko promišljanje o načinu na koji govor – osobito u političkom, medijskom i akademskom diskursu – oblikuje naše stavove, vrijednosti i odluke.
Ovaj rad stoga ima za cilj istražiti u kojim okolnostima i na koji način retoričke figure poprimaju argumentativnu funkciju. Fokusirat ćemo se na one figure za koje su prethodna istraživanja (Perelman i Olbrechts-Tyteca 1969, Reboul 1989, Fahnestock 1999, Tindale 2004, Harris 2017, Airaksinen 2022) pokazala da najčešće nose argumentacijski potencijal te ćemo razmotriti njihove pragmatičke i kognitivne učinke u različitim kontekstima.
2. Antiteza
Antiteza (grč. antíthesis – suprotnost) je jedna od najprepoznatljivijih retoričkih figura čije se prvo sustavno korištenje pripisuje sofistu Gorgiji iz 5. stoljeća pr. Kr. Gorgija je, prema antičkim izvorima, svojim jezičnim umijećem zadivio atensku publiku, oslanjajući se na niz izražajnih figura koje su istodobno bile melodične, ritmične i uvjerljive. Među njima je antiteza bila posebno dojmljiva, jer nije služila samo estetskoj funkciji, nego i logičkoj strukturi uvjeravanja.
U središtu antiteze nalazi se opozicija – suprotstavljanje dvaju pojmova, tvrdnji ili vrijednosnih orijentacija. U sofističkoj praksi, posebno u konceptu dissoi logoi – metode dvojakog argumentiranja “za” i “protiv” neke tvrdnje – antiteza je bila od posebne važnosti. Ta metoda podučavala je vještinu razmatranja i predstavljanja kontrastnih stajališta, čime se poticala intelektualna fleksibilnost i sposobnost retoričke adaptacije. Antiteza se tako pojavljuje kao figura koja nije samo stilska, već i epistemološka i argumentacijska strategija.
Prema Bagiću (2012: 51), antiteza se definira kao “izražavanje suprotnosti u iskazu povezivanjem dviju riječi, sintagmi ili rečenica suprotnog značenja”. Ključan formalni element je paralelizam – sintaktička simetrija koja dodatno naglašava suprotnost sadržaja. Takva struktura omogućuje jasno razlikovanje dvaju izbora i time olakšava evaluaciju i donošenje zaključka.
Dakle, u argumentacijskom smislu, antiteza funkcionira kao strategija evaluacije, gdje se implicitno vrednuje jedna tvrdnja u odnosu na drugu. Fahnestock (1999) antitezu klasificira kao oblik alternativnog paralelizma te tvrdi da je njezin argumentativni potencijal ukorijenjen u kulturološki i kognitivno raširenoj pretpostavci da opozicija implicira razliku u vrijednosti: ako postoje dvije suprotne mogućnosti, jedna je često bolja, razumnija ili poželjnija.
Primjeri iz političkog, znanstvenog i javnog diskursa potvrđuju učinkovitost ove figure. Fahnestock (usp. 2004: 119) ukazuje na njezinu primjenu u znanstvenim tekstovima, primjerice, pri objašnjavanju funkcionalnih parova kao što su arterije i vene, ili odnos između srca i ostatka tijela. Ove biološke opozicije ne služe samo opisivanju već i argumentiranju međuzavisnosti i funkcionalnog sklada, pri čemu isticanje suprotnosti potiče razumijevanje kompleksnih sustava.
U političkom diskursu antiteza često pojednostavljuje složene društvene dileme, svodeći ih na binarne opozicije: mi protiv njih, budućnost protiv prošlosti, nada protiv straha. Time se otvara prostor za emocionalno angažirano odlučivanje, što govornik koristi kako bi usmjerio publiku prema željenom zaključku.
Poznata izjava Josipa Broza Tita “Prije će Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna” predstavlja paradigmatski primjer antitetičkog kontrasta. Metaforičkom nemogućnošću jednog scenarija pojačava se dojam apsurdnosti drugog, čime se diskvalificira ideja samostalnosti bez potrebe za dodatnim argumentima. Iako figurativna, tvrdnja ima jasno argumentativno djelovanje – služi kao implicitni dokazni potez.
Slično, u govoru Franje Tuđmana nalazimo brojne primjere antiteza koje služe vrednovanju prošlosti i artikulaciji političkog programa. Jedna od ključnih antiteza Tuđmanove retorike povezana je s projektom nacionalne pomirbe:
Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.
Ovdje se jasno suprotstavljaju kriteriji meritokracije i građanske vrijednosti s ideološkim ili klasnim razlikama iz prošlosti. Antiteza služi oblikovanju kolektivnog sjećanja, ali i mobilizaciji prema poželjnoj viziji budućnosti. Upravo takav oblik opozicije omogućuje govorniku da, bez izravnog osporavanja protivnika, implicitno promovira vlastitu poziciju kao racionalnu i moralno nadmoćnu.
