Pragmastilistička analiza opisa profila na aplikaciji za upoznavanje Tinder

Tina Čatlaić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

1. Uvod

U eri digitalne tehnologije koncept ljubavi i intimnih odnosa duboko je izmijenjen, osobito što se tiče načina potrage za partnerom i uspostavljanja komunikacije. Današnje veze snažno obilježava “višemodalnost” (Walther – Parks 2002, u: Gibbs i dr. 2006: 153) – one funkcioniraju i u digitalnoj i u fizičkoj dimenziji, s tim da sve češće započinju upravo u virtualnom prostoru. Jedna od najznačajnijih promjena na ovom planu jest pojava aplikacija namijenjenih upoznavanju novih ljudi i potencijalnih romantično-seksualnih partnera. Platforme poput Tindera, Bumblea, Badooa ili Grindra jednim su dijelom naslijedile nekadašnje “ljubavne oglasnike” u novinama i časopisima te pridonijele njihovoj destigmatizaciji. Naime, među prijašnjim generacijama takvi su oglasi često bili predmet podsmijeha, a upoznavanje preko njih smatralo se posljednjim utočištem za izuzetno usamljene osobe. Ta je percepcija uvelike izmijenjena. Dapače, upoznavanje preko aplikacija postalo je iznimno popularno i među osobama koje često putuju i virtualnim putem traže nova poznanstva, kao i među svima koji su zainteresirani za uspostavljanje kontakata s pojedincima različitih etničkih i kulturnih pozadina.

Doduše, s vremenom su određene negativne konotacije počele pratiti i moderne platforme za upoznavanje, osobito u smislu plitkosti interakcija među korisnicima, sigurnosnih rizika i narušavanja tradicionalnih modela intimnosti i ljubavi. Percepcija Tindera kao aplikacije za uspostavljanje površnih, tjelesno orijentiranih odnosa bez emocionalne povezanosti sve je raširenija među mlađom populacijom. Polazeći od pretpostavke o takvom društvenom stanju, spomenuti će se fenomeni u ovom radu nastojati uočiti i analizirati na temelju korpusa sačinjenog od opisa korisničkih profila na aplikaciji Tinder.

Za ovaj je rad odabran upravo Tinder1 s obzirom na činjenicu da ta digitalna platforma broji više od 75 milijuna korisnika diljem svijeta2 (usp. Kumar 2024), što ju čini najpopularnijom aplikacijom za upoznavanje na globalnoj razini, pa tako i u Hrvatskoj. Općenito, u suvremenom je diskursu i kolektivnoj svijesti riječ o aplikaciji koja mladima obično prva pada na pamet pri spomenu aplikacija za upoznavanje jer se etablirala kao dominantna platforma te vrste. Njezino je sučelje prilično jednostavno: nakon što korisnici kreiraju svoj profil, u postavkama aplikacije mijenjaju parametre vezane uz osobe koje će im se prikazati na početnoj stranici – primjerice, maksimalnu udaljenost (2–160 km), spol (muški, ženski, svi) i raspon godina (18 – 100). Tada im se na početnoj stranici prikazuju osobe koje odgovaraju specificiranim parametrima.

Korisnici imaju mogućnost listanja (engl. swipe) ulijevo ili udesno: ako žele uspostaviti kontakt s prikazanom osobom, tada listaju udesno i na taj način biraju da im se osoba sviđa (engl. like), u suprotnom slučaju listaju ulijevo. Uspostavljanje komunikacije uvjetovano je reciprocitetom interesa, odnosno situacijom u kojoj se dvoje korisnika međusobno “lajka” i tada se događa spoj (engl. match). Tek je nakon spoja otključana mogućnost slanja poruka. Valja napomenuti da u besplatnoj inačici aplikacije, koja je i najzastupljenija među korisnicima, nije moguć otvoren uvid u osobe koje su nečiji profil “lajkale”, tj. iskazale interes listanjem udesno. To se otkriva tek nakon uzajamnog slanja pozitivnog signala, tj. kada se dogodi spoj.

Profili se na Tinderu prikazuju jedan po jedan u obliku svojevrsnih kartica – na njima su prikazane sve informacije koje je određeni korisnik odlučio objaviti. Ti podatci obično uključuju ime, fotografije, dob, udaljenost, seksualnu orijentaciju, profesionalni status, visinu, jezike koje korisnik govori, interese, horoskopski znak, životne navike, preferirani tip odnosa (kratkoročna veza, dugotrajni odnos...) i slično. Posebno je relevantna komponenta sam opis profila – pri tome valja napomenuti da je riječ o slobodnom tekstu od maksimalno 500 znakova koji korisnici sami pišu, za razliku od ostalih dijelova, poput informacija o interesima, gdje odabiru neku od unaprijed verbalno definiranih, uvriježenih opcija koje im nudi sama aplikacija (npr. “Obilasci restorana”, “Klasična glazba”, “Šetanje psa”...). Upravo zbog činjenice da tu komponentu korisnici stvaraju vlastitim riječima, ona se, uz same fotografije, pokazuje kao jedan od najautentičnijih aspekata profila. Stoga je iznimno podložna za testiranje pretpostavke o kojoj je već bilo riječi – povećanoj sklonosti prema reduciranim, površnim interakcijama i zamjetnih promjena u modernom poimanju intime, koje zapravo indiciraju porast seksualnog eksperimentiranja i ležernih odnosa u širem društvenom kontekstu. Ti se procesi mogu povezati sa sve osjetnijim problemom komodifikacije ljubavi te depersonalizacije i objektivizacije partnera, o čemu će više riječi biti u nastavku rada.

2. Metodologija

Za analizu ove vrste kao prikladan i praktičan metodološki okvir ističe se pragmastilistika, stoga je najprije nužno pojasniti terminologiju i teorijske postavke ovog pristupa. Riječ je o stilističkoj poddisciplini koja se razvila iz pragmatike, jezikoslovne grane koja se, prema Verschuerenu, može definirati kao “proučavanje uporabe jezika ili (...) proučavanje jezičnih fenomena s obzirom na njihova svojstva i procese uporabe” (Verschueren 1999: 1, u: Allan – Jaszczolt 2012: 502). To su polje Leech (1983) i Thomas (1983) dodatno podijelili na sociopragmatiku i pragmalingvistiku, od kojih se potonja bavi upravo lingvističkim resursima za ostvarivanje komunikacijskih činova i izražavanje međuljudskih odnosa. To se odnosi na strategije kao što su izravnost ili neizravnost, standardizirane izraze i jezične oblike koji mogu ojačati ili ublažiti određene komunikacijske činove (Jaszczolt – Allan 2012: 600). Dok pragmatika uključuje i kontekstualne i sociokulturne faktore komunikacije, pragmalingvistika je više orijentirana na jezična sredstva upotrijebljena za postizanje pragmatičkih ciljeva. Pragmalingvistika ispituje jezik kao konkretno djelovanje, obrasce socijalne interakcije i vrste jezičnih činova kao što su zahvale, naredbe ili isprike u svojoj djelotvornosti. Ona promatra kako rečenica poput “Ovdje je hladno” može implicirati niz različitih poruka ovisno o kontekstu, tj. izvanjezičnoj stvarnosti koja obavija izrečeni verbalni kod (&ldquoKako je ovdje ugodno u odnosu na drugu prostoriju”, “Molim Vas, zatvorite taj prozor, ne osjećam se dobro” i sl.). Tako je i ovdje primjenjiv Griceov pojam konverzacijske implikature (1967) iznimno značajan plod pragmalingvističkih istraživanja, uz Austinovu neizostavnu teoriju govornih činova (1962) te rad Penelope Brown i Stephena Levinsona o strategijama uljudnosti (1987), utemeljen na Goffmanovu konceptu lica (1967).

