U svom tekstu Uloga čitatelja (1979: 10), Umberto Eco govori o čitatelju i piscu kao o paralelnim “tekstualnim strategijama”, koje stvaraju zajedničku koreferencijalnost teksta (Eco 1979: 18). I doista: od sredine prošlog stoljeća čitav niz teoretičara književnosti iz različitih škola tumačenja – semiologije, naratologije, teorije recepcije, psihoanalize, dokonstrukcije, kulturalnih studija – također raspravlja o dinamici koreferencijalnosti, koja se prvenstveno promatra kroz čitateljsku kompetenciju u “posvajanju” spisateljskog djela. Analitički se također prema 21. stoljeću sve više izjednačavaju i procesi čitanja-kao-pisanja, odnosno pisanja-kao-čitanja (spomenimo najznačajnije teoretičare “čitateljske paradigme” znanosti o književnosti: Roland Barthes, Tzvetan Todorov, H. R. Jauss, Wolgang Iser, Jonathan Culler, Norman Holland, Stanley Fish, Wayne C. Booth, E. D. Hirsch, J. Hillis Miller, Walter Ong, Paul de Man, Jacques Derrida, Gérard Genette, David Bleich, Andrew Bennett itd). Zamišljajući svog ili našeg, kolektivnog ili pojedinačnog “pretpostavljenog čitatelja” (termin Wolganga Isera, 1974) dio teoretičara ipak etnografski provjerava teren sa stvarnim uzorkom čitateljskog iskustva, pri čemu je posebno važna studija Etnografija čitanja urednika Jonathana Boyarina iz 1993. godine, koja demonstrira da najširi uzorak čitatelja u mnogo većoj mjeri i svakodnevno čita novinske i/ili popularne sadržaje, negoli umjetničku književnost, točnije (Boyarinov primjer) Talmund i Priču o Genjiju (Boyarin 1993: 7). No, na toj (dosta očekivanoj) konstataciji analiza se ne zaustavlja, već nas pomiče prema različitim oblicima usmene književnosti i komunalnosti samog iskustva čitanja. Boyarin (1993: 4): “Većina studija u ovoj knjizi dijele misiju razbijanja stereotipa o izoliranom i individualnom čitatelju, dokazujući da je čitanje ne samo socijalno uvjetovano, nego se većinom i odvija u društvenim grupama.” Školovanje i studiranje su primjeri organiziranog grupnog čitanja, čije metodologije i otpore zapravo istražuje mali broj teoretičara čitanja (usp. Govedić, 2025). Ali svako se čitanje zapravo “prelijeva” prema zajednici sučitatelja, malokad ostajući u svom privatnom radijusu (ionako oblikovanom jezičnom komunalnošću).
Hrvatska istraživanja čitanja, posebno u djelu Lovre Škopljanca (2013, 2014, 2016) također se fokusiraju na varijantu pretpostavljenog čitatelja pod nazivom “običan čitatelj”, u značenju: netko tko je čitao tijekom školovanja, ali kasnije se nije krenuo baviti književnim stvaralaštvom ili radom u kulturi. Njegovo/njezino/njihovo pamćenje i ukus (fokus je u ovim studijama na pamćenju umjetničke književnosti) podvrgnuti su različitim klasifikacijama, kako bismo ustvrdili kako se točno formira čitalačko kulturno pamćenje, prvenstveno na primjerima iz književnosti. To nije isti “obični čitatelj” o kojem govori Virginija Woolf u svom eseju “Obična čiteteljica” (1925): kod Škopljanca je obični čitatelj građanin-koji-s-mukom-pamti-lektiru, dok je kod Woolf to osoba koja naprosto voli čitati; nalazi intimni užitak u čitanju i taj žižak znatiželje nije podvrgnut nikakvoj naknadnoj mnemotehničkoj kontroli. Ako isti termin uzmemo u množini, dakle ako govorimo o “običnim čitateljima”, onda odmah skrećemo u ne osobito suptilnu granu marketinga književnosti, u kojoj se prate trendovi i ukusi, memorijske kartice i broj posjeta čitatelja online knjžarama, ali samo zato da bi izdavači knjiga došli do svog profita. Drugim riječima, koncept običnosti u čitanju shvaća se na jednako mnogo načina na koji je to problem i sa sintagmom “pretpostavljenog čitatelja”.
Zato bih u ovom tekstu radije govorila o intenzivnim čitateljima.
O piscima.
U pitanjima ili početnim premisama istraživanja zanimalo me da li se dugogodišnjim čitanjem kroz koji prolaze književnice i književnici oblikuje i njihova arhestilistika (gr. ἀρχή: početak, počelo, ono najdonje nečega, osnova, “pratvar”, prapočelo, “prauzrok” ili građa od kojih je uspostavljena neka cjelina)? Je li čitanje “temelj” autorskog rukopisa? Iz moje perspektive, čitanje doista jest najkompleksnija i trajna roditeljica pisanja. Panorama stilova, koliko i njihova drska izazivačica. U istraživanju koje sam provela interesiralo me također imaju li upravo pisci kao doajeni stila precizniju evidenciju o “posvajanju tuđeg pisanja” čitanjem i jesu li oko toga osvješteniji od ostatka “lektorske” populacije? Inicijalni impuls ovog istraživanja moguće je pronaći i u Bagićevoj (1994: 15) analizi iz Živih jezika:
Suvremene su teorije čitanja izjednačile (stavile u istu ravan) tekst i njegovu interpretaciju. Sukob koji obilježava današnje teorijsko iskustvo recepcije pjesništva odvija se između dva stava, koja je moguće predstaviti maksimama “sva vlast tekstu” i “sva vlast čitatelju”. Različita teorijska utemeljenja pristupa pjesničkome tekstu (retoričko, strukturalističko, stilističko, semiotičko, fenomenološko, psihoanalitičko, sociološko itd) na kraju se ipak svode na tri u optjecaju najaktualnija tipa interpretacije: tekst-aktivni, interakcijski i transakcijski. Prvome je jedino uporište tekst – on je predmet interpretacije i izvorište interpretacijskih tehnika. Drugi se zauzima za potpunu slobodu i teksta i čitatelja – njihova interakcija rezultira stvaranjem referencijalnoga polja čitanja. Treći, pak, podrazumijeva tekst kao poticaj čitateljevu suočavanju s vlastitim iskustvom (isticanje NG). Čitanje je, dakle, dobilo status kreativne aktualizacije teksta, status ponovljenog pisanja.
Tragajući za time da pisce1 suočim s vlastitim iskustvom života u jeziku, pitala sam renomirane autorice i autore je li čitanje vrsta implicitnog, stalno otvorenog dijaloškog stvaralaštva, kako se ono sedimentira, kako čitanje “izranja” u spisateljskom tekstu te koliko svjesno uključujemo ili isključujemo pročitano iz vlastita autorskog glasa. Zanimalo me do koje mjere čitanje možemo tretirati kao “formativni slušateljski polilog” brojnih pred-slojeva i post-slojeva svakog autorskog rukopisa, kao i sjećamo li se varijanti čitanja istog teksta te postoje li stilski registri s kojima želimo raditi, ali zasad još nismo, zbog čega vremenski postoje i “spavajuće” stilske žudnje (stilske budućnosti), a ne samo sjećanja na asimilirane stilove. Cilj ove mikro-etnografije čitanja iz perspektive odabranih pisaca bilo je propitati čitanje kao vrstu kontinuiranog pozadinskog autorstva, koje uvelike određuje kvalitetu “prve linije” literarnog rukopisa.
Ono što je (iz moje perspektive) vidljivo iz dobivenih odgovora prvenstveno se tiče spisateljskog opreza oko izjednačavanja čitanja i pisanja kao stvaralačkih praksi. I jedno i drugo mogu i ne moraju imati autorsku snagu. I čitanje i pisanje mogu biti derivativni, mehanički, površni, nerazrađeni, nepromišljeni, obrazični do točke brbljanja (možda nije naodmet ovdje držati otvorenom opreku između “običnog” ili minimalno jezično osviještenog diskurza, nasuprot poetski obilježenog, retorički povišenog govora). Eruditsko čitanje, međutim, jest put do suverenog spisateljskog glasa. Kad čitanje i pisanje trajno i duboko surađuju, zrcaleći se jedno u drugome, govorimo o umjetnički izazovnom tekstu. Osim toga, dinamika tuđih stilskih utjecaja u pojedinačnom spisateljskom iskustvu veoma je velika, dobrodošla i kreativna, pri čemu se slojevi čitanja tuđih tekstova (prema svjedočanstvu samih autorica i autora) hotimice brišu, zaboravljaju, ponovno otkrivaju, namjerno ignoriraju – ali i namjerno prizivaju. Citiraju. Ako, dakle, uopće možemo govoriti o arhestilici intenzivnih čitatelja, ona je u stalnom radu, previranju, u mijeni, pucanju prethodnih granica, u prevrednovalačkoj relaciji neprekidne ekspanzije. Umjesto prefiksa arhe-, pokazalo je istraživanje, možda bi radije trebalo govoriti o znatno inkluzivnijoj apeiros-stilistici, odnosno o neograničenoj, bezgraničnoj invarijantnosti stilova koji se ogledaju u drugim stilovima (bez straha od utjecaja; prije s ludizmom prizivanja i teatraliziranja utjecaja). Barem kad je riječ o intenzivnim čitateljima hrvatskog kulturnog kruga.
Prilažem uzorak dobivenih odgovora.
Nataša Govedić: Je li čitanje vrsta nevidljivog/implicitnog stvaralaštva? Onoga koje prethodi svakom pisanju, buja zajedno s njim i ponekad služi kao inspiracija da nastavimo s pisanjem (recimo tijekom autorskih umora, kriza, zasićenosti vlastitim tekstom)?
Ana Brnardić: Čitanje prethodi i čitanju tekstova, prije nego što smo naučili slova. Ono prvo čitanje dolazi iz potrebe da se “pročitaju” događaji u okolini i vlastita reakcija na njih. Kad se slova nauče, u prvim slikovnicama i prvim pričama nalazimo na odgovore koji kreiraju nova pitanja. Tom procesu savršeno odgovara riječ bujati.
Vjerujem da se svako pisanje odvija ne kao jednostavan dijalog s (pro)čitanim tekstovima, već kao procesiranje složenog odnosa prema čitanim tekstovima. Dok pišem, u potrazi za vlastitim glasom (koja se ne završava) pristajem na govor drugog, na to da me preplave drugi tekstovi. Mogu pisati uz osjećaj distance prema drugim tekstovima, uz osjećaj nelagode ili iziritiranosti tekstovima koji se katkad pak mogu transformirati u privlačnost. Pisanje može proizaći i iz potrebe da se na drugi tekst kritički uzvrati, ali može početi teći i uslijed prepuštanja zvučnim i ritmičkim kvalitetama rečenica ili stihova. Nekad na pisanje potiče tekst koji doživljavam kao sklonište ili utočište ili ga otkrivam i prihvaćam kao bazu za vlastiti tekst. Inspiracija može doći iz zbilje, ali ju je tek čitanjem tekstova drugih moguće pravilno oblikovati. Primjerice, ako imam neki “sirovi” zapis, koji stoji neko vrijeme, i želim mu dati oblik, dogodi se da taj oblik preuzmem iz teksta koji čitam, jer mi je trebao točno taj kut, takav pristup detalju, ili ta stilska lekcija.