U novijem hrvatskom političkom kontekstu, dobar primjer antitetičke retorike nalazi se u govoru Davora Bernardića iz 2020. godine, u izbornoj noći nakon pobjede Zorana Milanovića:
Izabrali smo nadu umjesto straha, izabrali normalnu Hrvatsku umjesto podjela, izabrali budućnost umjesto prošlosti.
Ova trostruka antiteza koristi emocionalno nabijene pojmove kako bi se konstruirala jasna vrijednosna binarnost, pri čemu se izbor birača prikazuje ne samo kao politički, već i moralni čin. Ritam, ponavljanje i emocionalna dihotomija dodatno pojačavaju uvjerljivost poruke, čineći antitezu moćnim alatom identifikacije i legitimizacije.
Važno je napomenuti da antiteza u retorici ne djeluje samo na racionalnu sferu, već značajno utječe na afektivni odgovor publike. Upravo zbog te dvostruke snage – kognitivne i emocionalne – antiteza ostaje jedna od najučinkovitijih figura u strukturiranju argumentacije.
3. Antimetabola
Antimetabola (grč. antimetabolein – “zamijeniti”) je retorička figura u kojoj se ista sintaktička struktura i iste riječi ponavljaju u obrnutom redoslijedu, stvarajući efekt simetrije i semantičke gustoće. Prema Bagiću (2012: 49), riječ je o ponavljanju sintagme, rečenice ili kraćeg rečeničnog niza, pri čemu se iste leksičke jedinice vraćaju u inverznom poretku. Ova figura najčešće služi pojačanju ritmičnosti, zapamtljivosti poruke i isticanju idejnih ili logičkih opozicija.
Klasik među primjerima antimetabole svakako je rečenica Johna F. Kennedyja:
Ask not what your country can do for you — ask what you can do for your country.1
Sličan efekt ostvaruje i njegova izjava:
Let us never negotiate out of fear. But let us never fear to negotiate.
Ove izjave ne služe samo estetskoj organizaciji misli, već artikuliraju snažan ideološki stav, djelujući istodobno na emocionalnu i racionalnu razinu slušatelja. Takva forma pomaže u učvršćivanju stava u kolektivnom pamćenju.
Tindale (usp. 2004: 82) ističe da antimetabola djeluje kao promjena argumentacijske strategije: preusmjerava fokus s jedne perspektive na drugu, naglašavajući moralne, racionalne ili društveno poželjne vrijednosti tvrdnje. Inverzija karakteristična za ovu figuru omogućava slušatelju da uspostavi mentalnu usporedbu i tako dublje promišlja o izrečenom, što povećava argumentacijsku učinkovitost tvrdnje.
Posebnu vrijednost antimetabole prepoznaje Jeanne Fahnestock u djelu Rhetorical Figures in Science (2004), gdje tvrdi da retoričke figure poput ove predstavljaju “retoričku kondenzaciju argumenata”. One prenose više od stilskog ukrasa: uključuju logičku strukturu u formi uzajamnosti, uzročno-posljedičnih odnosa ili korektivnih obrata. Fahnestock također ističe da se antimetabola često koristi u aristotelovskoj dijalektici, gdje služi kao test istinitosti tvrdnje. Ako se značenje ne mijenja – ili se čak pojačava – kada se red riječi obrne, tada je tvrdnja logički snažna i filozofski utemeljena.
U znanstvenom diskursu antimetabola se rabi kako bi se artikulirali konceptualni pomaci, bilo u heurističkim dijelovima teksta, bilo u zaključnim segmentima. U tom kontekstu može sažeti rezultate istraživanja, signalizirati promjenu paradigme ili kontrastirati dva znanstvena pristupa. Primjer za to bio bi:
Nije stvar u tome da teorija odgovara eksperimentu, već da eksperiment otkriva granice teorije.
U političkom govoru antimetabola ima dodatnu funkciju: ona postaje sredstvo oblikovanja javnog mnijenja, moralnog poziva ili ideološke jasnoće. Osim Kennedyjevih izjava, posebno je upečatljiva rečenica Baracka Obame:
We worship power in the form of wealth, but we don’t value the wealth of human power.
Ili pak Trumanova poznata izjava:
Not all readers become leaders, but all leaders must be readers.
Ovdje dolazi do izražaja i važna uloga glasovnoga simbolizma – odnosa između zvuka i značenja – koji, kako navodi Bagić (2015: 124), pojačava prirodnu povezanost izraza i smisla. Preziosi i Coane (2017) ističu da glasovni simbolizam pridonosi pamtljivosti i emocionalnom odjeku izjava, što pak ima implikacije za argumentativnu učinkovitost. U rečenici o readers i leaders ne dolazi samo do inverzije značenja, nego i do fonetske bliskosti koja naglašava njihov uzajamni odnos. Time se estetski i semantički aspekti retorike susreću u funkciji uvjeravanja.