Čime se onda bavi pragmastilistika? Katnić-Bakaršić spominje da “pragmalingvistika također ima svoje mjesto u stilističkim istraživanjima” (2001: 300), ističući dijalog u razgovornom stilu ili u drami kao izvrsno tlo za analizu tog tipa. U Stilistici dramskog diskursa autorica posvećuje čitavo poglavlje pragmastilističkoj analizi dramskih tekstova i navodi da se modeli pragmatičke lingvistike moraju uključiti u stilističku analizu kako bi se nadišla “statičnost strukturalnog pristupa” (2003: 90). Nužno je poznavati “sociokulturne okolnosti i background likova” kako bi se tumačio “smisao i funkcija njihovih iskaza” (isto). Naravno, pragmastilistički pristup ne mora se fokusirati samo na književne tekstove. Tvrdnja koju Katnić-Bakaršić donosi izuzetno je primjenjiva i u kontekstu analize opisa korisničkih profila na Tinderu, koji će se u ovom radu promatrati kao mikrožanr digitalnog razgovornog diskursa. Uopće, prema Hickeyju, pragmatika i stilistika preklapaju se u istraživanju izbora koje govornici donose unutar domene gramatičkih prihvatljivih jezičnih oblika. Doduše, pragmatika izbor primarno promatra kao sredstvo za realizaciju određenih radnji, dok se stilistika usredotočuje na njegove posljedice na jezičnoj razini i učinke na recipijenta (1993: 578). Najbolji odgovor na pitanje “Što čini pragmastilistika?” možda daje upravo Hickey, koji tvrdi: “Ako lingviste zanima što ste rekli, stiliste zanima kako ste to rekli, a pragmatičare što ste time učinili, tada pragmastilističari žele znati kako ste učinili to što ste učinili” (isto: 584).

Kontekst je, dakle, neizostavan čimbenik u pragmalingvističkoj, tj. pragmastilističkoj analizi. On uvjetuje intenciju i efekt diskursa, omogućujući da se isti iskaz u različitim kontekstima interpretira na niz različitih načina. Stoga je i opis korisničkog profila na Tinderu moguće promatrati kao tekst usidren u specifičan kontekst, usmjeren na postizanje specifičnog cilja. Naime, isti opis profila nema identičan učinak na društvenoj mreži poput Facebooka ili Instagrama ili na aplikaciji za upoznavanje poput Tindera. Za sve se navedene platforme vezuju različiti komunikacijski okviri i ciljevi. Kao i na ostalim mrežama, primarni je cilj opisa na Tinderu samopredstavljanje, ali i privlačenje pažnje, stvaranje povezanosti, otvoreno poticanje komunikacije. Te se dvije intencije općenito mogu smatrati međusobno isprepletenima, ali motiv pridobivanja pozornosti budućeg sugovornika/partnera na Tinderu neupitno je dominantniji nego na ostalim mrežama jer je riječ o aplikaciji stvorenoj i prilagođenoj za što brže i efikasnije upoznavanje novih osoba. Iako u procesu okupiranja pažnje sudjeluju i odabrane fotografije i ostale komponente profila, opis može biti od presudnog značaja mnogim korisnicima koji se nećkaju hoće li na određenom profilu prstom povući ulijevo ili udesno. Jezične strategije stoga igraju ključnu ulogu u tom “udvaračkom plesu”. Ako su zastupljeni na samom korisničkom profilu, opisi se nerijetko kite perjem humora, citata, stilskih i retoričkih figura, paralingvističkih elemenata poput emotikona i sličnim stilskim ornamentima. Pragmatički je cilj tog procesa jasan, a može se reći i nagonski obilježen – impresioniranje potencijalnog partnera.

Već je rečeno da se pragmastilistika pokazuje kao odličan alat za konverzacijsku analizu. U slučaju opisa korisničkog profila riječ je o monološkom formatu per se, ali on nagoviješta razgovor koji bi se iz njega mogao razviti. Opisi nerijetko služe kao okidač za čavrljanje koje može uslijediti nakon spoja s određenim korisnikom. Mnoge osobe koje se služe Tinderom posegnut će za opisom profila svojeg sugovornika kao inspiracijom za početak razgovora, osobito ako u njemu pronalaze neki prepoznatljiv element, odnosno dijeljeni interes. Logično, u cilju je većine korisnika prikazati se u dobrom svjetlu – ili barem kao zanimljive osobe, što ne mora nužno značiti da će istaknuti pozitivnu osobinu kako bi to ostvarili.3 Međutim, svakako im je u cilju njegovati određeni društveni imidž, odnosno ono što je sociolog Erving Goffman u eseju “On Face-Work” svojedobno nazvao licem ili obrazom (face) (1967: 5) – taj se pojam može definirati kao pozitivna društvena vrijednost koju osoba učinkovito prisvaja za sebe pomoću obrasca verbalnih i neverbalnih radnji kojima izražava svoje viđenje određene situacije (isto).4 Drugim riječima, lice je kao maska, društvena fasada, pažljivo odabrana ekspresija identiteta kojom poručujemo kako želimo da nas drugi shvaćaju. Stoga su komunikacijske situacije dramaturški intonirane, uvjetovane pojmom lica i ritualizirane pomoću strategija njegova očuvanja, poput uljudnosti. Tako je i opis profila na Tinderu dio opisane društvene ceremonije u internetskom kontekstu, odličan primjer “digitalnog lica”, prostor koji omogućuje pažljivu i promišljenu konstrukciju osobnosti.

Uz to, valja izdvojiti i činjenicu da Goffman u knjizi The Presentation of Self in Everyday Life piše i o strategijama samopredstavljanja. Referirajući se na Ichheisera, on ističe da pojedinac uvijek djeluje tako da vlastitom ekspresijom svjesno ili nesvjesno ostavlja impresiju, tj. dojam na sugovornike (1959: 2). Goffman govornike promatra i kao izvođače (self-as-performer), tj. aktivne agense i upravljače dojmom koji ostavljaju, i kao likove (self-as-character) (isto: 252). Potonji se pojam odnosi na utisak koji pojedinci nastoje ostaviti u percepciji sugovornika. Međutim, taj dojam konstruira se i pomoću interpretacije koju donose drugi, on je dramatični efekt izvedbe (isto: 253). Dakle, lik je manje podložan izravnoj kontroli pojedinca jer je uvjetovan socijalnim normama. Neporeciva je Goffmanova inspiracija kazalištem i njegovom terminologijom, zbog čega su njegove ideje bile i toliko privlačne pragmastilističarima te analitičarima dramskog i razgovornog diskursa. I ne čudi što je njegovo djelo ponovno postalo veoma aktualno posljednjih dvadesetak godina, s usponom društvenih mreža. Ljudska komunikacija iz takva je stajališta shvaćena kao dramaturgija, bazirana na nizu različitih skripata, koje se posebno snažno očituju u internetskom prostoru.

Povezano uz ovu razdiobu, Goffman razlikuje i dvije radikalno drugačije vrste znakovlja korištene u samopredstavljanju: prva se odnosi na ekspresiju koju pojedinac daje (expression that he gives), odnosno verbalne simbole korištene svjesno, skladno tradicionalnom shvaćanju pojma komunikacije. Drugu vrstu on naziva ekspresijom koju pojedinac odaje (expression that he gives off) (isto: 2), što obuhvaća uglavnom neverbalne znakove, simptome nesvjesnih ili skrivenih stavova i osobina u koje sugovornici upisuju određene zaključke o govorniku. Prvi je pojam izuzetno primjenjiv na opise korisničkih profila zato što se u njima manifestira aktivno i svjesno jezično kodiranje, hotimično usmjereno na stvaranje dojma. Pisana riječ u digitalnom razgovornom diskursu tako stvara svoju zasebnu zonu učinka, svoju modernu dramaturgiju. Ekspresija koju pojedinac nenamjerno odaje može se, pak, povezati s neverbalnim komponentama profila kao što su fotografije i njihovi detalji (poza, izraz lica, stil odijevanja...), iako i ovdje postoji udio artificijelnosti s obzirom na činjenicu da su slike korisnici svjesno, nerijetko i vrlo pomno birali.