Krešimir Bagić: Čitanje je važan izvor pisanju, ono ga potiče, nevidljivo kultivira, upućuje na različite perspektive govora i pristupa temi. No interferencija čitanja i pisanja nije jednostavna niti trenutačna (naravno ako se isključi prepisivanje). U pitanju je prije maraton nego sprint, pričem ono pročitano nalikuje bočici vode koju publika dodaje piscu trkaču (iz koje će on otpiti gutljaj ili dva pa se politi po glavi i tijelu da se osvježi). Nekad me npr. čitanje poezije udaljava od pisanja stihova, ali to ne znači da nešto od pročitanog nekad u nekom obliku neće završiti u mojim stihovima. Taj ću događaj možda prepoznati, ali možda i ne.
Miljenko Jergović: Čitanje je nesumnjivo oblik stvaralaštva. U nekom smislu i kompleksnijeg stvaralaštva nego pisanje. Mogli bismo reći da je čitanje dekodiranje, rastvaranje, re-kreacija svijeta na osnovu teksta. (Koji je, naravno, napisao netko drugi.) Čitanje je proces čovjekove osobne imaginacije, u koji, međutim, biva uvedena cijela njegova osoba, cjelokupno iskustvo, sva sjećanja. Čitanje je individualni čin, i u svakom obliku to ostaje individualni čin – i kada čita pisac, i kada čita književni tumač, i kada čita cenzor – te je u tom smislu neobjašnjivo, neprenosivo kao iskustvo. Činjenica da je čitanje stvaralaštvo nije, koliko se meni čini, uvažena iz dva razloga: prvi je ta jedinstvena, u se zatvorena, osobna perspektiva svakog čitatelja, a drugi razlog je samorazumljiv: čitanje je stvaralaštvo čija se najvažnija djela pojave isključivo na unutarnjem čitateljevom ekranu. Ja taj ekran zamišljam na unutarnjoj strani čeone kosti.
Dinko Telećan: Čitanje, mislim, može biti stvaralačko i utoliko biti vrsta stvaralaštva. Ovisno o štivu i njegovoj izazovnosti, ono i mora biti stvaralačko, odnosno mora moći manje ili više ravnopravno poći u istu onu potragu u koju je pošao ili pošla ona koja je pisala i koja je u tom pisanju, dakako, u isti mah čitala i iščitavala eda bi uopće pisati mogla. Ništa od pisanja bez čitanja, kako prije tako i za vrijeme pisanja.
Sanja Baković: U ovom je pitanju već puno toga rečeno i utvrđeno. Čitanje jest stvaralaštvo na nekoliko načina.
Čitanje je čin. Fizički čin. Za njega se treba namjestiti, ukorijeniti u nekom prostoru, u sofi, za stolom. Valja odvojiti vrijeme. Valja osvojiti stranice.
Čitanje je psihički čin. Ono djeluje na proživljeno. Ponekad sa sobom nosim lik ili stih nakon čitanja. Time čitanje sudjeluje u nevidljivom stvaranju života samog.
Čitanje dodaje novi sloj. Kabanicu igre, spoznaje. Mudrost. Jednom je jedan hrvatski prozni pisac rekao kako se ljudima u očima vidi svaka nepročitana knjiga.
Proglašen je od mnogih nadmenih elitistom.
U njegovu obranu rekla bih da se možda nije snašao, možda je mislio: ljudima se u očima vidi svaka pročitana knjiga.
Tatjana Gromača: Pa, možda ne baš stvaralaštva, ali jedna vrst sukreacije, učestvovanja u tekstu u načinu da ga primajući oživljavamo vlastitim sposobnostima imaginacije, logičkih, analitičko kognitivnih sposobnosti, intelekta općenito, ali i senzitivnosti, nijansiranosti, emotivne i estetske, moralne i vrijednosne, u smislu vrijednosti do kojih držimo i pogleda na svijet, u čitateljskom doživljaju, kao i kod svake umjetnosti doduše... Svakako da je piscu čitanje, ukoliko ima sreću da “slučajno naleti” na knjigu koja će na njega djelovati poticajno, inspiracija, podrška, jedna vrst pokazatelja puta (neke vrste širega smjera) kojim bi od prilike trebao ići. Svaki pisac raste, izrastao je iz brojnih tekstova koje je čitao, možda i onih koje nije pročitao, ali čija je kulturološka dominacija snažna, i postoji u kolektivnoj svijesti njegova prostora življenja i naroda, odnosno, kako je negdje zapisao Goethe, “nitko nije izrastao sam iz sebe”. To je nešto što je dio prirodnog tijeka stvari. Riječ je o jednoj vrsti zajedničkoga tkanja u svijetu i tijeku književnosti, koje se odvija na više razina, a za pisca je važno da pronađe vlastitu razinu, da joj pripada zbiljskom pripadnosti, ne onom koja je plod njegovih ambicija, već koja je rezultat specifičnosti njegova najdubljeg bića, karakterne konstrukcije, duševnosti, estetike, pogleda na svijet, nastojanja, namjere koja nevidljiva stoji iza njegova djelovanja, a što sve, zasigurno i mnogo toga više, on ujedinjuje kroz svoj rad, marljivost, posvećenost pozivu, što onda na posljetku može ali i ne mora rezultirati dosezanjem određene razine (a na posljetku, nije njegovo da se o tome pita).
Tomislav Zajec: Bez svake sumnje, za mene je čitanje upravo to, uranjanje u tuđi pogled na iskustvo svijeta i disanje s tuđim iskustvom i doživljajem svijeta. Meni se čini da čitanje zapravo najbolje prevenira autorsku krizu, moja je strategija da u trenucima u kojima osjetim da bi kriza mogla nastupiti, s pisanja odmah prijeđem na čitanje i takav transfer odmah umanji ili potpuno ugasi bilo kakav osjećaj zasićenosti. Pritom je za mene osobito važno osjetiti koliko je trenutačna kriza u prostoru pisanja produktivna, jer nisu sve krize iste te se često kroz njih treba i probiti. Ali osjetiti trenutak u kojem je nemoguće prevladati zasićenje istovremeno je trenutak povratka čitanju.
Mate Matišić: Najjednostavnije i vjerojatno najtočnije je napisati: “Da, čitanje je vrsta nevidljivog/implicitnog stvaralaštva.” Nemoguće je čitati bez tog implicitnog stvaralaštva. Čitanje koje ne bi “nešto” stvaralo, bilo bi neizvedivo, čak i kada bismo željeli nestvarati čitanjem. Stvaralaštvo je neizbježno prokletstvo čitanja. No, kada se vratim u “nevino” doba početaka svog pisanja, iliti mišljenja pisanja, onda moje pisanje nije bilo uzrokovano niti nadahnuto nekim prošlim, tuđim pisanjem i mojim čitanjem tuđeg pisanja. Iako sam dosta čitao u srednjoškolskim danima, mislim da je prauzrok moje potrebe da pišem bio u neobičnom i nenormalnom odrastanju. Imao sam djetinjstvo kakvo nije imao nijedan mladi građanin kojeg sam poznavao. Zahvaljujući tim bolesnim i bajkovitim godinama odrastanja imao sam, mogao bih to jednostavno nazvati, neobične uvide u naličja svega i svačega, ljudi, politike, grada, sela, seksa, droge... Mislim da su me više formirali ti nastrani doživljeni uvidi nego čitanje. Čitanje je imalo drugačiju funkciju. Ono mi je pomoglo da se ne bojim toga što sam postao, da se ne bojim “uvida” u puknuća zbilje, jer sam shvatio da mnogi pisci pišu baš o tim puknućima, raspadima. Čitanje mi je pokazalo da postoji izlaz iz tog pakla nepodnošljivosti onoga što smo postali – spasenje pisanjem, koje će onda netko drugi čitati. Tako se zapravo stvara savršeni lanac uzajamne pomoći od besmisla koje su implicitne svim uvidima. Možda i pišem zbog toga da se samo osjetim smisleno. Osjetiti svoje postojanje uživo.
Marko Pogačar: Čitanje je, svakako, na niz načina složen čin, bez ostatka ključan za svako pisanje. Metaforički, naravno, možemo govoriti o kreativnom, stvaralačkom čitanju. Ali valja ostati svjestan da smo na terenu prispodobe, figure. Ako čitanje, izvan tih okvira, promatramo kao stvaralački čin, onda iole diverzicifirano pojmovlje – pa i samo umjetničko stvaranje – postaje izlišno. Bilo koji proces recepcije, umjetničke ili neumjetničke – od slušanja muzike do šetnje gradom – bi se isto tako moglo promatrati vrstom implicitnog stvaralaštva, pa se sve skupa približava truizmu. Čitanje je svakako neodvojivi dio procesa pisanja, po svemu sudeći njegov presudan dio, ali ipak tek dio, koji sam po sebi nije stvaralački u umjetničkom smislu. Njihova veza, naravno, višestruko nadilazi puki kauzalitet.
Olja Savičević Ivančević: Ravnopravno je s ostalim iskustvima, svakodnevnog života ili onog koje nude neke druge umjetnosti film, strip, kazalište, glazba, likovna umjetnost. Ali dok od drugih umjetnosti preuzimam formu i prvenstveno me inspiriraju novija, suvremena djela, onu vrstu čitanja knjiga koja dolazi uz pisanje, doživljavam kao bezvremensku riznicu jezika. Jedna pročitana riječ u određenom kontekstu ili ritam rečenice, njen zvuk ili slika, mogu pokrenuti ispisivanje brojnih stranica. Zato kad pišem, za čitanje biram prozaike bogatog izraza ili poeziju.
Također, namjerno nastojim pratiti najmlađe pisce, oni obnavljaju jezik, njihov leksik i sintaksa proizlaze iz nekog novog načina govora, a govor iz drugačijeg načina življenja i svijeta u dolasku.
Branko Čegec: Ne mora to biti svako čitanje. Ovisi tko čita. Kada čita autor, osoba koja čitanju pristupa kao prostoru iskustva s kreativnim potencijalom, onda je i čitanje, kao što kažeš, “implicitno stvaranje”.
Nataša Govedić: Jesu li čitanja kreativnija od pisanja? Zašto?
Ana Brnardić: Možda bi se trebala uvesti kovanicu čitanje-pisanje, kad se govori o kreativnom – i jednom i drugom. Pisanje je kreativno ako je u neprekidnom odnosu s drugim čitanim tekstovima. Rekla bih i da kreativnom čitanju pridonosi to ako se usput bilježi, ako se svijet koji buja čitanjem iznosi na površinu u obliku bilježaka, zapisa, komentara, dnevnika, te se s njime tako uspostavlja novi odnos. Pod ovim drugim ne mislim nužno na objavu i pokazivanje publici, nego na rafiniranje odnosa prema sebi, na artikulaciju tog odnosa u nekom rezu u vremenu, na širenje spoznaje o sebi i svijetu.