Ronald Reagan također je koristio antimetabolu u svrhu redefiniranja uzročno-posljedičnih odnosa tijekom Hladnog rata:
East and West do not mistrust each other because we’re armed; we’re armed because we mistrust each other.
Reaganova izjava pokazuje kako se antimetabola koristi za anticipaciju i neutralizaciju potencijalne kritike. Ovdje dolazi do izražaja ono što Tindale opisuje kao “promjenu argumentacijske strategije”: redefiniranje uzroka i posljedice koje obrće perspektivu slušatelja i potiče reinterpretaciju političke stvarnosti.
U hrvatskom političkom diskursu antimetabola se koristi rjeđe, no povremeno se pojavljuje, osobito u završnim dijelovima govora u kojima se traži emocionalni učinak i pamtljivost. Bivši predsjednik Ivo Josipović izjavio je:
Nema pravde bez istine, ali nema ni istine bez pravde.
Ova figura, iako formalno jednostavna, nosi kompleksan argumentativni potencijal. Strukturom inverzije antimetabola ne samo da gradi jezičnu eleganciju već i služi kao alat za racionalno i emocionalno uvjeravanje. Njezina snaga leži u sposobnosti da naglasi simetriju, kontrast i uzajamne odnose, čime značajno doprinosi uvjerljivosti diskursa.
U tom smislu, antimetabola nije samo figura stila, već i figura mišljenja – ona kondenzira složene ideje u kratke i pamtljive forme koje komuniciraju snažan stav, stvarajući most između retoričke estetike i logičke argumentacije. Upravo zbog toga antimetabola ima važno mjesto u političkom, znanstvenom i medijskom diskursu, gdje se istovremeno traži jasnoća, uvjerljivost i emocionalni doseg.
4. Ironija
Ironija (grč. eirōneía – pretvaranje, dvoličnost) je retorička figura u kojoj govornik izriče nešto, dok u stvarnosti misli suprotno. Ključna odrednica ironije jest dvoznačnost – pravo značenje ne leži na površini izgovorenog, već se otkriva u kontekstu, intonaciji i zajedničkom znanju govornika i publike. Kako ističe Bagić (2012: 158), ironija je “smisaono preosmišljanje iskaza pri čemu ironičar govori posredno ili suprotno od onoga što kani kazati – kori hvaleći, prezire diveći se, hini neznanje, svjesno prešućuje ili kaže manje nego što se očekuje.”
Upravo ta diskrepancija između rečenog i zamišljenog sadržaja čini ironiju često neprikladnom za racionalni, strogo logički argumentacijski diskurs. Ipak, suvremeni teoretičari argumentacije prepoznaju ironiju kao specifičan oblik argumentativnog izraza – govoreći o ironičnom argumentu. Među prvima koji su se sustavno bavili ovom pojavom bio je Tindale (1987), koji definira ironiju kao uporabu riječi kojima se izražava značenje suprotno doslovnome. On naglašava sličnosti ironije i strategije reductio ad absurdum, budući da ironija gotovo uvijek služi isticanju apsurda. Ipak, upozorava da je učinkovitost ironije uvjetovana razumijevanjem konteksta i postojanjem implicitnog dogovora između govornika i publike – čim se ironija mora dodatno objašnjavati, njezin učinak slabi.
Airaksinen (usp. 2022: 137) uvodi dodatnu razinu razumijevanja razlikujući tipičnu ironiju od sokratovske ironije. Dok se uobičajena ironija brzo razotkriva, sokratovska ironija djeluje suptilnije – govornik se pretvara da ne zna odgovor kako bi potaknuo sugovornika da se sam razotkrije kao neznalica. U takvoj strukturi rasprave sokratovski govornik stvara asimetričnu situaciju u kojoj oponent ne zna da gubi raspravu – sve dok nije prekasno.
Jedna od ključnih osobina ironije jest i njezina humoristična i podrugljiva dimenzija, kojom govornik istodobno zabavlja publiku i diskreditira sugovornika. Ironija tako omogućava implicitno odbacivanje protivničke tvrdnje, bez potrebe za eksplicitnim pobijanjem. Štoviše, često aktivira publiku da sama dođe do zaključka, potičući sugestivno mišljenje i angažman.