Međutim, primjetno je da je znatan broj korisničkih profila bez ikakva opisa. Sam je manjak tog teksta simptomatičan: neki korisnici prednost daju vizualnoj komponenti svojih profila, što može upućivati i na zaključak da žele naglasak staviti na fizički izgled ili druge povezane informacije koje se sa slika mogu iščitati. Primjerice, na velikom broju profila zastupljene su fotografije s putovanja ili izlazaka, čime se korisnici nerijetko nastoje predstaviti kao avanturistički nastrojene, ekstrovertirane osobe čiji je društveni život ispunjen i dinamičan. Povezano s time, na fotografijama veliku ulogu igraju i markeri materijalnog statusa kao što su automobili, mobiteli, odjeća, obuća, nakit, različiti tipovi interijera itd. Vizualni su signali zasebno područje o kojima bi se dalo itekako raspravljati u ovom kontekstu. Kada bi se secirala kombinacija verbalnih i vizualnih elemenata, multimodalna analiza korpusa svakako bi ostvarila još dublji uvid u strategije autoreprezentacije. Međutim, za potrebe ovog istraživanja osvrnut ćemo se detaljnije samo na verbalni kod, koji se svakako može promatrati i kao izoliran segment koji nosi zasebna obilježja i funkcionira unutar odvojenog komunikacijskog okvira. Vlastiti je izbor riječi korisnika indikativan zato što predstavlja određene karakteristike korisnika, poput komunikacijskih vještina, pismenosti i sličnih verbalnih aspekata identiteta, koje se na fotografijama ne mogu nužno očitovati, barem ne na jednak način.

3. Analiza korpusa

Za potrebe ovoga rada osmišljene su minikategorije različitih vrsta opisa profila, utemeljene na njihovu sadržaju te djelomično inspirirane i povezane s pragmalingvističkom teorijom govornih činova5 (Austin 1962, Searle 1969). Ta se teorija razvila polovicom 20. stoljeća, bazirana na ideji da se jezikom opisuje stvarnost, ali i aktivno djeluje. John Langshaw Austin prvi ju je sustavno razradio u knjizi Kako djelovati riječima (How To Do Things With Words). Najprije je uveo razliku između konstativa i performativa: prvi se odnose na iskaze kojima se nešto tvrdi i oni podliježu kriteriju istinitosti, dok performativi vrše neku radnju i ne mogu se opisati kao istiniti ili lažni (Imenujem ovaj brod “Leonora”) (Palašić 2020: 24–25). Kasnije je Austin pak ustanovio da je nemoguće konačno i jasno razgraničiti jednu kategoriju od druge jer svaki konstativ ima i performativnu dimenziju. Primjerice, i samo izgovaranje određene tvrdnje jednako je govornom činu – možemo zamisliti da je iskaz poput “Sunce sja” samo okrnjena inačica iskaza “Tvrdim da sunce sja”, što dokazuje njegov perfomativni udio. Stoga se Austin posvetio lokuciji, tj. “samom činu izricanja iskaza” (isto: 28). Odredio je postojanje lokucijskog (samu verbalizaciju nekog značenja, npr. “Molim te, zatvori vrata”), ilokucijskog (radnje koja se izgovorenim riječima vrši, npr. molba) i perlokucijskog čina (efekta koji izgovorene riječi ostavljaju na sugovorniku, npr. ispunjenje molbe) (isto: 28–30).

Tvrdeći da se svakim izvedenim lokucijskim činom simultano ostvaruje i ilokucijski čin, tj. da se svakim izgovorenim iskazom vrši neka funkcija, Austin je donio taksonomiju govornih činova prema njihovoj ilokucijskoj snazi. Ona uključuje verdiktive (presude), egzercitive (odluke), komisive (obveze na kakvu buduću radnju), behabitive (postupke društvenog ophođenja) i ekspozitive (činove izlaganja stavova i pojašnjenja) (isto: 30–31). Austinova je teorija izazvala brojne polemike i kontroverze, no njegov učenik John Rogers Searle nadovezao se na rad svojeg profesora, istovremeno se odmaknuvši od nekih njegovih ideja (isto: 33). Svoju je taksonomiju utemeljio na ideji da “postoji razlika između ilokucijske snage i njegova propozicijskog sadržaja”6 (isto: 42) i posvetio se ilokucijskim činovima. Njegova klasifikacija obuhvaća asertive (tvrdnje, izjave; podliježu kriteriju istinitosti), direktive (navođenje sugovornika na što, zapovijedi, pitanja, molbe...), komisive (obvezivanje govornika na što, obećanje, ponuda, prijetnja...), ekspresive (iskaz psihološkog stanja, zahvala, isprika, žalba...) i deklarative (proizvodnja promjena u izvanjezičnoj stvarnosti, proglašenje, krštenje; zahtijevaju institucionalni autoritet) (isto: 49–57). Pomoću navedenih podjela možemo pragmastilistički čitati opise korisničkih profila na Tinderu. Kao što je već spomenuto, oni su u ovom radu dio autorske klasifikacije originalnih minikategorija opisa. Riječ je o svojevrsnim prigodnicama stvorenima za jedinstvene potrebe ovog konkretnog pregleda korpusa radi preglednosti i strukture.

3.1. “Mjera privlačnosti”

Analiza korpusa na prvom je mjestu iznjedrila iznimno velik broj opisa u kojima se kao glavna sadržajna komponenta pojavljuje isključivo visina korisnika, stoga je ta kategorija nazvana “Mjera privlačnosti” (Slika 1, Slika 2). Ako se radi o iznošenju vlastite visine, takav je tip opisa mnogo češći kod muškaraca nego kod žena. To ukazuje na rodne norme utemeljene na važnosti i poželjnosti visine u muškaraca, koja je i dalje snažno prisutna u suvremenom društvu. Muškarci pritom tu informaciju u opisu navode mnogo češće kada su visoki minimalno 180 centimetara kao strategiju konstruiranja pozitivnog lica, usklađenog s društvenim očekivanjima, i njegove zaštite, kako bi izbjegli odbijanje na temelju kriterija (nezadovoljavajuće) visine. Rečenice se obično konstruiraju kao asertivi, tj. tvrdnje, i to pisane gotovo administrativnim stilom prema formuli “broj + mjerna jedinica”. One su u tom obliku i eliptične jer su iz njih izostavljeni subjekt i/ili predikat te funkcioniraju kao šture natuknice. Kako je vidljivo na Slici 1, neki se korisnici humoristično poigravaju ovom kategorijom i njezinim društvenim značenjem, pri čemu se iz asertivnog čina pomiču prema ekspresivnom. Jedan korisnik visinu navodi u obliku pitanja/direktiva “jel 190 cm dovoljno”, istovremeno izražavajući blagi ironijski stav prema društvenoj normi u pitanju. Drugi navodi da je visok “193 ali se indentificira kao 200”,7 parodirajući tako diskurs identitetske politike. Neki korisnici ne navode točnu visinu, nego dvosmisleno kažu da su visoki “koliko treba”, pridajući notu misterije i zavodljivosti svojem iskazu, ili da su “dovoljno visoki da obrišu prašinu s vrha ormara”, pri čemu konkretnu brojku metonimijski zamjenjuje funkcija. Ta je funkcija istovremeno samopromotivne prirode i uvodi dodatnu poželjnu osobinu korisnika. Nadalje, primjećuju se i opisi u kojima se visina kao pozitivna karakteristika spaja s nekom negativnom osobinom (“205cm losih fora..”, “2 metra gluposti”, “190cm krkan”). Korištenjem strategije samopodcjenjivanja, korisnici tako namjerno i promišljeno izlažu vlastito lice “prijetnji” (face-threating act, Goffman 1967: 12) kako ih potencijalni sugovornici ne bi doživjeli kao egoiste.

Zanimljiva je i uporaba engleskog jezika u opisu “feminist, 6'9 ft btw” (=“feminist, visok 205 cm, usput rečeno”). Taj korisnik rabi anglosaksonske mjerne jedinice za visinu (“ft”) te postiže ironijski kontrast između dviju informacija: ideološke pozicije i fizičkog atributa, čijim navođenjem na humorističan način banalizira svoj iskaz. Iako su za ovaj rad uglavnom birani opisi koji su pisani na hrvatskom jeziku, zamijećeno je da velik broj korisnika svoje opise piše na engleskom. To i ne čudi s obzirom na globalni status engleskog jezika kao linguae france i njegove velike uloge u govoru mladih, pa tako i u netspeaku, odnosno mrežnom jeziku. Taj jezik odlikuju “uvođenje novih internetskih naziva, anglizmi, kratice, emotikoni, nepoštivanje pravopisnih pravila te rastuća težnja zajedništvu, međupovezanost, unutarnja veza prethodno odvojenih formata, što rezultira povećanom jezičnom raznolikošću i heteroglosijom” (Hrelja – Macan 2021: 297). To je sve vidljivo i u ovom korpusu. Primjerice, što se engleskog jezika tiče, za ovaj su rad birani samo poneki opisi hrvatskih korisnika pisani na engleskom: oni u kojima je pronađena relevantna retoričko-stilska figura ili pak opisi koji su pisani polovično na hrvatskom i na engleskom. U potonjem se slučaju radi o promjeni koda, odnosno “svakog prepoznatljivog govornog varijeteta” (isto: 296), i riječ je o “diskursnoj strategiji” koja ima “naglašenu ekspresivnu funkciju i pragmatičko značenje” (Nikolić-Hoyt 2006: 497, u: Hrelja – Macan 2021: 297). Stoga se i ovdje promjena koda promatra kao vrsta stilematičnosti. Korisnici uporabom engleskog impliciraju da su otvoreni i za potencijalne partnere različitih etničko-jezičnih pozadina, ali i ostvaruju dojam modernosti, ležernosti, društvene osviještenosti o prikladnom jezičnom registru.