Krešimir Bagić: Ponekad čitanja vjerojatno jesu kreativnija od pisanja. Ovisi naravno o tome što čitamo i u kakvu smo stanju dok to činimo. Čitateljev odnos prema tekstu koji je pred njim stalno varira – čitatelj, pogotovo kad je i pisac, može biti spužva koja sve upija, nepropusni zid, učtiv sugovornik, ali i sanjar, lovac, svađalački raspoložen susjed, ironičar. Premda najčešće ostaje neartikulirana, živost čitanja se taloži u čovjeku, izoštrava njegove literarne senzore i priprema ga za nove čitateljske ili spisateljske oluje. Nisam uvijek siguran da li me više veseli (i plaši) munja s tuđeg neba ili rečenica-munja, koju sam zapisao, a zapravo ne znam otkud pristiže niti je uspijevam kontrolirati.
Miljenko Jergović: U pisanju smo, ipak, vođeni svojom sviješću i limitirani smo njezinim ograničenjima. (Uzalud su se nadrealisti zabavljali automatizmom pisanja...) U čitanju smo vođeni uglavnom onim što u sebi nemamo osviješteno. Iz toga, čini mi se, proizlazi i ono najvažnije u čitateljskom ukusu. Zato s priličnom nevoljkošću prihvaćam ideološke, političke, socijalne odrednice i utjecaje na čitateljski ukus.
Dinko Telećan: Ostajem pri modalitetima: ona to mogu biti. I čini mi se da nerijetko jesu. A sigurno jesu ako je pisanje tek puko produciranje, što je često slučaj. Jer je naspram toga istinsko, dubinsko čitanje (branje!) ne tek stvaranje već i samostvaranje, ostvarivanje sebe u zajedničkom sabiranju.
Sanja Baković: Ne znam reći nadmeću li se čitanje i pisanje; svakako se na neki način ulijevaju jedno u drugo. Kao djevojčica sam često čitala neke knjige iz mamine kućne biblioteke, recimo jako sam voljela kuharice, knjige o ljekovitom bilju, o krojenju i šivanju. Slike i rečenice tih knjiga i danas pamtim. Što je to rabarbara? Kroz knjige sam naučila neke riječi koje sam čula prvi put. Ipak, čitanje je kreativnije sad vidim dok ovo pišem.
Tatjana Gromača: Ovisi što čitamo, odnosno što pišemo. Ukoliko pišemo, ali neuspjelo, onda je čitanje literarno veoma uspjelog teksta sigurno kreativnije, jer udišemo dah one kreativnosti koja je u njega upisana. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir da nam se eventualno nekada i posreći pa pišemo književno nadahnut i vrijedan tekst, onda se to ne može usporediti sa čitanjem, pa niti najizvrsnijeg teksta, jer naprosto tada stvaramo ni iz čega, mi smo (točnije kroz nas djeluje) neka vrst nepokrenutog pokretača, tvorbena sila kojoj niti sami ne možemo točno pripisati porijeklo, pripadnost (možda možemo slutiti ili vjerovati da je tako), ali čijom smo milošću zaplahnuti, što primamo kao dar, ali dar kojega priskrbljujemo vlastitim djelovanjem, poniznim i često nemoćnim okretanjem ka svojemu poslu, koji nam je očito, ne bez razloga, namijenjen, jer zašto bi se u protivnom to očitovalo na takav način u pisanju, a ne u nekom drugom vidu naših djelovanja?
Tomislav Zajec: Onoliko koliko mi govori dosadašnje iskustvo čitanja sasvim sigurno jesu kreativna, ali za mene je ipak u pisanju potpuna i čista kreativnost. Jedini i nemjerljivo važan izuzetak svakako je ono što ti zoveš adapt-autorstvom. Čitanje unutar prostora adaptacije, što više radim na različitim adaptacijama, za mene postaje nevjerojatno važnim i gotovo svetim mjestom susreta čitanja i pisanja, supisanja ili zajedničkog pisanja s autorom originalnog teksta. Sve češće tražim prilike za takvu vrstu pisanja, jer mojem vlastitom autorskom iskustvu pridodaju nešto potpuno nemjerljivo.
Mate Matišić: Kreativnija? Čitanja od pisanja...? Hm...? To su dva odvojena kreativna zbivanja u meni. Jedan mi uzrokuje nešto, drugi isto tako – nešto, ali malo drugačije nešto. U svakom slučaju to Nešto me ponekad nadilazi i pomalo kontrolira. Čitanje je kontrola na koju radosno pristajem. Osim glazbe, to je valjda jedina kontrola kojoj rado poklanjam svoje vrijeme.
Marko Pogačar: Ne iznalazim aparat kojim bih na bilo koji način uspio stupnjevati kreativnost kod čitanja i kod pisanja i metodologiju prema kojima bih ih usporedio, niti mi se to čini smislenim. Ali, ako bih se uvrgao logici, vjerojatno bih, ovako na brzinu, pretpostavio da je pisanje ipak u prednosti. Ima, ako ništa, onu jednu opciju više – praznu stranicu – naspram teksta, koji je jednu od gotovo beskonačnih mogućnosti, barem u tom trenutku, iscrpio. Ali to, naravno, vrijedi samo za istog pisca/čitatelja u istom trenutku. Ne zaboravimo starog Heraklita, poštujmo Pierrea Menarda.
Olja Savičević Ivančević: Nisu sva čitanja kreativnija od pisanja, jer neka nas čitanja i otupljuju, blokiraju, ali najsretnija čitanja (dobra knjiga koja izaziva, plus otvorena čitateljica, jednako autorica u čitanju) mogu pokrenuti kreaciju. Također, ako je autor nesiguran (a svi smo ponekad), čitanja mogu opteretiti tekst, učiniti ga neprotočnim. S druge strane, može se reći da je čitanje nulta točka pisanja, često i puno više od toga. Često imam čitav popis knjiga od stručne literature (na primjer, zadnjih tjedana čitam o sokolarstvu i astronomiji) do beletristike i poezije koje čitam prije pisanja romana ili za vrijeme pisanja. Slično radim prije pisanja većine tekstova. Moj cilj je da to istraživanje ne strši iz teksta.
Branko Čegec: Čini mi se da to ne bi trebalo vagati. Čitanje može biti kreativno, ne samo kao poticaj za novi kreativni čin, ali mislim da vrlo malo čitanja može biti kreativnije od procesa pisanja, procesa koji potpuno okupira prostor autorove imaginacije.
Nataša Govedić: Koliko se mijenja ono što smatrate svojim formativnim tekstovima, čitanjima koja oblikuju vaš stil i ukus? Koliko je taj skup čitanja otvoren novim jakim utjecajima? Možete li navesti primjere?
Ana Brnardić: Kao čitateljica, gradim svoj horizont očekivanja, na koji utječe moja osobna lektira koju izabirem prema interesima, znatiželji, potrebi da širim svoj unutarnji prostor. U vlastitoj povijesti čitanja pamtim više događaja – susreta s tekstovima – koji su pomaknuli granice tog horizonta, protresavši dotad uspostavljeni red u meni, neku naviklost. To su veliki događaji, primjerice, pamtim da sam nakon dugog perioda relativne nezainteresiranosti za poeziju u školi, zahvaljujući knjigama suvremene hrvatske poezije koje mi je moja profesorica hrvatskog bila posudila, ušla čitateljski u taj svijet najednom pohlepno i s obožavanjem. Nekoliko takvih velikih momenata vežem uz intenzivan proces obrazovanja, u školi, na faksu. Tako su mi se “otvorili” i tekstovi iz renesansne i barokne hrvatske književnosti, zahvaljujući seminarima prof. Dunje Fališevac na kroatistici na Filozofskom. Dovoljno je bilo čitanje naglas, i račje kretanje po tekstovima, naprijed-natrag, kao i profesoričini komentari, da se malo pomalo uspostavi bliskost s tekstom, koji bih inače sigurno prebrzo napustila. Sad uviđam – otvaranje novim utjecajima najčešće je bilo posredovano, vođeno nekom preporukom, kritičkim tekstom, razgovorom ili pošiljkom netom prevedenih tekstova koje se hitno mora pročitati. Primjerice, tako sam došla do tekstova Jacquesa Rancièrea, koje je meni i drugima, prevevši ih, slao prijatelj Leonardo Kovačević, a tako mi je stigla i Anne Carson, koju je zagovarao njezin prevoditelj Miroslav Kirin. U oba slučaja dodir je bio intenzivan i rasformirajući za neku vrstu naviklosti koja se formirala slijedom “običnih” čitanja.
Miljenko Jergović: Mijenja se stalno. Ja se samo mogu sjećati što su mi u kojem životnom razdoblju bili formativni tekstovi. I mogu o tome vrlo živo govoriti i pisati (jer to je moja biografija), ali ono što me je snažno određivalo s deset godina (Ćopić, Ferenc Molnar, Seliškar) razlikovalo se od onog što me je obuzimalo kada sam bio osmogodišnjak (Priče iz davnine, Šegrt Hlapić, Heidi). U četrnaestoj bio sam opčinjen Salingerom, Staklenim zvonom Sylvije Plath i Dostojevskim. A u posljednjih dvije-tri godine obuzet sam s Dobrostivima Jonathana Littella. I oduvijek mi se čini da sam se sav pretvorio u knjige koje doživljavam formativnim. Pritom, nisam ni spomenuo ono što mi je kroz cijeli život čitateljski važnije: pjesnici i pjesništvo.
Dinko Telećan: Mijenja se stalno. Heraklitovski. Ma koji Heraklit, ne možeš na istu rijeku dvaput ni pomisliti... Ne mijenja se jedino sjećanje na štivo koje mi se nekad činilo kao formativno. Tinejdžerske godine, recimo: Rilke i Hölderlin. Naravno da su mi važni i danas, ali čitam ih drukčije i ne osjećam da me oblikuju, da su presudni. S druge strane, tekstovi koje u pompoznoj mladenačkoj visokoparnosti ne bih ni primirisao danas mi mogu donijeti štošta, a u tu prije svega mislim na raznu (tzv. fikcijsku) prozu.
Sanja Baković: Sigurno je da se mijenja ono što smatram formativnim tekstovima. Na koncu, smatram da razdoblje formativnog nije strogo zaključano u vremenu, te osim što smatram da se recimo, mijenja sjećanje, tako se mijenja i ono što smatram formativnim tekstovima. Upravo je u ovom pitanju odgovor: koliko je taj skup čitanja otvoren novim jakim utjecajima? Jako je otvoren, smatram da se stalno mijenja, dolijeva, gradi, slaže, kumulira. Upravo čitam poeziju Marija Suška, primjerice. Kada sam se srela s tim pjesnikom, 2012. godine, njegova mi je poezija bila teška, tamna, hermetična i nezanimljiva. Nije bilo udice na koju se moja čitateljska svijest mogla uhvatiti, ništa tu nije bilo za mene. Sada ga čitam, novi svijet mi se otvara i smatram da je za mene Mario Suško važan, prevažan pjesnik, dubok i pedantan u jeziku, pjesnik ljudske egzistencije, izmještenosti, velike ljudske samoće. Odjednom mi je jako blizak. Njegova je poezija za mene sada formativna. Imam li ga pravo ugraditi u opus formativnih tekstova tek sada? Ne znam, ali molim za to pravo.