Ironija je naročito prisutna u političkom diskursu, gdje rijetko ima cilj pridonijeti racionalnosti rasprave. Naprotiv, koristi se kao strategija diskreditacije i ismijavanja političkih oponenata, često kroz pretjerivanje i sarkazam. Stoga, u analizi argumentacije, ironija se može klasificirati kao nelegitiman napad na osobu (ad hominem), posebice ako joj je primarna funkcija poniženje protivnika, a ne doprinos raspravi. Međutim, zbog svoje duhovitosti, ovakva vrsta argumentacije često prolazi “ispod radara”, jer zabavlja publiku i time neutralizira potencijalnu kritiku.
Ironiju kao retoričko i argumentacijsko sredstvo vješto je koristio bivši američki predsjednik Ronald Reagan, koji je njome anticipirao napade protivnika i unaprijed ih neutralizirao. Primjerice, kada su ga napadali zbog njegove dobi, duhovito je uzvratio:
I am not going to exploit for political purposes my opponent’s youth and inexperience.
Na hrvatskoj političkoj sceni ironija je gotovo zaštitni znak retorike Zorana Milanovića, koji često koristi podrugljive i metaforične opise svojih oponenata. Tako je, primjerice, Josipu Rimac nazvao “kninskom madame Pompadour”, Andreja Plenkovića “briselskim čatom”, a Davora Božinovića “Rambom iz MUP-a”.
O Ustavnim sucima je rekao:
Oni su pravne veličine. Samo im fali da znaju pravo.
A o diplomaciji Ministarstva vanjskih poslova:
To je diplomacija na razini “ja sam to čuo na svadbi”.
Ironiju koristi i Andrej Plenković, ali na znatno suptilniji način. U njegovoj retorici ironija se ne očituje uvijek odmah, već zahtijeva pažljivo slušanje i razumijevanje konteksta. Tako, govoreći o Milanoviću, ironično ističe:
Predsjednik Republike koji inače duboko poštuje institucije.
U skladu sa svojim mirnim i staloženim stilom, predsjednik je još jednom dao doprinos političkoj kulturi.
Nije se javio. Valjda je zauzet pisanjem komentara na Facebooku.
U oba slučaja, ironija ima argumentativnu vrijednost, iako nije logička i racionalna. Njezina snaga leži u sposobnosti da retorički destabilizira suparnika, oslabi njegove pozicije i zabavi publiku.
U konačnici, ironija je višeslojna i sofisticirana retorička figura koja istovremeno skriva i otkriva značenje. U rukama vještog govornika, ona postaje moćan alat za kritiku, estetski dojam i argumentativno pozicioniranje, a njezina učinkovitost ovisi o kontekstu, sposobnosti publike da je prepozna i – što je najvažnije – o govornikovoj retoričkoj vještini.
5. Metafora
Metafora (grč. metaphorá – prenošenje, premještanje) je bez sumnje najistaknutija retorička figura – o njoj se najviše pisalo, ona je najviše analizirana, a u svakodnevnom govoru gotovo da je postala sinonim za figurativni govor općenito. Kada se kaže da je nečiji govor “figurativan”, u pravilu se misli da je – metaforičan.
Jedno od najutjecajnijih istraživanja o metafori potpisuju George Lakoff i Mark Johnson (1980) u djelu Metafore koje život znače (Metaphors We Live By), gdje argumentiraju da metafore nisu puka stilistička sredstva, već temeljni obrasci mišljenja, djelovanja i razumijevanja svijeta. Oni uvode pojam konceptualne metafore, tvrdeći da jezik odražava dublju strukturu kognitivnosti: “Način na koji govorimo o nečemu oblikuje način na koji o tome razmišljamo.” Metafore, dakle, ne samo da uljepšavaju govor, već aktivno strukturiraju našu stvarnost.
Najjednostavnije rečeno, metafora je prijenos značenja s jednog izraza na drugi na temelju sličnosti. Bagić (2012: 187) metaforu definira kao “zamjenjivanje jedne riječi drugom prema značenjskoj srodnosti ili analogiji; prijenos imena s jedne stvari na drugu i značenja s jedne riječi na drugu.”
Tradicionalno se metafora doživljavala kao stilistički ukras koji govoru daje boju, živost i emocionalnu izražajnost. Jaffe (1995) ističe kako figurativan jezik omogućuje stvaranje mentalnih slika koje olakšavaju recepciju i pamćenje poruke. Slično tomu, Osborn i Osborn (1997: 115) piše kako “metafore aktiviraju motivacijsku energiju publike”, čime stječu snažnu persuazivnu moć. Prema autorima, govornici se njima služe osobito kada žele izazvati društvenu promjenu, motivirati publiku ili ostaviti trajan dojam.
U tom kontekstu, metafora prestaje biti puki ukras – ona postaje sredstvo uvjeravanja. Osborn i Osborn (1997:117) ističu kako su metafore ključne u govorima usmjerenima na budućnost, jer otvaraju prostor nadi i promjeni, npr. u rečenici: “There is no reason to lose heart; good times are just ahead.” Takve metafore imaju jasan učinak na etos govornika – pridonose njegovoj vjerodostojnosti i karizmatičnosti, jer kroz sliku stvaraju dojam čvrstog vodstva i uvjerenosti.