Nadalje, za žene su primjeri u kategoriji visine izdvojeni zasebno jer je kriterij visine rodno uvjetovan i stoga ponešto drugačije verbalno kodiran. Kao što je vidljivo na Slici 2, češće se nailazi na opise u kojima korisnice koriste direktive, kojima se potencijalnog partnera nastoji “navesti na kakvu radnju u budućnosti” (Palašić 2020: 50) i kojima se određena visina muškarca traži ili odbacuje. Korisnice često nastoje izvršiti zabranu ili molbu, kao što je u slučaju opisa “pliz ne lazi za visinu”, gdje se imperativom naglašava odlučnost namjere, a fonetiziranim anglizmom “pliz” uvodi neformalnost i ublažava strogost iskaza. Druga korisnica želi “visoke dečke da se javljaju”, istovremeno moleći muškarce niže od 190 da to ne čine, nazivajući ih kolokvijalnom umanjenicom “miceki” i omekšavajući tako iskaz strategijom pristojnosti, izraženom pomoću molbe i djetinjeg leksema “miceki” (koji može potencijalno djelovati i patronizirajuće).

Kao strategije pristojnosti i ublažavanja iskaza mogu se koristiti i emotikoni, što je učinila korisnica koja navodi da “u stiklama ima 183”. Emotikoni često “služe kao zamjena za paralingvističke kodove (intonacija te facijalna, posturalna i gestovna ekspresija)” (Karlić 2015: 55), i to kao “glavni supstituenti (...) u neposrednoj verbalnoj komunikaciji” (isto: 58). Korisnica je u ovom slučaju dodala emotikon nasmiješenog lica sa suzom kako bi ilustrirala emocionalni naboj svojeg zahtjeva i ujedno vizualnim modusom razbila monotoniju verbalnog. Uz emotikon sklopljenih ruku druga je pak korisnica svoju molbu neutralizirala i pomoću ustaljenih engleskih izraza iz internetske kulture memeova “no hate to short kings”.8 Nekada se, pak, strategije pristojnosti jednostavno zaobilaze, pa tako jedna korisnica kratko i odrješito traži da njezin potencijalni partner bude “visi od 181”. Zanimljiv je i primjer opisa “182cm ako mozes nadmasi” kojim se naznačuje provokativan ton. Korisnica se pozicionira nadmoćnije otvarajući poziv na svojevrsno natjecanje, koje je ikonografski i simbolički osnaženo uporabom emotikona pumpe za gorivo.

3.2. “Hijeroglifi digitalne ere”

Osobito su stilistički zanimljivi opisi profila u kojima su emotikoni zastupljeni u velikom broju ili čak zamjenjuju čitav tekst. Ova je kategorija nazvana “Hijeroglifi digitalne ere” (Slika 3). Emotikoni nerijetko služe kao ekonomične vizualne reprezentacije ili popratne ilustracije određenih informacija koje korisnik obznanjuje kao tvrdnje. Primjerice, emotikon križa upućuje na korisnika koji prakticira katoličku vjeru, emotikon mačke ili psa na korisnika koji ima kućnog ljubimca ili jednostavno voli prikazanu životinju i sl. Ponekad emotikoni zamjenjuju određene izraze ili lekseme, pa tako opisom ili korisnik indicira podvojenost svoje osobnosti pomoću vizualno prepoznatljivih simbola dobra i zla koji svoje korijene vuku iz zapadnjačke, kršćanske kulture.

Značajna je stilska karakteristika i upotreba emotikona na mjestu tabuiziranih leksema, poprilično ovisna o neformalnoj društvenoj konvenciji koja ju čini prepoznatljivom. Ta praksa dokazuje snažnu prisutnost nove vrste jezične inovacije u digitalnom prostoru. Primjerice, emotikon snježne pahuljice uvriježen je znak za amfetamine, dok se za marihuanu koriste emotikoni lišća ili djeteline. Ti emotikoni funkcioniraju kao svojevrsni ikonički znakovi jer se njihova prepoznatljivost temelji na vizualnoj podudarnosti s označenim, ali njihova je značenjska vrijednost zasnovana na implicitnom društvenom dogovoru. Tako korisnik apelira na specifične potencijalne partnere koji razumiju kod i dijele njegove interese za ilegalne supstance, izbjegavajući ih izričito imenovati riječima. Slična je uporaba emotikona zabilježena i u aluzivnom opisu u kojem emotikoni breskve i patlidžana zamjenjuju nazive za stražnjicu i muški spolni organ na temelju metaforičke asocijacije oblika. Ta je praksa također dio dobro poznate konvencije digitalnog razgovornog diskursa. Kao što opis u pitanju pokazuje, uz emotikone, za tabuizirane izraze iz domene erotike nerijetko se koriste i engleski izrazi (“switch”,9 “vanilla”10 ) – ponajprije zato što hrvatski jezik za njih najčešće nema ustaljene leksičke ekvivalente, ali i kako bi korisnici filtrirali i privukli publiku koja je upoznata s ovim registrom i njegovom “terminologijom”. Navođenjem spomenutih seksualnih preferencija implicira se i poželjnost partnera/partnerice komplementarnih osobina.

3.3. “Uvjeti korištenja”

Za razliku od opisa u kojima se implicitno nastoji ukazati na preferirane karakteristike partnera, u mnogim se opisima eksplicitno navode ograničenja, odnosno faktori odbojnosti.11 Ova je kategorija nazvana “Uvjeti korištenja” (Slika 4). Riječ je o negativno formuliranim tekstualnim opisima u kojima se izričito navodi što nije poželjno, od tjelesne građe (“fattie girls”), navika (“pušenje je minusic”), do dinamike odnosa (“neman volje za izdrkavanja i drame”).

Takvi opisi ponajprije postavljaju jasne granice, ali razlikuju se u ilokucijskoj snazi, čime se istovremeno pojačava ili ublažava njihova strogost. Velik broj opisa ove vrste direktivne je prirode (“molim da...”, “samo nemoj...”, “ako znaš razlikovati sarkazam nastavi čitati...”). Uporabom pogodbene rečenice naglašava se i potencijalna posljedica postojanja određene karakteristike (“ak u živo nisi ko na fotkama, plaćaš mi cugu dok nisi ko na fotkama”). Drugi opisi u ovoj kategoriji nerijetko su napisani pomoću strategija ublažavanja, pomičući se na formalnoj razini od direktiva prema asertivima, tj. izjavama preferencije koje se neutraliziraju uporabom kondicionalnih glagolskih konstrukcija (“bilo bi poželjno da nisi nasjela na cijepljenje protiv C19”). Semantički je u svakom slučaju riječ o negativnoj preferenciji, samo se radi o razini tolerancije koju korisnici iskazuju prema određenoj osobini, ili ju barem prividno pokazuju kao strategiju uljudnosti kako bi ublažili svoj iskaz i tako očuvali lice potencijalnog partnera. Odbacivanje određenih ideja moguće je iskazati i uporabom emotikona, što čini korisnik koji stavlja emotikon minusa u crvenom polju pored akronima ONS12 i tako stvara eliptični iskaz kojim daje do znanja da nije zainteresiran za prolazne odnose.