Tatjana Gromača: Uvijek stižu novi i jaki utjecaji, ukoliko se čovjek razvija odnosno ukoliko je otvoren za njih. Svijet književnosti, ali ne samo on, jer utjecaji stižu sa svih strana, pregolem je, a životno vrijeme jednog čovjeka dosta kratko, ograničeno, pa s obzirom na to, kako god okrenemo, pročitali smo malo ili suviše malo onoga što je uistinu vrijedno i važno. Primjera je mnogo, teško mi je kazati koje tekstove smatram formativnima jer ne mogu do toga doprijeti, ali znam da su značajan utjecaj na mene ostavila čitanja književnih djela u mladalačkoj dobi, koja su najvećim dijelom bila ona nastala u periodu moderne, ali i predmoderne književnosti, općenito djela koja u sebi ili kroz sebe involviraju nešto za vrijeme svog nastanka pomalo avangardno, najavu nečeg novog odnosno drugačijeg...
Tomislav Zajec: Mijenja se do razine da neke autore koje sam smatrao formativnima danas više jednostavno niti mogu, niti želim čitati. Rekao bih da je to posljedica činjenice da su ti autori oblikovali nekog drugog autora u meni, ili možda prvog, kojeg se zapravo danas jedva mogu i sjetiti. Prisjećanje je to bez gorčine ili bilo kakvih negativnih osjećanja, više je riječ o prisjećanju kroz međusobno nerazumijevanje u prostoru sadašnjosti. Riječ je o autorima poput Breta Eastona Ellisa ili Chucka Palahniuka, koji su obilježili kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća u američkoj prozi, pa tako i mene kao mladog prozaika koji nakon proze u trapericama nije mogao ili želio (o tome bih trebao dodatno razmisliti) pronaći pravu konekciju sa suvremenicima u našem kulturnom prostoru.
Mate Matišić: Vjerojatno ćete se iznenaditi jer ću napisati da sam u srednjoj školi bio fasciniran Krležom... njegovim dramama... rečenicama... Tim dugačkim dijalozima... On je za mene bio pravi – Pisac. No, starenjem mu se sve rjeđe vraćam... Ne znam zašto... Moji formativni tekstovi se u mom doživljaju protokom vremena mijenjaju nekom čudnom vrstom pojednostavljivanja... Važni romani, priče ili drame postaju previše bliske, osobne. Neke važne motive i likove iz tih formativnih tekstova vulgariziram, ironiziram. Kao kad se zezamo na vlastiti račun, ili na račun vrijednosti do kojih nam je stalo. Jer, kad je nešto “moje”, onda mogu s tim raditi štogod poželim.
Nakon što sam napisao svoju prvu dramu koja je imala više od dvadeset likova, podršku za takvu “neurednu dramaturgiju” sam kao pisac početnik našao, zamislite – u Shakespeareu... Pomislio sam, pa i on miješa razne žanrove u svojim dramama, ima raznih skretanja s glavnih linija... razmišljao sam o njemu kao o prijatelju piscu... kako glupo... Ako je on tako mogao, mogu i ja... Uz te književne gromade naravno da sam “učio” i od drugih dramatičara tzv. velikana... Čehova, Gogolja, Ionesca... njegovu sam jednu dramu “izokrenuo” u svoju... Dok ovo pišem, sjetih se jedne zbirke priča (ili ulomaka iz romana) ruskih autora koje je prevela Dubravka Ugrešić... Krajem osamdesetih godina sam “naišao” na tu knjigu; izbor tema, problema i likova mi se činio izuzetan. Ta knjiga, naslov ne pamtim, mi je u tom formativnom trenutku bila nadahnjujuća.
Važni su mi i neki filmovi povezani s literaturom. Npr. film Kaos braće Taviani. Obožavam taj film koji mi je bolji od Pirandellovih priča po kojemu je pisan scenarij. Kad se sjetim te Pirandellove proze, uvijek pomislim na filmsku adaptaciju. Pirandellovo pisanje je za mene formativno zahvaljujući tom filmu, to jest film je pojačao formativni utjecaj priča.
Uz tu ozbiljnu literaturu meni je bitna i tzv. trivijalna književnost koju sam nemilice gutao. Mislim da sam pročitao i dramatizirao najviše krimića u Hrvatskoj. Stotine tekstova. U krimićima je preciznost vođenja radnje najvažnije umijeće. U nekim žanrovima se može sakriti slabo složena priča, ali u krimiću... Svaka rupa je rupetina. Iz čitanja i uređivanja krimića baštinim mnoštvo strahova ponajprije za uvjerljivost zapleta, koje onda nadograđujem na svoj način...
Kada me pitate kako je taj skup čitanja otvoren novim jakim utjecajima – on se otvori najčešće kada čitam radove darovitih studenta. Kod njih otkrijem nešto što na mene neće utjecati, jer sam star i umoran, ali je to nešto ponekad doista zanimljivo i može izazvati učinak na neke nove autore...
Marko Pogačar: Mijenjamo se, naravno, iz časa u čas, kao ljudi, čitatelji, pisci. Formativno, međutim, ma što kasnije mislili o tekstovima u čijoj sjeni, odnosno pod čijim svjetlom smo se formirali kao čitatelji i kao autori, ostaje formativno – makar i ex negativo, kao nešto od čega se nastojimo odmaknuti, od čega bježimo. Novi utjecaji, ako čitamo, gledamo, slušamo, živimo, dolaze svakodnevno. S akumulacijom iskustva rjeđe nas, međutim, nešto izbaci iz cipela, na način da nas presudno autorski presloži, pre-formulira. Čini mi se da je to manje-više u svemu slučaj – polako ali nepovratno hrđamo. Osobno jako uživam u tim malim lomovima, pomacima koji se javljaju svaki put kad se pročita nešto izvanredno – novo, ili već nam donekle poznato. Preferiram šrapnele, širok spektar brzih, oštrih i bolnih utjecaja, nego oko pojedinih “kapitalnih” opusa snažne gravitacije usirenu tjeskobu istoga. Iznimno me raduju i potvrde: svaki put kad se, na primjer, vratim svom prvom i neko vrijeme jedinom pjesniku, Srečku Kosovelu, postane mi iznova ujedno jasna i sasvim strana nevjerojatna šifra jezika, njegova materijalnost, radost sricanja. Čudesni pjesnički satori.
Olja Savičević Ivančević: Stalno se mijenja, sa svakom knjigom. Krenula sam od lektire, pisci se ponekad kasnije toga srame, a uglavnom su krenuli od lektire, to je normalno. Kad sam se oslobodila dječjeg oponašanja tuđih tekstova, propisala sam. Ne bojim se utjecaja, pustim da u mom tekstu govori tko hoće, sigurno katkad nesvjesno prisvojim poneku konstrukciju, ali mislim da je ta polifonija lijepa u tekstu i da može dodatno obogatiti nečije čitanje. I sama katkad naiđem na svoje rečenice ili stihove u tuđim tekstovima. Više me to ne čudi i ne ljuti, ako ikad i jest.
Branko Čegec: Svakako se mijenja, iako “prvi” formativni tekstovi ne blijede. Meni su i danas jednako važni povijesni avangardisti ili, nešto kasnije pjesnici slovenske neoavangarde, kao i pjesnici npr. beat generacije, s kojima sam se, možda paradoksalno, susreo ipak nešto kasnije kada sam već objavio prve knjige.
Nataša Govedić: Kako se čitanje sedimentira, ako govorimo o dugotrajnim dijalozima koje vodite s drugim piscima?
Ana Brnardić: Za sedimentaciju ključno je vrijeme, dugo trajanje i polaganost. Naslojavanje iskustava čitanja istog teksta odvija se pod utjecajem mijena što se odvijaju u nama samima, a koja su povezana uz vlastiti život, iskustva izvana, iskustva obiteljskih odnosa, tijela, starenja, načina razmišljanja, osjećanja nekog šireg konteksta. Neke tekstove ili tragove tekstova koji su ostali u meni otprije odmjeravam periodički tokom života. Vraćam im se iz drugog kuta, poigravam se s idejom da su nešto o meni mogli i predvidjeti ili da su na neki način opstali u meni samo zato da bih ih na drugi način uzela kao odgovore na pitanja koja su iskrsnula u sadašnjosti.
Miljenko Jergović: Sedimentira se, vjerujem, kroz cjelinu iskustva. U našim krajevima oduvijek je jedno od temeljnih pitanja u vezi teksta bilo je li to što čitamo fikcija ili fakcija, je li stvarno ili je izmišljeno. U našim sjećanjima gubi se razlika između fikcije i fakcije, između stvarnog i pročitanog, jer je ta razlika iz čitateljske perspektive irelevantna. Kao što je poprilično nebitno u našim sjećanjima i doživljajima što smo od svega doživjeli, a što smo pročitali. Sve zajedno čini cjelinu iskustva. A što se tiče drugih pisaca, teško mi je o njima jasno govoriti. Osim u ekstremnim slučajevima, kakvi su, na različite načine, Varlam Šalamov i Sylvia Plath, pisaca koji su u svom tekstu iskopali vlastite grobove, i koji tim bivaju neodvojivi od teksta, ja zapravo ne mislim previše o piscu. Mislim o tekstu, mislim o likovima, mislim o pripovjedaču. Ali o piscu baš i ne često. A nikad o piscu ne mislim kao o “kolegi”, kao o “majstoru” od čije bih “majstorije” mogao nešto pokupiti. U to se ne mogu uživjeti. I naravno, postoje pisci – Kiš, Krleža, Andrić, Ujević, Kranjčević – koje doživljavam kao moguće književne likove. I postoje pisci koje poznajem, ali oni nisu pisci, nego su ljudi koje poznajem.
Dinko Telećan: Sedimentira se po svoj prilici nesvjesno i polusvjesno. Dugotrajni dijalozi, nisam siguran... Neki su trajali dosta dugo pa su prestali jer mi autor više nije imao što reći ili sam naprosto produžio dalje ili ga nadišao, ako to nije previše preuzetno i oholo. Recimo Cioran: godinama, skoro i desetljećima oblikovao mi je u nekoj mjeri i misao i pogled i rečenicu, a nedavno ga ponovo krenem čitati i sine mi, ne bez silne tuge, da stari dobri Emil prodaje stilističke trikove, a da je misaoni štof u pozadini sve te retoričke pirotehnike dozlaboga oskudan. To dolazi s godinama pisanja i čitanja: proziranje trikova. I teško je onda ne postati blaziran – ali protuotrov je otkrivanje novih glasova ili ponovo otkrivanje onih koje si već čuo, ali ih nisi znao slušati.
Sanja Baković: Kroz razgovore o pročitanom s drugim piscima čitanje kao da se prozračuje, dobija kisik i prostor kao i novu šansu da se presloži na neki kompaktniji, jasniji, novi način. Jako cijenim razgovore o pročitanom, smatram da su oni važni i da proširuju sve one koji su spremni napustiti fiksirane pozicije o pročitanom i o bilo čemu.