Ovdje se otvara ključno pitanje: jesu li metafore samo sredstva koja olakšavaju recepciju argumenata – ili one same mogu biti argumenti? Tindale (2004: 59) upozorava da metafore u diskursu često obavljaju višestruke funkcije, zbog čega je teško razlučiti njihovu točnu argumentacijsku ulogu.
Kao što je spomenuto u uvodu, najveći broj argumentacijskih teoretičara referira se na stavove Perelmana i Olbrechts-Tytece (1969: 169) koji nude pragmatičan odgovor: važan nije oblik figure, već učinak koji ona ima na publiku. Ako figura promijeni perspektivu, izazove novu spoznaju ili djelovanje – tada ona postaje argument. Ako ne, ostaje na razini estetskog ukrasa. Njihova je ključna tvrdnja: “Smatramo figuru argumentom ako ona mijenja perspektivu, ako donosi promjenu.” (1969: 169). Argumentativna snaga metafore, dakle, ne proizlazi iz njezine forme, već iz njezine funkcije u specifičnom kontekstu i pred određenom publikom.
To posebno dolazi do izražaja u političkom diskursu. Primjerice, govor Martina Luthera Kinga “I Have a Dream” iz 1963. godine obiluje metaforama koje nisu samo stilistički izražajne, već i argumentativno moćne. King metaforički opisuje rasnu diskriminaciju: “Crnac je sputan okovima podjela i lancima diskriminacije”, “Crnac živi na samotnom otoku siromaštva usred nepregledna oceana materijalnog bogatstva.” Umjesto da jednostavno izrekne kako je američka država zakazala, King koristi snažnu metaforu: “Dolazimo naplatiti ček.” U njegovoj retorici, “Deklaracija nezavisnosti” postaje “zadužnica”, a “banka pravde” je “bankrotirala”. Te metafore nisu samo emocionalno nabijene – one strukturiraju argumentaciju i potiču zaključivanje kod slušatelja.
U skladu s teorijom Perelmana i Olbrechts-Tytece, Kingove metafore mijenjaju percepciju stvarnosti, pozivaju na akciju i time funkcioniraju kao puni argumenti. One ne pomažu samo u izgradnji patosa, već izravno pridonose logosu – racionalnom temelju zahtjeva za društvenom pravdom.
U suvremenom hrvatskom političkom diskursu metafore su također snažno oruđe, osobito u polemičkim govorima. Zoran Milanović poznat je po domišljatom i često ironičnom korištenju metafora koje sintetiziraju kompleksne političke poruke. Tako je tijekom predsjedničke kampanje 2024./2025. godine o Draganu Primorcu, svome protukandidatu, izjavio: “Lažan je kao novčanica od 12 eura i dosadan kao prijateljska utakmica.” Ovom dvostrukom metaforom ne samo da izražava sumnju u autentičnost protukandidata, nego i kondenzira niz implicitnih argumenata o njegovoj karizmi, vjerodostojnosti i političkoj sposobnosti.
S druge strane, Andrej Plenković je Zorana Milanovića metaforički opisao kao “karijes s Pantovčaka”, čime implicitno sugerira da je Milanović destruktivan, neugodan i teško uklonjiv element političke scene. Obje metafore funkcioniraju kao kompresirani argumenti – sažimaju vrijednosne sudove u formu koja se lako pamti i prenosi.
U retoričkom smislu, ovakve metafore istovremeno doprinose etosu (govornik pokazuje duhovitost i elokvenciju), patosu (bude emocionalni odgovor), ali i logosu – jer publika iz njih izdvaja jasan zaključak o osobi ili ideji.
Metafore su toliko rasprostranjene u javnom govoru da njihova retorička i argumentativna funkcija nerijetko ostaju isprepletene. Upravo zbog toga evaluacija njihove vrijednosti mora biti situacijski uvjetovana – uzimajući u obzir kontekst, publiku, ciljeve govora i reakcije koje izazivaju.
6. Prolepsa
Za razliku od figura poput metafore, čija je argumentativna funkcija često predmet rasprave, prolepsa se ističe kao figura čija je argumentativna vrijednost gotovo inherentna i nedvojbena. Prolepsa (grč. πρόληψις – “predviđanje, anticipacija”) je retorička figura kojom govornik unaprijed najavljuje, predočava ili odgovara na ono što će se tek dogoditi u tijeku naracije ili argumentacije. U retoričkom kontekstu, ona se osobito koristi za anticipaciju mogućih prigovora publike ili sugovornika, koje govornik potom odmah pobija, čime preuzima kontrolu nad dijalogom i smanjuje prostor za protivničku argumentaciju.