Povezano s time, među ženskim korisnicama nerijetko se nailazi i na opise u kojima one odbijaju započeti komunikaciju na svoju ruku, odnosno kao važan uvjet postavlja se muška inicijativa u uspostavljanju komunikacije. U takvim se opisima eksplicitno ili implicitno nameće tradicionalna rodna uloga muškarca kao predvodnika, aktivnog elementa, udvarača. Takva se preferencija, dakle, gdjegod verbalno manifestira kao imperativni direktiv u kojem se korisnica obraća potencijalnom sugovorniku i otvoreno oslanja na rodne stereotipe “necu ti se javit prva budi musko”. Međutim, može se pojaviti i u odlučnom obliku asertiva, usmjerenog na opisivanje vlastitih navika i uvjerenja, poput “ne javljam se prva”, “vjerojatno se nebum prva javila”, “mislim da dečko treba prvi prići curki, pa tako vrijedi i tu :)”, ili “Ko se zadnji javi je gej”, s kritičkom oštricom usmjerenom prema maskulinitetu potencijalnog sugovornika. U takvim se slučajevima inicijativa muške osobe traži pomoću implikacije. Navedeni se zahtjev može ublažiti pomoću strategija uljudnosti kao što su nasmiješeni emotikoni i diplomatske riječi poput “vjerojatno”, kojima se umanjuje snaga izjave i otvara potencijalni prostor za iznimku.

3.4. “Tražilica”

Navođenje preferencija korisnicima aplikacija za upoznavanje obično je privlačnije kada je pozitivno formulirano i stoga ne predstavlja potencijalni čin prijetnje licu sugovornika. Veću kategoriju stoga čine opisi u kojima se umjesto izricanja nepoželjnog navodi poželjno, često formuliranih pomoću glagola kao što su “volim”, “(h)oću”, “tražim” i “zanima me” (u smislu osobina potencijalnog partnera i vrste odnosa) ili pak pomoću drugih jezičnih konstrukcija kojima se formira indirektni govorni čin. Ova je kategorija prigodno nazvana “Tražilica” (Slika 6).

Direktnost se postiže uporabom aktivnih glagola u prezentu (“Trazim friends with benefits13 za pocetak”, “Trazim pratnju za koncert MP Thompsona”, “Preferiram ih s velikom misicnom masom”), s tim da se na nekim mjestima on izostavlja pa se tako dobiva eliptična rečenica poput “[Tražim] mlađu šugr curu14 koja bi uživala u power exchange-u15 i ulozi zločeste Kraljice”. U tom je primjeru ponovno prisutna uporaba engleskog nazivlja iz domene erotike, mjestimično fonetizirana (“šugr cura”), ublažena korištenjem kontrastnog emotikona anđela. Reference na stereotipe iz domene humora i viceva prisutne su u opisu u kojem budući policajac “traži plavušu da prošire knjigu viceva”, čime se podrazumijevaju zajednički kulturni skripti koje grade humor određene zajednice. Uporaba referenci prisutna je i u primjeru “Tražin Jane16 iz breaking bada”, gdje se konkretan preferiran tip žene metonimijski posreduje kroz fiktivni lik iz televizijske serije. Tabuizirani izrazi za spolni čin u nekim se opisima zamjenjuju pomoću eufemizama kao što su “večernja zajebancija”, iako se neformalni ton ponovno osnažuje uporabom vulgarizma u drugom značenju. U nekima se, pak, eksplicitnost ne izbjegava pa tako jedan korisnik otvoreno i jasno navodi da “voli velike cice”. Mnogi korisnici pribjegavaju verbalnom minimalizmu, gdje se naznaka poželjnosti ostvaruje određenim simbolima, kao što je slučaj u primjerima “Lude žene +”, “Bad boy type :)” ili “Bosanke”. Uporaba plusa, smješka i emotikona sa srcolikim očima upućuje na izuzetnu atraktivnost navedenog karaktera ili podrijetla.

Takvi su iskazi prevladavali u nekadašnjim ljubavnim oglasima u novinama, koji su danas gotovo pa izumrli: rabe se manje-više isti glagoli i konstrukcija je teksta poprilično bliska na razini oblika, što pokazuje da se osnovna ljudska potreba za nalaskom kompatibilnog partnera i dalje manifestira na sličan način. Štoviše, kod dužih je opisa profila najčešće riječ o kombinaciji navođenja pozitivnih vlastitih osobina (strategije konstruiranja pozitivnog lica) i navođenja poželjnih osobina partnera, koja funkcionira po ključu komplementarnosti i povezivanja na temelju sličnosti (Slika 7).

Uočava se velik broj opisa konstruiranih poput direktnih govornih činova (“Trazim FWB na duze staze...”). U tom se opisu ujedno i eksplicitno naglašava želja za odnosom zasnovanim na uzajamnosti i svijest o ravnoteži kao ključnom elementu bilo kakvog uspješnog odnosa (“Što tražim to i nudim”). Korisnikova izjava da “nudi” točno to što traži približava ovaj iskazu komisivu kojim se on obvezuje na ispunjenje svoje ponude. Ta je ravnoteža princip po kojem i ostali korisnici konstruiraju svoje opise u ovoj kategoriji. U opisu “Lonac traži poklopac:)” uporabom frazema naglašava se samo ta potreba za reciprocitetom, bez isticanja ikakvih konkretnih vrlina koje se očekuju. Slično je i u primjeru “pozitivan muskarac u potrazi za partnericom u zlocinu :)”, gdje se frazemom “partnerica u zločinu” jedino implicira poželjna sklonost zaigranosti i avanturizmu. Uporabom hiperbole u primjeru “filmofil sa strašću za umjetnost, u potrazi za inteligencijom koja nadmašuje scenarije”, uzima se jezični materijal iz domene filmske umjetnosti kao snažnog elementa povezivanja s partnerom. Isticanje duboke emocionalno-intelektualne povezanosti čest je kriterij kod korisnika koji traže dugoročnu i kvalitetnu vezu, pa tako se iskazom “tražim nekoga s kim tišina nije neugodna” uporabom litote (“nije neugodna”) te pojma “(ne)ugodne tišine” kao metonimijskog pokazatelja bliskosti između osoba ukazuje na važnost duboke povezanosti u odnosu.

3.5. “Pozivnica”

Situacija u kojoj se uspostavlja početak bilo kakve vrste povezanosti jest zajednički susret uživo – kolokvijalno zvan spoj, dejt ili čvenk. Mnogi korisnici nastoje pokazati da su sposobni osmisliti zanimljiv i dinamičan susret, pa u svojim opisima pozivaju potencijalne partnere na raznorazne zajedničke aktivnosti. Naravno, specificiranjem aktivnosti odmah se filtriraju korisnici koji također dijele interes prema njoj. Ta je kategorija nazvana “Pozivnica” (Slika 8).

Iskazi se često konstruiraju kao govorni činovi pretežito direktivne prirode, odnosno kao pozivi, dinamično oblikovani pomoću glagola u imperativu (“ajmo u kino”, “ajmo na pivo”, “analiziraj samnom tekstove Sleep Tokena”). U tim se primjerima naglašava zajedničko sudjelovanje u akciji, dok se u opisu poput “Vodi me na rejv” namjerno preuzima pasivnija uloga u organizaciji susreta, čime iskaz dobiva koketan prizvuk. Indirektniji pozivi očituju se u primjerima kao što su “Kavica/pljugica? javi se;)”, “Dali je dama za malo zabave?”, “Kauč i frula?”, gdje se uporabom pitanja (često u kompaktnom, eliptičnom obliku) koristi strategija negativne uljudnosti kao “iskaza suzdržanosti” (Brown & Levinson 1987: 2). Točnije, pokazuje se veća razina poštovanja prema autonomiji potencijalnog partnera i umanjuje se napadnost direktnog govornog čina – uvažavaju se sugovornikove želje da se ne ometa njegova sloboda djelovanja i da se ne odvlači njegova pažnja (isto: 129).

Još su suptilniji primjeri poput “Imam kartu viska za thompsonov koncert” ili “Imam svih 14 nastavaka Male Šape sinkroniziranih na hrvatski”, gdje korisnik gradi pozitivno lice ističući posjedovani objekt koji bi mogao impresionirati sugovornika i istovremeno implicira, ali ne izražava otvoreno poziv na zajedničku aktivnost (odlazak na Thompsonov koncert, gledanje 14 nastavaka animiranog filma). Uporabom kondicionala u opisima poput “Ako netko traži plesnog partnera...” i “Ako nisi jos kampirala...”, također se kao strategija uljudnosti koristi neizravnost. Ne navodi se da će korisnik pošto-poto partnera/icu voditi na kampiranje ili na ples, nego pogodbena surečenica funkcionira kao hipotetički scenarij kako bi se neutralizirala direktivnost.