Tatjana Gromača: Uglavnom se ti dijalozi, ukoliko su zbilja dugotrajni i intenzivni, s vremenom na žalost ipak “razvodne”, kao da se potroše, ono što je bilo veoma gusto, postane providno, dođe se do točke nakon koje dalje ne ide, ili ide, ali više nije tako zanimljivo niti nadahnuto... Da, sve se troši, pa i vrhunska književnost, to je zacijelo prirodno, ali zato uvijek ima drugih i novih, odnosno starih djela i autora koje još nismo upoznali ili ih ne poznajemo dovoljno dobro...
Tomislav Zajec: Kroz slaganje slojeva razumijevanja, dodatnog ili istinskog, neke sam pisce volio samo zbog ritma, neke druge zbog unutarnje rečenične melodije, a da su mi pritom pravi sadržaji pročitanog potpuno izmicali. I pritom, dakako, ne mislim da postoji jedinstven pravi sadržaj, ali pravi za mene i za moje razumijevanje svijeta, ali i književnosti kao takve.
Marko Pogačar: Neki pisci, čijim se tekstovima kroz duži period vraćamo, postaju na neki način zaista dio nas; njihovi glasovi, načini, metode, postupci, stilski potpisi, likovi... žive kao integralni dio rizomske polifonije naše svijesti, napose, ali ne isključivo autorske. Ti dijalozi su nerijetko gotovo doslovni, vodim ih i sasvim svjesno, a ispod te tanke koprene, pretpostavljam, leži ostatak sante. Uživam u tim tuđim glasovima u glavi, koji ponekad sasvim očito boje moje vlastite oči. Zahvalan sam im.
Olja Savičević Ivančević: Ne možemo dva puta iste ući u istu knjigu. Uvijek čita neka druga ja, ali i ta knjiga nije sasvim ista knjiga. Autorsko čitanje podrazumijeva taloženje, zrenje, srastanja, a zatim ako imamo sreće, ili bešavno, organsko stapanje s novim tekstom ili fino upletanje tih čitanja u tkanje teksta.
Branko Čegec: Nemaju sva čitanja jednak sedimentacijski potencijal.
Nataša Govedić: Kako čitanje “izranja” u tekstu koji oblikujete? Koliko su ti izroni dobrodošli, a koliko vas smetaju? Uklanjate li ih iz svog teksta? Da li ponekad sami sebe citirate? Koliko skrivamo, zataškavamo, svjesno radimo na tome da ih transformiramo u prodore čitateljskog traga?
Ana Brnardić: Moj odnos/stav prema izronima čitanja u vlastitom tekstu mijenjao se tokom vremena. Ranije sam ih se bojala kao da su prokazivači, mislila sam da će na neki način ukazati na manjak autentičnosti. Danas smatram da su ti izroni prirodni i sama ih vidim kao mjesta susreta tekstova, iskustava, tonova, izgovora. Recimo, ako čitam Anne Carson ili Annie Ernaux, zamišljam da one izgovaraju te rečenice (ponekad “osjećam” i kako prevoditeljica/prevoditelj izgovaraju istovremeno s njima), da upravo sada, ovdje, dok ih čitam, one proizvode tu misao koja se naseli u meni. Možda to zvuči malo mistično, ali čini mi se da je to smisao “žive riječi”, koja je živa kroz mene koja ju čitam i rekreiram. Ako u to vrijeme pišem, zacijelo će taj susret, odnos, događaj biti na ovaj ili onaj način upisan i u moj tekst. No, ima još nešto u tome. Ako uzmem pisati “pod utjecajem” čitanja, događa se da pisanje ide u smjeru koji je “isti” kao smjer čitanog teksta, ali istovremeno mu pišem kontrapunkt, kao kontru, u sebi se s njime prepirem, prekrajam ga, “uređujem” prema svom cilju.
I moji su tekstovi ono što se u meni sedimentiralo, i na neki način ohladilo nakon rada na njima, i prirodno mi je da mi, uz ostale tekstove, iskrsavaju pod prstima, možda ne kao citat, više kao parfraza, reminiscencija, možda čak i neka vrsta sažimanja, kako bih se otisnula dalje (ali ne u smislu potpunog napuštanja starog).
Miljenko Jergović: Često samog sebe citiram. Često druge citiram i parafraziram. Ponekad lažem da sam citirao. A ponekad stvarne osobe angažiram kao književne likove, pa živim ljudima izmišljam živote koje nisu doživjeli. Čitanje stalno izranja u tekstu, ali mi je važno da to prikrijem. Ili da budućeg čitatelja pokušam prevariti i navesti ga na krivi trag. Ono što smo otkrili u tekstu u istoj je ravni s onim što smo otkrili u takozvanoj fizičkoj stvarnosti.
Dinko Telećan: Pitanje pretpostavlja strogo odvajanje “sebe” i “svoga” od “drugoga” i “tuđega”. Ne ustrajem na tom odvajanju. Ako nešto izroni, neka izroni, dobrodošlo je, neka udahne zraka na površini. Nastojim ništa ne skrivati, upravo zato da se ne bih utjecao trikovima iz prethodnog odgovora. U neku ruku, nemoguće je sebe citirati: uvijek je to barem neka varijacija na temu, jer ono ja koje je izvor “citata” nije više ono ja koje “citira”. Citiram li ja sada samoga sebe iz odgovora na pitanje broj 3? :)
Sanja Baković: Čitanje izranja kroz teme, riječi, sintagme, slike... često nesvjesno. Zapravo, smatram da se događa jedan alkemijski proces koji se ne može analitički ni statistički objasniti, to izranjanje nije matematičko, negdje u dubini psihe, pod prešom svih receptivnih elemenata, pročitano djeluje, kuha, isparava, nastaje novi kemijski element, novi tekst, za one koji pišu. Izranjanje pročitanog u novom tekstu koji se oblikuje je rezultat nepoznatog i neizrecivog untuarnjeg procesa.
Tatjana Gromača: Može izroniti kao vrsta slike, određene riječi, prizora, tonaliteta, a potom idem sama dalje, ili povremeno bacim oko, nakon određenog vremena, da osvježim početni zamah, poput udisaja. Ne hvatam se drugih pisaca da bih išla njihovim stazama, već samo kao poticaja, brzog i efektnog načina, putem kratkog čitanja, da uplovim i prihvatim se za svijet literarnog rada, za frekvenciju u koju uđem, kao u vrst glazbe, hvatanja određenih akorda koji onda dalje određuju ritam, čak i sadržaj, što dalje oblikujem sama... Oponašanje mi ne bi bilo interesantno, tako da ne osjećam potrebu za čišćenjem teksta od drugih autora, ali katkada su svjesno prisutni kao vrst moje autorske citatnosti, reference, načina dijaloga, zahvale, iskaza ljubavi i poštovanja njihova djela... Gledam uvijek učiti od dobrih, onih koji mi imponiraju, utjecaji su prisutni, ali uvijek samo do određene čvrste i jasne točke koju nameće samo moje autorstvo, i koja je nekako unutar mene jasno definirana. Sebe nisam citirala do sada, mislim.
Tomislav Zajec: Ponovno bih rekao da je to iskustvo za mene zaista jako različito obzirom na tekst koji ispisujem. U adaptacijama cilj mi je ukazati na tragove i pretvoriti ih u razgovor, ali pritom im naći što bolju kolijevku unutar originalnog teksta. Riječ je ovdje o nekoj vrsti višeglasja koja može figurirati i kao primarni tekst, ali i kao intertekst, ovisno o onome tko adaptaciju čita ili promatra. Kod romana je potpuno drugačije na način da sam se s ponosom vezao za svoje uzore ili čak idole, smatrajući, pomalo početnički naivno, da prepoznavanjem po sličnosti pripadamo istom krugu iskustva svijeta. U dramama jednostavno puštam da se stvari dogode po osjećaju, da tonovi pročitanog pronađu svoj put u tekst i uglavnom su to vrlo suptilni, ali meni važni znakovi u tekstu. Sidra.
Mate Matišić: U mom slučaju spontano “izranjaju” samo tekstovi iz Biblije, molitve ili neke priče tzv. usmene književnosti mojih predaka. Zanimljivo je bilo odrastanjem otkrivati da priče o životu Isusa Krista nije smislila moja baba. Ona ih je samo kreativno reinterpretirala. Ne smetaju mi takva izranjanja, ako dolaze logikom proizašlom iz strukturiranja mog teksta.
Što se tiče citiranja sebe – zar pisanje nije samocitiranje... Zezam se... Ne citiram se na način kako sugerira vaše pitanje, ali sam od sebe u nekim dramama napravio lik koji podsjeća na mene. Taj izmišljeni lik sam proveo kroz nekoliko svojih drama, i u toj “podvali” je možda neka vrsta citiranja mene, kroz dijaloge lika koji je Ne-Ja.
Marko Pogačar: Načini su posve nepredvidivi, a o tome jesu li dobrodošli ili ih valja ukloniti odlučuje prije svega logika teksta uslijed kojeg su iskrsli. Rana teksta ih svojim radom apsorbira ili registrira kao strano tijelo i potom izlučuje. Ali mi sami tu ranu otvaramo i zatvaramo, čistimo, zašivamo, i nužno je da smo, barem većinu vremena, toga procesa svjesni, da je on kontroliran i pod nadzorom autorske svijesti. Kad nešto radimo, da znamo zašto. Ponekad se citiram ili variram već napisano u drugim tekstovima. Ne zato što bi to bilo nešto mudro, što bi bilo nužno ponoviti, već jer je moja zaliha referenci ograničena.
Olja Savičević Ivančević: Treba znati krasti, to je dio pisanja – i ova rečenica je toliko puta ukradena i citirana da je postala javno dobro. Mislim da neka autorska etika nalaže ostaviti posvetu sasvim otvorenom, namjerno prepoznatljivom ili čitanje transformirati toliko da postane organski dio novog teksta, da mu se porijeklo ne razaznaje. Mislim da ni pisci katkad ne znaju gdje završava tuđi, a počinje njihov tekst, ali da su ipak svjesni plagiranja.
Branko Čegec: Nikako ne vidim mogućnost generalizacije. Različite knjige “djeluju” na proces pisanja na različite načine – ili ne djeluju. Meni osobno se ponekad svidi kako se nečiji tekst ogleda u mome, ili kako se utapa, na njegovu štetu.
Nataša Govedić: Za koje ste autori sigurni da su uvijek s vama?