Upravo ta anticipacijska dimenzija čini prolepsu snažnom argumentacijskom strategijom. Harris i DiMarco (2017: 211–231) ističu njezinu dvostruku funkciju: osim što djeluje kao figura anticipacije, prolepsa također potiče kognitivne procese poput memoriranja i fokusiranja pažnje – ključne mehanizme u dijalektičkoj interakciji. Autori navode kako prolepsa predstavlja “budućnost u sadašnjosti”, naglašavajući njezinu ulogu u oblikovanju misaonih reakcija na potencijalne, još neizrečene argumente oponenata. Dakle, prolepsa ne funkcionira samo kao retorički ukras, već kao temeljni alat za konstruiranje i testiranje snage argumenata.
Mehlenbacher (2017: 234) ističe da “prolepsa aktivira kognitivni odgovor koji strukturira ljudsku reakciju na određeni nepoznati budući događaj, a zatim se oslanja na retoričko znanje i ograničenja situacije kako bi oblikovala razložan odgovor – argument”.
U analizi suvremene retoričke argumentacije, prolepsa se sve češće povezuje s konstrukcijom argumentacijskih shema. Strategija iznošenja i istovremenog pobijanja mogućih prigovora poznata je još od Aristotelove Topike, a prisutna je i u najvažnijim suvremenim modelima argumentacije: Toulminovom modelu (1959), Waltonovim argumentacijskim shemama (2006) te AMT modelu (Argumentum Model of Topics) Rigottija i Greco (2019). U svim tim pristupima, predviđanje i neutraliziranje prigovora služi kao ključna faza u evaluaciji i osnaživanju vlastite argumentacije.
Prolepsa je, dakle, strukturirani čin iznošenja mogućeg protustava radi njegova neutraliziranja. Kao takva, ona ima izražen argumentacijski potencijal jer služi pobijanju prigovora prije no što oni budu izrečeni. Time postaje sastavni dio strategije uvjeravanja, osobito u političkom diskursu. Vješti govornici rado je koriste kako bi preduhitrili kritičare, ublažili slabosti svojih prijedloga, pokazali širinu razmišljanja i usmjerili percepciju publike u željenom pravcu.
Jedan od prepoznatljivih primjera političke upotrebe prolepse zabilježen je u govoru Baracka Obame o reformi zdravstva:
I know some of you are still not convinced. You will ask: how are we going to pay for it. And it is a legitimate question. That is why we have a plan that will not increase deficit not even for a cent.
Ovdje Obama predviđa tipičan prigovor, priznaje njegovu legitimnost, a zatim odmah nudi protuargument, čime ne samo da jača vlastitu poziciju, već i demonstrira transparentnost i samouvjerenost.
U nekim slučajevima, prolepsa prelazi granicu figure i postaje retorička taktika poznata kao retorsio argumenti – iskorištavanje tuđih prigovora za vlastitu korist. Donald Trump u jednom je govoru izjavio:
They say I’m too direct, they say I am unconventional. And you know what? They are right. And that is why you love me – because I tell the truth.
Ovdje se potencijalni napadi pretvaraju u argumente u korist govornika, čime se ne samo razrješava napetost, već se i pojačava osobni narativ autentičnosti.
Prolepsa je karakteristična i za govor Zorana Milanovića, koji još od premijerskih dana pokazuje sklonost njezinu korištenju. Tako, u odgovoru na kritike upućene SDP-u, izjavljuje:
Tko god misli da je ovo oslabilo SDP, grdo se vara. Podijelili se nismo jer kod nas, kada su vrijednosti i politike u pitanju, razlike ima jako malo.
U drugoj prilici, predstavljajući politički program SDP-a, kaže:
Reći ćete da nudimo samo parole. Ali naša politika nije parola – to je plan. Jasan, provediv, i s mjerama koje su potrebne sada, a ne sutra.
Oba primjera demonstriraju kako prolepsa služi za oblikovanje narativa, odbijanje kritike i učvršćivanje vlastite pozicije u političkoj areni.
Dakle, prolepsa je retorička figura s jasno izraženom argumentacijskom funkcijom. Za razliku od mnogih drugih figura koje mogu imati dekorativnu ili ekspresivnu ulogu, prolepsa dosljedno djeluje u svrhu anticipacije i neutralizacije prigovora, čime se prirodno uklapa u jezgru argumentacijskog diskursa. Upravo zbog te transparentne i funkcionalne uloge, ona je jedna od najuvjerljivijih figura u arsenalu uvjeravanja.