Pozivnice se mogu ostvariti i u obliku poziva na komunikaciju, pri čemu korisnici često u opisu najavljuju da će informacije o sebi otkriti tek u porukama ili tijekom susreta uživo, nakon što se dogodi spoj s potencijalnim partnerom koji taj opis čita. Ova je kategorija opisa nazvana “Poziv na akciju” (Slika 9).

Njima se stvara pretpostavka da postoje informacije o korisniku koje su vrijedne saznanja u privatnosti, u porukama ili uživo, čime se nastoji pobuditi znatiželja potencijalnih sugovornika. Korisnik se predstavlja misterioznim, ali otvorenim za komunikaciju – komunikacijska barijera i potencijalna prijetnja sugovornikovu licu nastoje se reducirati pomoću uvriježenih, pa i frazeologiziranih izraza kao što su “ne grizem” ili “isplatit će se”. U takvim je opisima stoga izrazito naglašena apelativna funkcija: njezin je cilj djelovanje na primatelja, a uobičajena jezična sredstva “vokativ, drugo lice jednine ili množine i, naročito, imperativ” (Katnić-Bakaršić 2001: 17), kao što je ovdje vidljivo prema glagolima “javi se”, “riskiraj”, “upoznajte” itd.

3.6. “Osobna iskaznica”

Brojni korisnici u opisu će ipak istaknuti ključne osobine i/ili navike kako bi pobudili interes potencijalnih sugovornika. Ova je kategorija stoga nazvana “Osobna iskaznica” i čini pozamašan dio korpusa (Slika 10, Slika 11). Kao što je vidljivo, u ovoj se kategoriji nalazi velik broj opisa u kojima se korisnici razmeću svojim stilskim kapitalom, odnosno koriste razne stilske postupke kako bi konstruirali svoje lice i deklarirali identitet. Navođenje informacija o sebi ovisno je o pragmatičnim ciljevima teksta. Isticanje određene karakteristike koja bi se mogla pojmiti kao mana služi i kao filter za brzo isključivanje korisnika koje bi to moglo odbiti pri susretu uživo (“Mucam, kome smeta nek trazi dalje”), štiteći istovremeno vlastito negativno lice, tj. autonomiju, te pozitivno lice potencijalnog sugovornika, koji se ovako može odmaknuti bez doživljavanja nelagodne situacije. Uočljiva je i uporaba autoironičnog humora, kada se korisnici namjerno opisuju negativnim ili nekonvencionalnim osobinama (“Neozbiljan, neiskren, nezanimljiv”, “Ružan, siromašan i glup”, “Alkoholičar”, “Klaun”) kako bi umanjili prijetnju licu potencijalnog sugovornika ili kada negativne osobine spajaju s pozitivnima kako bi naglasili dualnost karaktera (“Dobar decko, lose navike”, “retardiran ali se trudim”).

Većina je rečenica sintaktički eliptična – glagoli se izbacuju, a ostavljaju se imenske konstrukcije koje se odnose na korisnika (“Fina cura iz fine obitelji”, “šaptač macama”). Ističe se i uporaba markera, kojima se korisnici pozicioniraju naspram određene ideologije, klase, religije, društvene grupe i sl. (“Ffzg študent bog mi pomogo”, “vozim bus i sretan sam kad mi neko kaže dobar dan kad ulazi”), pri čemu se ponekad otvoreno naglašava odmak od stereotipa koji se vezuju uz neku skupinu (“190cm Gym Croatia Katolik Nisam seljacina ,normalan sam lik”, “art kuja17 u srcu”).

Pozitivno se lice korisnika obično gradi riječima samohvale (“Poznati majstor žena”), koja ponekad graniči s humorom, kao što je u slučaju hiperboličnog opisa “Viši sam od tvog bivšeg, duhovitiji od trenutnog, a kuham bolje od tvoje mame (ili se barem trudim)” u kojem se kao referentne točke uzimaju važne osobe u životu potencijalnog sugovornika. Hiperbola se zamjećuje i u primjerima poput “Drugi dolazak Krista” i “Tajnovit ali prezgodan i prezanimljiv i preskroman))” – takvi se opisi odmiču od informativnosti i prelaze u aforistične oblike.

3.7. “Verbalne akrobacije”

Aforizam je općenito vrlo omiljena forma na Tinderu, pa je stoga izdvojen i kao zasebna kategorija opisa u kojima humoristična funkcija prevladava nad informativnom (Slika 12). Općenito, sljedeće kategorije opisa stvorene su prema kriteriju prominentnosti jezično-stilskih postupaka i igara (“Verbalne akrobacije”, Slika 13). One se mogu pronaći u brojnim opisima različitih vrsta, no primjeri izdvojeni u ovom dijelu čine tzv. ornamentalne opise u kojima je stilematičnost nešto izraženija. U slučaju aforizama često se stvaraju aluzije na seksualnost (“Uklanjam travu jednako dobro kao i odjeću”, “Pahuljice su mi druga najdraža stvar koju jedem u krevetu”) pomoću višeznačnih glagola. Polisemija se iskorištava i u primjerima poput “Svakog dana se susrećem s pacijentima, ne treba mi još jedan” i “Ak su ti kod frajera bitne pločice, imam dost dobre u kupaoni i brutalne na autu”. Nerijetko se radi o proširenim i poznatim “štosevima” koji dolaze i s engleskog govornog područja, npr. “Last time I was someone’s type I was donating blood” ili “(...) I’m here for women’s wrongs”, koji ne funkcioniraju jednako efektno u prijevodu na hrvatski. Humor se ostvaruje i u obliku disonance, paradoksa i iznevjerenog očekivanja u slučajevima opisa kao što su “Rođen vrlo mlad”, “Jako pažljiv i brižan – vežem te za krevet da nebi pala i razbila se” ili “Moje sise govore da je mozak moj najveći adut”. Igre riječima kao što je paronomazija također su jedna od omiljenijih stilskih strategija, kao što je riječ u opisu “Bolje pišat po tisku nego tiskat pišu” – riječi se povezuju na temelju “zvukovne srodnosti”, koja “podcrtava njihovu značenjsku sličnost ili suprotnost” (Bagić 2012: 239). Korisnici tako nastoje zaokupiti pažnju i predstaviti se pomoću duhovitosti, koja je jedna od najpoželjnijih partnerskih osobina. Istovremeno, oni mogu izraziti kritiku prema rodnim i društvenim normama te implicitnu potrebu za partnerom koji dijeli referentni okvir i razumije izložene strategije humora.

Rima je odlično sredstvo humorističnog izražavanja, što je vidljivo u aforističnim opisima poput “Bolje boem pa po svojem” ili “Josip Broz before hoes”, u kojima se dodatni učinak postiže kombiniranjem riječi koje nisu hrvatskog podrijetla. Kada se rima dodatno razvije, unutar aforističkog registra mogu se promatrati i primjeri kao na Slici 13. Riječ je o poetiziranim, ritmiziranim iskazima koji imitiraju lirske pjesme (čak i rasporedom redaka, tj. stihova). U prvi se plan postavljaju estetska i ludička funkcija jezika, dok se korisnik predstavlja kao osoba vesele, djetinje naravi i njegov se opis čini pamtljivijim i uočljivijim.

Međutim, kada vlastite riječi nemaju željeni učinak, korisnici se često služe tuđima i u svoje opise umeću citate, kao što je vidljivo na Slici 14. Citati se uzimaju iz raznoraznih područja, od dječjih pjesama (“Nije lako bubamarcu”),18 domaće i strane rap-glazbe (“Ja sam ko Clint iz nepoznatog zaštitnika”,19 “Bing-bop-boom-boom-bop-bam (...)”,20 “A evo me brate u Milanu (...)”),21 viralnih videozapisa i meme kulture (“A što reći, koju posluku porati, kome???”),22 pop- i rock-glazbe (Madonnini stihovi iz pjesme Material Girl, stih iz Springsteenove pjesme Dancing in the Dark), klišejiziranih administrativnih upozorenja na uputama za lijekove itd. Tim se citatima korisnici povezuju s pop-kulturom i indirektno prenose stavove, emocije i interese, apelirajući na potencijalne partnere koji razumiju i cijene referencu.