Ana Brnardić: Formativne autorice (i autori), ili bolje reći njihovi pojedini tekstovi, koje sam čitala i “stekla” rano, koje sam čitala i kasnije, nakon što je prošlo vrijeme, ali se vratila potreba za provjerom, ali i oni kasniji koji se na sretan način nadovežu, kao neka vrsta nadgradnje na te prethodne ili jaka razlika u odnosu na njih, neka su vrsta mojeg kruga promjenjivih, nestalnih pratitelja. Bili bi to, iz raznih doba čitanja: Ivana Brlić Mažuranić, Ela Peroci, Virginia Woolf, Anka Žagar, Lucia Berlin, Anne Carson, Sunčana Škrinjarić, Gaston Bachelard, Béla Hamvas, Danijel Dragojević, Branko Maleš, Ursula K. Le Guin, Mihail Bulgakov, Urmuz, Émil Cioran, Flannery O’Connor... Ali nabrajanje samih imena je nekako nepravedno, jer nijedno od navedenih imena ne stoji uvijek isto i čvrsto, svaki od tekstova potpisan tim imenima ima svoju jasnoću i nesigurnosti, a interpretacija i njihovo smještanje u “moj krug” podložno je pak mojim (naravno, promjenjivim) jasnoćama i nesigurnostima.
Krešimir Bagić: Paul Celan, A. B. Šimić, Danijel Dragojević, Danilo Kiš, Josip Sever, Anka Žagar, Raymond Queneau, Roland Barthes... Ne znam jesu li uvijek sa mnom, ali osjećam ih bliskim osobama, gotovo prijateljima kojima se u svakom trenutku mogu obratiti za pomoć. Doduše ne pokušavam pisati poput njih; čak i kada bih htio, vjerojatno ne bih mogao.
Miljenko Jergović: Sa mnom su uvijek Andrić, Kovač, Kiš. Sa mnom je Miroslav Krleža. Sa mnom su Ujević, Kranjčević. Sa mnom je, kao vječna zaštitnica, Ivana Brlić Mažuranić. Sa mnom su Jan Kott, George Steiner i Jaroslav Hašek. Ali ovo nabrajanje nema smisla. Sa mnom su svi koji su sa mnom, svi čiji je tekst u pozadini moje imaginacije. Ali u najosobnijem, najljudskijem smislu: Andrić, Kovač, Kiš. I Krleža. Ujević, Kranjčević...
Dinko Telećan: Zapravo se ne mogu sjetiti takvih. Bilo je dugih, važnih, intenzivnih i strastvenih veza, ali uglavnom sve su se nekako ugasile ili svele na poznanstva u kojima se i dalje čestitaju rođendani. Što ne znači da se ne sjetim rado zajedničkih trenutaka, uzleta i izgaranja.
Sanja Baković: A. B. Šimić, Vesna Parun, Astrid Lindgren, Nick Cave, Milan Kundera...
Tatjana Gromača: Ne mogu kazati da je netko uvijek sa mnom, postoje faze kada mi je određeni autor bliži, jer recimo to tako, približavam se, ali na značajnoj udaljenosti, struji stvaranja, samo od prilike bliskoj onoj u kojoj je taj određeni autor stvarao, u određenom periodu rada i nadahnuća. Ali autor kojega na poseban način poštujem i kojega posebno volim je William Shakespeare, pa je na jedan način možda on uvijek sa mnom, i kada ga ne čitam...
Tomislav Zajec: Možda je odgovor neočekivan, ali ne osjećam da mora biti duži. Vesna Parun. Nitko prije i nitko poslije.
Mate Matišić: U prethodnim sam odgovorima već naveo meni važne pisce. Osim njih postoji jedan scenarista kojeg volim: Charlie Kaufman... Osjetio sam bliskost s načinom na koji on misli svoje scenarije. Mislim da i ja slično mislim svoje drame u fazi njihovog nastajanja. Ali, to je samo moja naivna i pretenciozna pretpostavka.
Marko Pogačar: Uznemiruju me takvi popisi, i oduzimaju mi previše vremena, prije svega zbog te neizbježne implikacije da predstavljaju neku vrstu našeg ličnog i autorskog idealnog ogledala, koje je naravno posve iskrivljeno, pa ih radije preskačem.
Olja Savičević Ivančević: Jako intimno pitanje, pa ću morati bar malo lagati. Uvijek – nitko, ali najduže i najčešće: Kavafi. Možda je to neočekivano, ali je istinito. On je mogao živjeti i prije tisuću godina i za pedeset. Kao i pisci bajki ili Emily Dickinson, pa i Calvino bar donekle. Uz njega, valjda najduže, Vesna Parun. Često mi društvo prave Ugrešić i Perišić, ali trudim se da im ne maznem upaljač. Na otoku, Popadić i Dragojević. Rana Elena Ferrante, preko romana koje je napisala prije Genijalne prijateljice, ostavila je na mene snažnu impresiju načinom na koji nas njene protagonistice gotovo fizički usisavaju u svoja mentalna stanja i konfuzije, a ujedno nam daju uvid u naša vlastita raslojavanja i sastavljanja. U poeziji to je najbolje uspijevalo Anne Sexton, možda i zato što joj nije uspijevalo u životu. Nisam sigurna u kojoj mjeri i da li uopće itko od njih izravno ulazi u moj tekst, čak bih, na prvu, rekla da ne, barem ne svjesno, ali ulaze posredno, na način da su me oblikovali kao čitateljicu, a time i kao autoricu.
Branko Čegec: Slamning, Mihalić, Sever, Šalamun, Dragojević, Mrkonjić, Maleš, Maković... Ili: Mallarmé, Kosovel, Cendrars, Pasolini, Celan, ali i Pavese, Montale... Kao da je to lako sažeti... Ne spominjem tu generacijski bliske autore, iako su neki od njih za mene iznimno značajni.
Nataša Govedić: Koje autore (stilove) s naporom izbacujete iz teksta, jer ih prepoznajete kao invazivni utjecaj (ili ih previše volite)?
Ana Brnardić: Ne bih rekla da sam ikada imala potrebu braniti se od invazije nečijeg utjecaja ili utjecaja nečijeg stila. Možda je najsličnije tome osjećaj preplavljenosti nečijim stilom, koji je usmjeravao oblikovanje vlastitog teksta. Katkad je to bilo svjesno nastojanje da tekst bude što prisniji uz nečiji drugi (stil), ali cijelo vrijeme, otkad pišem, događaju se i preplavljivanja i vrlo jaki otpori, i mislim da i jedan i drugi odnos imaju snažan utjecaj na moje pisanje, bilo da je časovit, instantan, ili odgođen.
Miljenko Jergović: Nema toga. Nikad ništa nisam doživio kao invazivni utjecaj. Razlog tome je sljedeći: u trećem gimnazije počelo me je zabavljati da na satove lektire donosim analize pjesama koje njihovi autori nisu napisali, nego koje sam sam pisao u duhu drugih pjesnika. Nikad me nisu otkrili, nego je profesorica još sasvim ozbiljno komentirala Ujevićeve i Šopove stihove koje sam ustvari ja napisao. Kasnije sam neke priče u Sarajevskom marlboru i Karivanima pisao po uzorku, urneku, modelu meni dragih i važnih pisaca. Mislio sam da će to biti više nego očigledno. Ali nikad nitko nije primijetio da sam te priče pisao kao da sam netko drugi. Nakon toga se svakom utjecaju vedro prepuštam i plovim na njegovom valu.
Dinko Telećan: Čini mi se da mi se to najviše događalo s Bélom Hamvasem – i na razini stila i na razini nazora. I ne mislim da je to u nekoj fazi bilo loše, ali znalo me smetati. Nisam se doduše previše trudio da ga izbacim iz teksta. Ključna stvar, naime: nikad nisam držao do toga da treba tražiti i uzgajati taj famozni “svoj glas”. Ja jesam, ako uopće jesam, svi glasovi koji kroz mene mogu prozboriti i propjevati.
Sanja Baković: Jednom sam u svojoj (navodno uspjeloj) pjesmi prepoznala Arsena Dedića, čupala sam kosu, ali bilo je prekasno.
Tatjana Gromača: Nisam imala takvih iskustava. Ima invazivnih pisaca, stilova, pogleda, shvaćanja, kao što ima invazivnih ljudi. Na određenoj razini ili na određeni način svi možemo biti invazivni jedni naspram drugih, ovisi o našoj svijesti i o dobronamjernosti, zato su piscu potrebni mir i samoća, da može doprijeti do onoga što je njegovo, ali i do onoga što je opće, zajedničko svima.
Tomislav Zajec: Mislim da sam katarzu od takvih invazivnih utjecaja, kao što sam i pokušao objasniti u odgovoru na treće pitanje, doživio i preživio srećom vrlo rano na svom putu u pisanje. Kad sad razmišljam o tome, pitam se s jako velikom znatiželjom kako bi izgledala neka moja nova proza. I ne znam odgovor. Prazan prostor, razmišljam bojim li ga se i mislim da ne. Ali zaista je potpuno prazan. Ne znam što bih zapravo mislio o tome.
Mate Matišić: Za sad nisam imao potrebe izbacivati druge autore iz sebe. Možda ste vi nekoga prepoznali u meni, ali ja nisam... Mene su kritičari uspoređivali s mnogima... spajali su me sa Držićem, Brešanom, Pirandellom... Ja nijednog od tih uglednika koji su detektirani u mom pisanju nisam otkrio u svom načinu mišljenja pisanja, pa ih nisam morao izbacivati...
Nadam se da nisam kompilacija drugih pisaca i da moje dosadašnje pisanje nije anticipacija AI robota. Volio bih da mi to sitno veselje i umišljaj da sam autentičan – ne gušite. Što mi dovraga ostaje ako u pisanju nemam sebe. Nisam ljubitelj drama koje su pod preočitim invazivnim utjecajima drugih drama, tekstova... Nekako ne vidim smisla u kombinatorici koliko god ona vješta i smislena bila. AI će s vremenom možda postati mnogo bolja u kompilacijama invazivnih iskustava od ljudi autora. Predstoji nam nemilosrdna borba između takvih autora koji su samo zbir invazivnih utjecaja i AI autorstva. U tom ratu ja ću, nadam se, biti dezerter.
Marko Pogačar: Oni najideosinkratičniji najčešće niti ne uđu u tekst na svjesnoj razini, njih se filtrira u procesu, jer ih se odmah registrira. Ali sve to jako varira od teksta do teksta, od poezije do proze, od detalja do šire slike. Najviše izravnih utjecaja vidim na svojim najranijim tekstovima, i to mi se čini logičnim. Do jedne razine najpouzdanije učimo oponašanjem. A onda se u nekom trenutku nužno emancipirati i udariti vlastitim putem koji, jasno, nije ništa drugo do više ili manje specifični mozaik sastavljen od krhotina prethodno usvojenog.
Olja Savičević Ivančević: Prije Bernhard, ali njega sam se nekako oslobodila, zatim Rachel Cusk. On na razini rečenice, ona na razini konstrukcije teksta. Ne znam vide li to drugi, ali ja znam. Za neke je pisce i pjesnike, s kojima usko dijelimo prostor i porijeklo, mentalitet i otpor prema istom, nemoguće reći koliko su utjecali na nas, koliko su oni sami oblikovali način na koji određeno podneblje vidi sebe i koliko nas je sličan mentalitet, lokalni senzibilitet u kojem smo formirani, odredio na slične načine. Ovdje mislim na Smoju i Tomu Bebića, kao i na čitavu klasu splitskih autora, u najnovije doba i autorica.