7. Pretericija
Pretericija (lat. praeteritio), također poznata kao paralipsa ili paralepsis, stilska je figura kojom se najavljuje da se o nečemu neće govoriti, a da bi se to potom izreklo. Bagić (2012: 262) definira pretericiju kao figuru “kojom govornik najavljuje da neće govoriti o nekoj osobi, pojavi ili temi da bi odmah potom o istom iznio pojedine, nerijetko i sve, informacije kojima raspolaže”. Autor nadalje ističe kako se njome “ističe stvarna ili hinjena govornikova skromnost, leksikalizira nedostatak opisivačke kompetencije, pomanjkanje želje ili znanja potrebnih za izricanje nepobitnih tvrdnji”. Pretericija je, dakle, retorički čin kojim se pozornost usmjerava na sadržaj upravo kroz njegovo navodno isključivanje iz diskursa.
Uz funkcije koje navodi Bagić, valja istaknuti i dodatnu argumentativnu vrijednost ove figure, osobito u kontekstu javnog i političkog govora. Najavom da se o nečemu “ne želi” govoriti, govornik zapravo pojačava pozornost slušatelja na tu temu te istodobno izbjegava obvezu eksplicitnog argumentiranja izrečenog stava. Ova strategija može se smatrati sofisticiranim oblikom retoričke manipulacije: govornik stvara dojam diskrecije ili skromnosti, a zapravo učinkovito prenosi i naglašava određenu tvrdnju. Time pretericija funkcionira kao sredstvo postizanja retoričke ekonomije – ostvaruje se maksimalni učinak uz minimalno izlaganje govornika riziku kritike zbog iznošenja neargumentiranih stavova.
Primjerice, izjava poput: “Ne želim govoriti o krivnji HDZ-a za iseljavanje mladih iz Hrvatske, već o načinima da se mlade u Hrvatsku vrati” implicira tvrdnju da je HDZ odgovoran za taj društveni problem. Međutim, govornik se retorički distancira od obveze da tu tvrdnju obrazloži, jer ona, nominalno, nije tema izlaganja. Pretericija se u takvom kontekstu može povezati s argumentacijskom pogreškom argumentum ad populum – pozivanjem na općeprihvaćeno mišljenje koje se ne smatra potrebnim dokazivati jer se pretpostavlja da je već poznato i prihvaćeno u javnosti.
Ovakav postupak često koriste politički govornici. Tako, primjerice, Zoran Milanović u jednome istupu izjavljuje: “Neću sada govoriti o tome kako je ova Vlada nesposobna, kako krši zakone i zapošljava rodbinu – to svi znaju.” Slično retoričko sredstvo koristi i Winston Churchill kada kaže:
I will not dwell on the incompetence of the government, nor on their repeated failures. That is already well known to all.
U oba slučaja, govornici prešutno prenose sadržaj koji ne žele (ili tvrde da ne žele) elaborirati.
Suvremeni primjeri dodatno potvrđuju učestalost i snagu ove figure. Andrej Plenković, komentirajući ponašanje predsjednika Republike Zorana Milanovića, izjavljuje: “Da sam kao on, rekao bih da je on 54-godišnji šmrkavac. Ali ja to neću reći.” Time, uz formalno zadržavanje diskurzivne pristojnosti, Plenković ipak prenosi negativnu kvalifikaciju svog političkog oponenta. Slično je i u predizbornim kampanjama, primjerice kada Donald Trump izjavljuje:
I’m not going to talk about the many scandals of my opponent. I won’t even bring up the emails, or the shady foundation...
čime zapravo upravo usmjerava pozornost na sadržaj koji navodno izostavlja.
Može se zaključiti kako argumentativna vrijednost pretericije leži u njezinoj sposobnosti da govornika oslobodi potrebe za otvorenim obrazlaganjem ili dokazivanjem stava. Figurativno, govornik najavljuje da neće govoriti, ali upravo tim činom izriče i pojačava tvrdnju. Pretericija je stoga posebno učinkovita figura u kontekstu političkog i medijskog diskursa, gdje su sugestivnost, aluzivnost i izbjegavanje izravne konfrontacije često poželjne retoričke strategije.
8. Zaključak
Analiza retoričkih figura iz perspektive njihove argumentativne funkcije otkriva duboku i višeslojnu povezanost između izražajnih oblika jezika i racionalne strukture diskursa. Suprotno tradicionalnom pristupu, koji figure promatra prvenstveno kao estetske ili ornamentalne elemente, suvremena retorička teorija – oslonjena na uvide Perelmana i Olbrechts-Tytece, Reboula, Fahnestock, Tindalea i drugih – ukazuje na njihovu ključnu ulogu u oblikovanju, prenošenju i jačanju argumenata. Retoričke figure više nisu tek ukrasna sredstva, već važni alati u procesu uvjeravanja, interpretacije i konstrukcije značenja.