Stilistički su posebno zanimljivi “lažni” citati, tj. izmišljeni Sokratovi i Platonovi citati o “skibidi šolji” te citat iz Hamurabijeva zakonika. U njima se radi komičnog efekta imitira stil filozofskog diskursa i arhaičnog zakonodavstva – moderan diskurs anakronistički se pripisuje povijesnim figurama iz davnih vremenskih perioda. U slučaju Platonovih i Sokratovih lažnih citata spaja se apsurdan internetski humor generacije Z,23 čime se apelira na korisnike koji razumiju specifičan tip kulturnog koda. Imitirajući stil Hamurabijeva zakonika, jedna korisnica daje do znanja da ne voli klišejizirane poruke za početak razgovora (kao što je “Hej”) i svoj iskaz neutralizira pomoću humora i intertekstualnosti.

Imitiranje drugih jezičnih registara, primijećeno u ponekim opisima, još je jedna kreativna metoda samopredstavljanja koja funkcionira kao svojevrsna preregistracija24 unutar razgovornog digitalnog diskursa. Na Slici 15 s desne strane vidljiv je primjer opisa u kojem korisnik informacije piše izlagačkim, govorničkim stilom, kao da je riječ o govoru na dodjeli nagrada Oscar, što je vidljivo po klišejiziranim izrazima poput “Jako sam sretan što...”, “Čast mi je...” i nizu formula zahvaljivanja. Time se, uz upadljivo korištenje ilustrativnih emotikona, postiže sarkastičan ton. S druge strane, osobito je zanimljivo imitiranje reklamnog i oglašivačkog diskursa, vidljivo na primjerima s lijeve strane Slike 15. Korisnici svoje biografske podatke iznose u obliku oglasa, pokazujući jezičnu svijest o ustaljenim leksemima, frazama i ostalim jezičnim konstrukcijama kojima se oglasi služe. Osobito je zamjetan utjecaj oglasa za automobile, u kojima se obično navodi godina proizvodnje, stupanj održavanosti, broj dotadašnjih vlasnika itd. Opisi poput “poklon bon za avanturu života” pak imitiraju diskurs reklama uporabom konkretnih imenica iz te leksičke domene (“poklon bon”) i hiperboličnih sintagmi kao što je “avantura života”. Korisnici tako rabe reklamne strategije kako bi parodirali određeni tip diskursa. Uz to, ono što je posebno zanimljivo, oni kao da tako iskazuju svijest, pa možda i otpor, prema jačanju komodifikacije u sferi ljubavi i intimnih odnosa. Korisnički profil na Tinderu u brojnim je aspektima sličan oglasu ili reklami – svaki je opis u paketu s cijelim korisničkim profilom neka vrsta marketinške strategije kojim se na digitalnom tržištu ljubavi nastoji “prodati” pojedini korisnik. Profil je kompaktna forma u kojoj je potrebno u ograničenom prostoru predstaviti sve najatraktivnije karakteristike korisnika – individualnost se oblikuje tako da bude poželjna i da dobije određenu “kupovnu moć”. Kod ovakvih se primjera opisa, dakle, uz humorističan efekt, može govoriti i o određenoj vrsti metakomunikacijske svijesti.

Još jedan kreativan način da se konstruira opis profila jest korištenje tzv. uleta (engl. pick-up line), kratkim i duhovitim frazama više ili niže razine koketnosti koje se koriste kako bi se uspješno započeo razgovor s privlačnom osobom. Iz tog su razloga i usko povezani, pa čak i odredivi kao kratki usmeni žanrovi poput viceva. Recipijenti uleta obično su žene (Senko & Fyffe 2010: 648), što ponovno odgovara rodnoj normi kojom se određuje da su muškarci ti koji prilaze i iniciraju flert. Iako ih je na Tinderu uobičajenije pronaći u privatnim porukama kao čestu formu započinjanja razgovora – što je također pogodna tema za zasebno istraživanje – neki ih korisnici namjerno stavljaju u sam opis profila (Slika 16) i obraćaju se zamišljenim sugovornicima, unaprijed ih obasipajući slatkorječivošću, naglašavajući apelativnu funkciju samoga opisa. Više ih je uočeno na muškim profilima nego na ženskim, što odgovara spomenutom rodnom stereotipu.

Rečeno je, dakle, da su u pojedinim aspektima uleti slični vicevima, što znači da imaju poantu (engl. punchline) i nerijetko dolaze u obliku pitanja i odgovora koji iznevjerava očekivanje, npr. “ej CURO jesi ti imenica jer bi mogla bit BIĆE koje se POJAVI kod mene i radimo STVARI”. U tom se primjeru uporabom velikih slova naglašavaju ključni elementi poante, tj. poveznice s rječničkom definicije imenica kao vrsta riječi. Seksualni se interes tako izražava putem humoristične igre riječima, uključujući eufemizme poput “stvari”. Ulet se može ostvariti i putem hiperbole, kao što je u prvom primjeru, gdje ljepota zamišljene sugovornice nadmašuje i grčku božicu Afroditu, ili pak jednostavnom izjavom poput “Tebi bi dao sredinu palacinke”, gdje namjera darivanja metonimijski zamjenjuje otvorenu ekspresiju osjećaja.

Velik broj uleta oslanja se na buduće/potencijalno stanje sugovornika u stilu komisiva i naglašava aktivnu ulogu samoga govornika. Tako se u posljednjima trima primjerima rabe glagoli poput “smotati (koga”), “upecati (koga)” i “pripitomiti (koga)”. Riječ je o metaforama koje su česte i u svakodnevnom govoru, zbog čega ih možemo smatrati konceptualnima. Riječ “smotati” u neformalnom govoru koristi se u značenju manipulacije i pridobivanja čije naklonosti – osoba koja rabi ovaj glagol u svojem opisu poigrava se njegovom polisemijom. Glagoli “upecati” i “pripitomiti” dolaze, pak, iz domene lova ili uzgoja životinja, što dokazuje da se putanja razvoja romantično-seksualnog odnosa često dovodi u analogiju s osvajanjem ili dresiranjem neke vrste. Korisnica koja navodi da će partnera “upecati kao ovog šarana” pritom se referira na šarana s fotografije koju je objavila na profilu, dovodeći tako elemente sa slika u vezu s jezikom flerta.

5. Zaključak

Provedena pragmastilistička analiza korpusa ukazuje na iznimno bogatstvo jezično-stilskih sredstava primijenjenih u samopredstavljanju korisnika i heterogenost strategija kojima korisnici nastoje ostvariti pragmatički cilj – komunikaciju, zbližavanje, susret uživo itd. Bez obzira na to, i dalje se mogu uočiti sadržajni i stilski obrasci koji se ponavljaju. Prema njima bilo je moguće govoriti o opisu korisničkih profila kao mikrožanru digitalnog razgovornog diskursa i stvoriti neku vrstu njegovih kategorija, iako se one preklapaju u brojnim aspektima, a njihove su granice porozne. To govori o hibridnosti strategija samopredstavljanja i izgradnje lica, bilo pozitivnog, bilo negativnog. Uz sve stilske postupke, pragmatičke načine oblikovanja, boje i intonacije opisa profila, ti opisi ne funkcioniraju samo kao informacija o korisnicima, nego su i kreativni, performativni iskazi kojima osobe same sebe aktivno pozicioniraju i oblikuju, apelirajući istovremeno na potencijalne partnere. U pojedinim opisima u kojima se imitira diskurs poput oglašivačkog ili govorničkog primijećena je i određena razina metakomunikacijske svijesti korisnika, što je signal stava ili kritičkog otklona od prirode samoga medija i njegovih ustaljenih normi. Možemo stoga zaključiti da su stilske i diskurzivne igre stoga moćno sredstvo u igri zavođenja.