Branko Čegec: Ne izbacujem – citiram!
Nataša Govedić: Sjećamo li se varijante čitanja istog teksta? Kojeg teksta? Koliko smo varijanti čitanja spremni pokloniti nekom tekstu? Postoje li tekstovi koje čitate ritualno, svake godine ili kad svijet postane prezagušljiv pa treba udahnuti malo pouzdanog, čitateljskog zraka?
Ana Brnardić: Sjećam se negativnih primjera, ako će se to uklopiti u ovo pitanje. Dugo sam pokušavala čitati Paula Celana i Cesarea Pavesea. I s jednim i s drugim sam se uporno sudarala. S prvim zato što sam odmalena voljela Anku Žagar i nekako sam mislila da moram proširiti hermetični vidokrug, i da to mora biti isto “porodično stablo”, ali nisam uspijevala dugo vremena. Onda mi se dogodio neki trenutak (vjerojatno pripremljen drugim čitanjima – ovdje bih opet iskoristila tvoj pojam “sedimentiranja”, jer se događa polagano i nekontrolirano i stvara humus za drugo) i Celan se ukazao u blještavoj jasnoći. Naprosto sam ga počela gutati poslije toga, i dan-danas uglavnom imam jaku emotivnu reakciju na njegove pjesničke tekstove (koju ni neki naknadni biografski uvidi nisu narušili). Cesarea Pavesea sam pročitala tek prošlo ljeto, nakon što je dvadesetak godina čekao na polici, kao dar prijatelja. Mislim da sam jednostavno tražila nešto drugo prije toga i odbijala ono što je Pavese nudio u svojim dugim narativnim stihovima i ponavljajućim motivima i vrstom tradicije koju opjevava. Malo tolerantnija i popustljivija ja ga sad može čitati.
Što se tiče pouzdanih autorica i autora, ili ritualnog čitanja: da, ali rituali su trajali po nekoliko mjeseci ili godina. Onda bi bila pauza ili novo čitalačko poglavlje, s novim “pouzdanim” autorima. Nakon pauze, te bih autorice i autore nužno čitala drugačije, ili barem malo drugačije, makar bih ih i dalje detektirala kao “svoje”. Očito se dio vlastite povijesti i emotivnog krajolika upisuje u neki tekst i onda se u tom tekstu, osim za tekstom, poseže i za samim sobom. Kasnije ta osobna povijest, ili očište iz kojeg je sazdana malo izblijedi, zamijeni ga intenzivno novo/sadašnje, i to je onda i polazište novog čitanja i novog doživljaja “starog” teksta.
Krešimir Bagić: Pojedini tekstovi čovjeka obuzmu i “nose” pa im se i vraća. Marinkovićeva Kiklopa pročitao sam valjda pet ili šest puta, gledao film, seriju, kazališnu predstavu. I svaki put sam u tekstu nalazio nešto što mi je prije promaklo ili bilo manje važno. Jednom me ponijela pripovjedačka igrivost i jezično umijeće, drugi put antiratni stav, treći put ironija, pa oblikovanje pojedinih likova, komunikacija s reklamnim diskurzom... Kako su se moji interesi mijenjali, tako su se mijenjali i “pronalasci” u tom romanu. Literatura doista traje dok se mi mijenjamo.
Miljenko Jergović: Ovako: na dvije nove knjige koje čitam, uvijek ću pročitati barem jednu koju sam ranije čitao. A postoje i dugi periodi u kojima čitam samo ono što sam već čitao. Recimo, dvaput sam u životu pročitao cijele Zastave, a još sam ih tri-četiri puta djelomice čitao. Heidi sam, na primjer, posljednji put čitao prije desetak godina.
Dinko Telećan: Ne znam koliko time odgovaram na tvoje pitanje, ali više puta dešavalo mi se nešto zanimljivo: iz pročitane knjige prisjećao bih se kao najvažnijeg onoga čega u toj knjizi uopće nije bilo, ili je bilo tek u naznakama. Znalo me to uplašiti. Meni jedan od najdražih putopisa, recimo, Riba-škorpion Nicolasa Bouviera: silno me se dojmio nadugačko i naširoko ispripovijedan naratorov razgovor sa svećenikom-utvarom. Znao sam i nekoliko rečenica iz tog dijaloga napamet. Nakon par godina latim se iste knjige i na svoj užas shvatim da je taj razgovor tek bio nagoviješten. Tih rečenica nije bilo, bogzna otkud i od koga su se stvorile. Utvara je ispala dvostruka. Svojevremeno sam imao naviku da se u redovitim intervalima vraćam ključnim romanima Dostojevskoga. Ostavio sam se te navike, ali baš si mislim kako bih joj se mogao vratiti.
Sanja Baković: Uvijek čitam Tolstoja i Dostojevskog.
Tatjana Gromača: Nietzschea sam nekada ranije više godina imala potrebu čitati u vrijeme Božića i Nove godine, premda posljednjih godina više ne. Zadnju Novu godinu, odnosno Božić, došao mi je dobro Rilke. Sebalda sam ranije nekada voljela čitati u vrijeme ljetnih siesti, kao i Camusa, Pavesea, Jursenar, Brodskog. Zimi: H. Arendt. Danila Kiša ujesen, Krležu isto zimi, itd... U proljeće T. S. Eliota. Katkada ne čitam ponovno cijele knjige, ovisi, nekada samo malo “ubodem”, po koji zalogajčić nečijeg teksta, to također veoma volim...
Tomislav Zajec: Meni osobno, ponekad povratak nekoj knjizi znači uranjanje u jedan njezin dio, jedno poglavlje ili čak jednu rečenicu. A istovremeno, varijantama čitanja istog teksta podrazumijevam i samo razmišljanje o pojedinim djelima. Na taj se način, kroz prisjećanje, možda i paradoksalno, dolazi i do najtočnijeg osjećaja vezanog uz neko djelo.
Mate Matišić: Ako ste dramski pisac, u opisu posla su višestruka čitanja i razne varijante tumačenja dramskog teksta, vlastitog ili tuđeg. Ako na to niste spremni, onda vaš um nije izašao iz (zlo)duha kazališta. Dramski pisac je u jednoj večeri suočen sa nekoliko stotina varijanti čitanja svog teksta. Po tome se drama razlikuje od romana, ili poezije... baš po tom čoporativnom čitanju... Takva čoporativna čitanja mogu biti razarajuća za autore, ali kad pomislim na dramu, pomislim na varijante čitanja.
Marko Pogačar: Da. Mnogih pjesama, nešto teorije, ipak značajno manje fikcije. Lakše se, brže, trenutnije vratiti pjesmi nego nekom opsežnom romanu. Tekstove se, također, čita u različitim situacijama i s različitom svrhom, izvlačeći iz njih, ili puštajući ih da oni iz nas izvuku nešto posve drugo. Često vadim Šalamunove pjesme, njujoršku školu, prebirem po raznoraznim antologijama... Vraćao sam se pričama Flannery O’Connor. I nekim Salingerovim novelama, njima možda i najviše, toj neobičnoj, prividnoj lakoći pripovijedanja. To mi je postao svojevrsni ritual, da malo listam, po “Seymouru” recimo, svakih par godina, kad god mi padne pod ruke, iako, u nekom tehničkom smislu, nikada ondje ništa konkretno nisam tražio. Vraćam se također Bernhardu, Bolañu, njihovim različitim, ali uvijek i nekako istim knjigama; kod njih me ta beskonačna varijacija ne smeta. Kod nekih drugih mi je, naprotiv, zazorna, dosadi mi nakon prvog ponavljanja.
Olja Savičević Ivančević: Ritualno čitam samo Kavafija. Godinama imam popodnevna ljetna čitanja Kavafija “Kava i Kavafi” na terasi u Korčuli. Tada se uz popodnevnu kavu ili čaj, limunadu, lubenicu, pročita samo jedna Kavafijeva pjesma i raspravlja se o njoj. Pisala sam o tome već. Nekad bude i neki drugi pjesnik ili pjesnikinja, koja nam u tom trenutku ima nešto za reći, ali oni su gostujući. U zadnje vrijeme su me spašavali Dinko Telećan, Primo Levi i Anne Carson. Volim pročitati novinske tekstove koji spajaju žurnalizam i esejistiku, katkad i poeziju i bajku. Poezija palestinskih pjesnikinja i pjesnika koja kola internetom i na javnim čitanjima i za koju se nadam da će biti prevedena i objavljena u knjizi ili knjigama, melem je na rani svijeta. U tim je pjesmama sve što je ostalo od ljudske duše.
Branko Čegec: Mislim da je normalno vraćati se knjigama s vremenskim odmakom i novim iskustvom. Naravno da su ta čitanja drukčija, ponekad radikalno drukčija, ali to više govori o potencijalu tih djela nego o nekakvom mom “rastu”. Meni su sva moja čitanja jednako pouzdana, iako me ponekad začudi kako ranije nešto od slojeva, značenja nisam uopće registrirao.
Nataša Govedić: Postoje li stilski registri koje volimo čitati, ali nikad s njima (u njima) ne pišemo? Zašto je tome tako? Postoji li žudnja da pišemo drugačije nego što pišemo, kao netko drugi? Tko?
Ana Brnardić: Da – i mislim da je to što postoji takav odnos prema nekim stilskim registrima – da ih volimo (ili smo zavoljeli čitati tako napisane tekstove) iako nikad u njima ne pišemo – znak čitalačke zrelosti. No ja vjerujem da čitanje različitih tekstova, napisanih u različitim registrima, u kanonskim oblicima i žanrovima ili onima koji su na rubu kanona, nužno, odispod, utječu na vlastiti stil. Taj utjecaj nikada ne mora biti u potpunosti osviješten, može čak biti i neželjen, može biti jedva vidljiv ili fantomski, ali svako čitanje je prožimajuće.
Pisati kao netko drugi – mislim da je to ono što mene uopće potiče na pisanje, oduvijek. Prvo sam pisala kao te i te autorice, baš sam htjela biti one, htjela sam biti u njihovoj koži i glasu, a zatim bih se zasitila ili predomislila i pokušala s drugima – uvijek kroz čitalačko zaljubljivanje ili začaravanje. Ovaj čas, recimo, želim pisati o vlastitom, proživljenom iskustvu smrti bližnjeg, i uzimam čitati – po svom instinktu – knjige koje bi mi na svoj način mogle utjeloviti to iskustvo (koje pak sáma na taj način, kroz čitalački sugovor, zapravo želim podijeliti). I tu želim pisati kao netko drugi – ali ovoga puta više negdje između (podijeljeno) – želim pisati u prostoru koji osjetim da se stvara između mene i iskustva/oblikovanja iskustva tog drugog. Želim vidjeti kako se na papiru (u ekranu) miješaju dva daha.