Detaljna analiza pojedinih figura – antiteze, antimetabole, ironije, metafore, prolepse i pretericije – jasno pokazuje da njihovo djelovanje nadilazi čisto stilsku razinu. One sudjeluju u strukturiranju argumenta, usmjeravanju percepcije publike i oblikovanju zaključaka. Antiteza i antimetabola, primjerice, kondenziraju logičke opreke i recipročne odnose, stvarajući privid izbora ili logičke neizbježnosti. Metafora, kao sredstvo konceptualnog mapiranja, omogućuje prijenos značenja iz poznatih u nepoznate domene, što često vodi do lakšeg prihvaćanja argumenta kroz analogijsko zaključivanje. Ironija pak potiče kritičku distancu i interpretativnu slojevitost, istodobno pozivajući publiku na kognitivnu suradnju.
S druge strane, prolepsa anticipira i neutralizira moguće prigovore, unaprijed ojačavajući govornikovu poziciju, dok pretericija paradoksalno naglašava tvrdnju upravo njezinim navodnim prešućivanjem. Time se aktivira tzv. argument iz impliciranog značenja, gdje publika sama rekonstruira zaključak, što dodatno povećava njegovo uvjeravajuće djelovanje.
Valja naglasiti i da retoričke figure rijetko djeluju izolirano: one se često pojavljuju u međusobnim kombinacijama, čime se povećava njihova argumentativna kompleksnost i učinkovitost. Kombinacije poput metafore i antiteze, antimetabole i parafraze, prolepse i glasovnog simbolizma pokazuju kako se figurativne strukture međusobno nadopunjuju i pojačavaju. U znanstvenom, političkom i medijskom diskursu jasno se očituje da granica između izraza i sadržaja nije samo fluidna, nego i konstitutivna: način na koji je nešto rečeno neodvojiv je od onoga što se govori. Argumentacija se ne odvija samo u okvirima racionalnosti, već unutar kulturno i jezično kodiranih formi koje posjeduju vlastitu uvjeravačku snagu. Upravo stoga, razumijevanje argumentativne vrijednosti retoričkih figura postaje ključno – ne samo za analizu diskursa, već i za dizajn učinkovitih komunikacijskih strategija u javnoj sferi.
U konačnici, retoričke figure treba promatrati ne kao devijacije od racionalnog izražavanja, već kao njegovu imanentnu dimenziju. One predstavljaju oblik logosa koji se izražava putem stila: kao sredstva oblikovanja značenja, strukturiranja stavova i uspostavljanja uvjerljive komunikacije. Njihovo argumentacijsko djelovanje ne samo da nadopunjuje logičku strukturu poruke, već često omogućuje njezinu dublju recepciju, pamtljivost i emotivni angažman publike.
Literatura
- Airaksinen, Timo. 2022. “Socratic Irony and Argumentation”. Argumentation, No. 36. Str. 85–100.
- Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
- Fahnestock, Jeanne. 1999. Rhetorical Figures in Science. Oxford: Oxford University Press.
- –––. 2004. “Preserving the Figure: Consistency in the Presentation of Scientific Arguments”. Written Communication, Vol. 21, No. 1, Str. 6–31.
- Harris, Randy Allen, & Di Marco, Chrysanne. 2017. Rhetorical Figures, Arguments, Computation. Guest Editorial. Argument & Computation, 8(3). Str. 211–231.
- Jaffe, Clela. 1995. Public Speaking. Boston: Allyn and Bacon.
- Kozy, John. 1970. “The Argumentative Use of Rhetorical Figures”. Philosophy & Rhetoric, No. 3. Str. 141–151.
- Lakoff, George i Johnson, Mark. 1980. Metaphors We Live By. Chicago: University of Chicago Press.
- Mehlenbacher, Ashley Rose. 2017. “Rhetorical Figures as Argument Schemes – The Proleptic Suite”. Argument and Computation, No. 8, 2017. Str. 233–252.
- Osborn, Myron W. i Osborn, Samuel. 1997. Public Speaking. Treće izdanje. New York: Houghton Mifflin.
- Perelman, Chaim i Olbrechts-Tyteca, Lucie. 1969. The New Rhetoric: A Treatise on Argumentation. London: University of Notre Dame Press.
- Preziosi, Melissa A. i Coane, Jennifer H. 2017. “Remembering That Big Things Sound Big: Sound Symbolism and Associative Memory”. Cognitive Research: Principles and Implications, Vol. 2, no. 1, 2017.
- Rigotti, Eddo i Greco, Sara. 2019. Inference in Argumentation: A Topics-Based Approach to Argument Schemes. Cham: Springer.
- Tindale, Christopher W. 2004. Rhetorical Argumentation: Principles of Theory and Practice. London: SAGE Publications.
- Toulmin, Stephen. 1959. The Uses of Argument. Cambridge: Cambridge University Press.
- Walton, Douglas. 2008. Fundamentals of Critical Argumentation. Cambridge: Cambridge University Press.