Pojedini su obrasci uočeni na različitim razinama. Govorimo li o stilskoj razini, primijećena je česta uporaba aforizama, promjena koda na engleski jezik, ironija, hiperbola, igre riječima, rima, paralingvistički elementi poput emotikona. Na razini sadržaja i pragmatičkih ciljeva uočava se isticanje poželjnih i nepoželjnih osobina potencijalnog partnera, navođenje pozitivnih i negativnih osobina samoga korisnika, pozivanje na dijalog ili zajedničke aktivnosti itd. Naravno, te su dvije razine neodvojive, jer o stilu u konačnici ovisi i perlokucijski efekt iskaza. Pritom je neophodno naglasiti prisutnost rodnih normi u načinima samopredstavljanja, kao i u opisima direktivne prirode kojima se od druge strane traži određeno djelovanje. Tako je, primjerice, uočeno da muškarci često navode svoju visinu u opisu, osobito ako je riječ o iznadprosječnoj mjeri, dok žene znaju navoditi da im muškarci ispodprosječne visine ne odgovaraju kao potencijalni partneri. Takvim se iskazima osnažuje uobičajeni heteronormativni stereotip prema kojem je visina kod muškarca poželjna, obično i povezana s karakteristikama poput muževnosti i dominantnosti. Slična se rodna uloga perpetuira i u opisima gdje se iznosi očekivanje da muškarac šalje prvu poruku ženi i tako inicira komunikaciju nakon spoja (engl. matcha), pri čemu se muška osoba percipira kao agens, pokretač ljubavne igre. Muškarci u opisima također često iznose zahtjev ili želju da potencijalne partnerice posjeduju određene psihičke ili fizičke osobine, koje variraju od tjelesne građe i prirodnosti izgleda do intelektualnih sposobnosti. Ti se iskazi konstruiraju pomoću niza različitih stilskih sredstava, koja variraju od pomno jezično oblikovanih strategija uljudnosti do otvorenih asertiva i direktiva, nerijetko popraćenih vulgarizmima, kolokvijalizmima i ostalim leksičkim slojevima.

Ova analiza, naravno, ima svoja ograničenja. Riječ je o pragmastilističkom čitanju, a ne o sociološkoj studiji s pomno određenim parametrima i statističkim podacima. Takvim se čitanjem ne može donijeti dubinski uvid u sve komponente profila, ponajprije zbog golemosti samoga korpusa i opsega informacija koje bi trebalo obraditi. Uz to, bilo bi izuzetno zanimljivo analizirati i opise profila korisnika koji traže istospolne partnere, ali to je već tema za zasebno istraživanje, koje bi potencijalno uključivalo i neke druge aplikacije. Svrha je ovog rada bila ilustrirati kako se pomoću pragmastilističkih alata mogu čitati i razumjeti verbalne komponente digitalnih mikrožanrova s kojima se korisnici interneta i raznih aplikacija susreću svakodnevno, u ovom slučaju na iznimno popularnoj aplikaciji za upoznavanje. Takvim se čitanjem nastoji stupiti u novo polje proučavanja unutar stilistike i analize razgovornog diskursa te doprinijeti boljem razumijevanju jezičnih praksi u digitalnom okruženju, konkretno u kontekstu aplikacija za upoznavanje. Bez sumnje, jezik se aktivno i kreativno koristi kao moćno sredstvo modeliranja identiteta, apeliranja na potencijalne partnere, utvrđivanja ili pobijanja društvenih normi i testiranja novih oblika odnosa i njihove gradnje.

Što se analizom ipak može zaključiti o suvremenim ljubavnim i intimnim odnosima, odnosno na temelju Tindera kao njihova mikrokozmosa? Roland Barthes u svojim je Fragmentima ljubavnog diskursa (2007 [1977]) zaljubljenu osobu prikazao kao subjekt koji prolazi kroz iznimno individualno i intenzivno iskustvo, pri čemu su “figure” niz trenutaka u jeziku ljubavnog subjekta, djelića njegovih raspršenih, često i kontradiktornih osjećaja i misli (2007: 15). Među njima ističe se figura čekanja, tj. pasivnost pozicije u kojoj se neprestano iščekuje odgovor Drugoga, jer “sudbinski identitet zaljubljenog nije ništa drugo nego: ja sam onaj koji čeka” (isto: 47). U digitalnoj je eri, pak, omogućeno brzo spajanje s potencijalnim objektom ljubavi tehnologijom mikročipova i malih ekrana na dodir. Diskurzivne prakse na Tinderu u pojedinim su aspektima bartovske koncepcije ljubavi dijametralno suprotne. Tinder je osmišljen kako bi korisnici što manje čekali, odnosno što brže otvorili prostor za komunikaciju s drugim potencijalnim partnerom, čime se eliminira višak prostora za introspekciju i otvara prostor za interakciju. Tako se verbalna reprezentacija korisnika svodi na marketinške strategije koje iskorištava i reklamni diskurs – postići maksimalan efekt u minimalnoj formi.

Međutim, valja biti oprezan pri stvaranju preuranjenih zaključaka o generalnoj društvenoj slici na globalnoj razini, kao i o intencijama korisnika koji pišu opise profila na individualnoj razini. Iako su u analizi korpusa zamijećeni primjeri u kojima na sadržajnoj razini korisnici često iskazuju želju za kratkoročnim odnosima, nemoguće je predvidjeti u kakvom će se oni obliku doista realizirati ako iz virtualnog svijeta prijeđu u fizički. Uostalom, takvi odnosi nisu nastali kada i aplikacije za upoznavanje, oni su samo pronašli novi medij. Neminovno jest da je ljubav kročila u eru algoritama i tržišne logike, s čime su se taktike samopredstavljanja i zavođenja uvelike promijenile, i to prije nego sami odnosi. Romantično-seksualne veze bilo koje vrste smjestile su se u tehnički i pragmatički različit kontekst. No, težnja za izražavanjem, za komunikacijom, za dodirom, bilo na ekranu, bilo uživo, i dalje je prisutna. I dalje se osjeća potreba za time da se bira i da se bude odabran. Možda središnje pitanje više nije čeka li se uopće, nego što se čeka i kako se čeka.

Izvori

• Allan, K. – Jaszczolt, K. M. (ur.). 2012. The Cambridge Handbook of Pragmatics. Cambridge: Cambridge University Press.
• Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
• Barthes, Roland. 2007. Fragmenti ljubavnog diskursa. Zagreb: Naklada Pelago.
• Brown, Penelope – Levinson, Stephen C. 1987. Politeness: Some Universals in Language Usage. Cambridge University Press.
• Gibbs, Jennifer i dr. 2006. “Self-Presentation in Online Personals: The Role of Anticipated Future Interaction, Self-Disclosure, and Perceived Success in Internet Dating”. Communication Research, Vol. 33, No. 2. Str. 152–177. doi:10.1177/0093650205285368.
• Goffman, Erving. 1959. The Presentation of Self in Everyday Life. Garden City, New York: Doubleday Anchor Books, Doubleday & Company, Inc.
• Goffman, Erving. 1967. “On Face-Work. An Analysis of Ritual Elements in Social Interaction”. U: Goffman, E. (ur.). Interaction Ritual: Essays on Face-to-Face Behavior: Str. 5–45. Garden City, NY: Anchor Books.
• Hickey Leo. 1993. “Stylistics, Pragmatics and Pragmastylistics”. Revue belge de philologie et d’histoire, Vol. 71, No. 3. Str. 573–586.
• Hrelja, Dalibor – Macan, Željka. 2021. “Promjena koda u komunikaciji aplikacijom WhatsApp – studija slučaja”. U: Stolac – Vlastelić (ur.). Generacija interneta. Str. 295–309. Zagreb, Rijeka: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.
• Karlić, Virna. 2015. “Konverzacijska implikatura u SMS diskursu”. Rasprave, časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol. 41, No. 1. Str. 49–63.
• Katnić-Bakaršić, Marina. 2001. Stilistika. Sarajevo: Ljiljan.
• Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika dramskog diskursa. Zenica: Vrijeme.
• Kumar, N., 2024. Tinder Statistics 2025: Users & Revenue Data (Updated). (pristupljeno 1. travnja 2025)
• Palašić, Nikolina. 2020. Pragmalingvistika – lingvistički pravac ili petlja? Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
• Senko, Corwin – Fyffe, Viviana. 2010. “An Evolutionary Perspective on Effective vs. Ineffective Pick-up Lines”. The Journal of Social Psychology, Vol. 150, No. 6. Str. 648–667.