Krešimir Bagić: O, postoji obilje registara koji me kao čitatelja privlače, a u kojima se i ne pokušavam okušati. Veoma su različiti. Pri čitanju bilo koje vrste teksta najviše me zaokuplja rečenica, njezina struktura, protočnost, jasnoća. Privlače me i avangardistička odsječnost, i eruditska slojevitost, i pripovjedačka preciznost, i publicistička izravnost i novinarska gipkost. Ne bih rekao da žudim pisati kao netko od mojih dragih autora. Žudim zapravo otkriti kako ja mogu pisati. U svakom trenutku ja sam taj kojega još nema, koji je netko drugi, kako je kazao Rimbaud. Stalno sam u potrazi za svojom rečenicom i njezinom slojevitošću, protočnošću, gipkošću, jasnoćom i preciznošću.
Miljenko Jergović: Ja mislim da se stilski registri nas kao čitalaca bitno razlikuju od stilskih registara nas kao pisaca. Vrlo, vrlo rijetko nailazim na tekst u koji se zagledam, da ne kažem i zaljubim, koji pripada mojim stilskim registrima. Premda sve što pišem, ja zapravo pišem misleći o tome što bih volio čitati. Jedini čitatelj na kojega sam ikad kao pisac pomislio sam ja. Možda to nije ni lijepo, ni pametno, ni dobro, ali je tako.
Dinko Telećan: Mislim da sam iskušao sve one registre koje volim ili sam volio čitati. Kroz to sam, uostalom, valjda kao i svi, naučio koji mi bolje, a koji lošije idu.
Žudnja da pišem drugačije? Da, naravno, česta je. Ali prođe. Recimo, žudnja da pišem kao Laszlo Krasznahorkai.
Sanja Baković: Smatram da moje pisanje ne zna biti ludičko ni zaigrano, eh da mi je malo biti Ivan Slamnig. Htjela bih se više zezati, opustiti, igrati jezikom.
Tatjana Gromača: Postoje takvi stilski registri, a mislim da je tome tako jer oni nisu u doticaju s karakternim stranama naših ličnosti prije svega, kao što možemo određene ljude poštovati, a da istovremeno ne želimo da budu naši prijatelji...
Ne može se pisati drugačije nego što pišemo, a istovremeno uvijek pišemo kao netko drugi, čak i ukoliko to ne želimo, i ukoliko vjerujemo da pišemo kao mi. Ali ne znamo tko je taj drugi, pisac valjda, netko koga nismo sposobni vidjeti (njega će možda biti sposobni vidjeti netko drugi, godinama nakon što nas ne bude, ukoliko naši tekstovi prežive i nekom slučajnosti dopru do nekog budućeg čitatelja...).
Tomislav Zajec: Nekako mi se čini da kako sam stariji tako se teže odlučujem, ili zapravo ne odlučujem čitati one tekstove koji iz bilo kojeg razloga za mene ostaju neprobojni u suradništvu. Vjerujem da je pošteno u nekom trenutku priznati da postoje stolovi, autori ili čak narativi u koje je nepotrebno ulaziti ukoliko ne postoji temeljna iskra suradnje kroz čitanje. Isto je i sa potpitanjem vezanim uz pisanje “kao netko drugi”. Već sam obrazložio kad i na koji način se za mene ta želja ugasla, ali s druge strane, mislim da je unutar pedagoškog procesa pisanje poput nekog drugog autora izvrsna metoda za prepoznavanje i izgrađivanje vlastitog stila pisanja.
Mate Matišić: Nemam epigonsku žudnju. Pišem kako moram i kako jedino znam. Dakle, jedino znam tako. Čitam ja autore koji pišu mnogo bolje od mene, i drame i prozu... ali nema načina da pišem kao oni... isto kao što ne postoji način da sviram gitaru kao neki moji gitaristički uzori. Od takvih sam želja davno odustao, to jest shvatio sam da je to glupo, jer sam ja Mate, a on je John, Marija, Marta, ili Petar, ili Janko...
Marko Pogačar: Kod mene je to fikcijska, pripovjedna proza širokog zamaha. Volim je čitati, ali se skanjujem da se u njoj okušam. Kao da još nisam načisto s onim što bih sam od nje htio, i što bih s njom uopće bio u stanju. A ta žudnja da pišemo kao netko drugi javlja se, čini mi se, često, ali je kratkotrajna, nalik flertu, noću, u nekom baru; traje onoliko koliko traje titranje naših čula. Drži nas neko vrijeme nakon što sklopimo knjigu koja nas je oborila, ali s jutrom najčešće iščili, i tek je tada moguće smisleno, hladne glave prionuti poslu.
Olja Savičević Ivančević: Da, ranije John Fante, Marguerite Duras, Flannery O’Connor, Cortazar, Coetzee, danas možda najčešće Tokarczuk. Ne bih pisala kao oni ni da mogu, ali im se divim. Mogla sam navesti i sasvim drugi niz imena i bio bi točan.
Nedavno sam imala zanimljivo iskustvo – za kazališnu predstavu, napisala sam priče inspirirane Matvejevićevim “Mediteranskim brevijarom”, a čiji je registar u suprotnosti s mojim. Možda nas opčinja upravo ono što je u pristupu različito od nas, a ipak prepoznatljivo, zavodljivo, prijateljsko i naše.
Branko Čegec: Ne, nikad nisam pokušavao pisati kao netko drugi, iako sam sa svojim studentima volio raditi vježbe, bernhardovski rečeno, imitiranja glasova, odnosno stilskih obilježja pojedinih autora.
Nataša Govedić: Kad razmišljate o svom stilu kao stablu, koje raste iz različitih korijena, u stilskoj ili botaničkoj obitelji to stablo pripada i – zašto? Gdje raste? Koliko je plodno?
Ana Brnardić: Moje stablo raste iz dvorišta u kojem sam provela djetinjstvo. Bio je to stari orah, pod kojim je moja baka ujutro, prije hranjenja kokoši i svinja i odlaska u vrt, pila tursku kavu i pola štamprleka rakije. Ali orah je, kad je umrla, posječen, jer je krošnja smetala kući i bilo je i drugih praktičnih problema. Dakle, to stablo više ne raste u konkretnom dvorištu, gdje sam odrasla, gdje sam čitala i pisala prve pjesme, ali je i dalje plodno, zapravo točno onoliko plodno koliko su to moja sjećanja i pamćenje. Osim bakina pjevanja i priča o djetinjstvu, porodici, ratovima i selidbama, i jamstva da sam pod tim orahom s njom zauvijek sigurna, to stablo – kasnije stablo-kao-stil – razvilo se u jezičnom ludizmu, magičnom realizmu, struji svijesti... Ali i dalje crpi iz različitih dostupnih izvora, jer se bez raznolikosti ne bi moglo razvijati.
Krešimir Bagić: Slika stabla doista odgovara mojoj predodžbi o vlastitome pisanju. Mislim da su promjene u njemu vidljive, ali ne radikalne, tj. da ih se metaforički može predočiti kao nove grane na stablu koje već ima svoj čvrst korijen, kojemu su oblikovani deblo i krošnja. Stilski na granama tog stabla raste lišće koje porijeklom može biti modernističko, postmodernističko, gdjekad i neomanirističko. Botanički, volio bih vjerovati da je to stablo nalik hrastu, naravno slavonskom. I da se ispod njega mogu vidjeti crne slavonske svinje kako jedu žir i ruju po blatu.
Miljenko Jergović: Dok bih se kao dječak vlakom vozio niz dolinu Neretve prema Pločama, gledao bih u vrhove sedimentnih stijena iz kojih bi izrastao poneki bor. Činilo se da raste iz stijene, da pod njim nikakve zemlje nema. Fasciniran sam tim borovima. Kao što sam fasciniran i stablima maslina. I živim hrastovima. Kada smo išli u ružičnjak kupovati sadnice za naš vrt, ja sam izabirao one najjadnije ruže, za koje sam mislio da će krepati ako ih mi ne spasimo. Eto, sve to su moja stabla. A koliko su plodna, ne znam. Onoliko koliko me ima, ili koliko ima njih i mene.
Dinko Telećan: U skladu s onim što sam natuknuo, ako uopće razmišljam o svom stilu, odnosno o tome imam li ga i mogu li ga uopće imati, onda bi prikladnija metafora bila – šuma.
Sanja Baković: To bi bila smokva u vinogradu. Barem si ja umišljam da bih mogla biti stablo smokve. Htjela bih biti kao smokva. Jako dugo živi. Ima godina kad je nitko ne pobere. Plodovi padaju na tlo. Nekad raste iz zida recimo, samo neka divlja grančica i tri lista provire iz betona, iz suhozida. Otporna je na vremenske nepogode. Samonikla je često. Samorazumljiva je i nitko je možda niti ne doživljava jako ozbiljno kao naprimjer maslinu ili naranču, i ostale uzgojene vrste. Ipak kad rodi, to je slatko i snažno.
Tatjana Gromača: Eh, pa to ja ne mogu vidjeti, a i ne zanima me previše to da znam. Važno mi je pisati, pisati dobro, dok takvo što bude moguće, nadam se ipak što dulje tijekom ovog života... Plodnost mi je važna, trudim se oko nje, i za nju sam zahvalna, na mnoge je načine povezana s mojom egzistencijom, njenom kvalitetom, radošću, užitkom, zapravo i samom svrhom.
Tomislav Zajec: Ono raste. Mislim da je to najvažnije. Stil je ime autorskog identiteta u kontinuiranoj promjeni. Njegovo korijenje možda jest uzemljeno, ali svoje male konopčiće pruža do i onog zadnjeg, tek izniknulog lista. Mislim da je to snaga razvoja kroz kontinuitet i opraštanja sebi u različitim stilovima, u različitim grananjima. Divna mi je ova metafora s drvetom jer prije svega podrazumijeva nježnost.
Mate Matišić: Ja sam samo stablo. Stablo ne zna kojoj botaničkoj porodici pripada. Pitajte bilo koje stablo. Siguran sam da će svako pravo stablo zašutjeti ako mu postavite to pitanje. Tražite stablo da opiše svoju šumu... Možda bih i mogao... ali...
Marko Pogačar: Pripada gljivama. Nevidljivom micelijskom mrežom povezano je sa svim svojim mogućim i nemogućim srodnicima u jedno samo naizgled individualizirano tijelo, vlažno i otrovno, blizu je zemlji, upija iz nje i čeka da bude pojedeno, da bi se u zemlju vratilo.
Olja Savičević Ivančević: Raste na Mediteranu, negdje uz cestu. Svaka bura ga počupa, svaki požar zapali i do sljedeće zime ponovo naraste. Korijeni, ako ih ima, jesu posvuda, čak i u svemiru. Zimzeleno, nikne gdje mu sjeme padne, širi se vjetrom i peludom.
Branko Čegec: Užas, pa ja o tome uopće ne razmišljam. Zaboljelo me koliko sam neodgovoran, bez svijesti o ukorijenjenosti. Ovako, ad hoc, čini mi se da stablo raste tamo gdje ga odlučiš posaditi, baciti sjeme... Ovo drugo nisu pitanja za autorskog mene. Davno sam mislio pisati negativne kritike vlastitih knjiga pod pseudonimom, ali onda mi se ta ideja učinila krajnje infantilnom.
Nataša Govedić: Je li autorovo čitanje vlastita teksta pomnije čak i od prevodilačkog čitanja? Zašto?
Ana Brnardić: Prevodilačko čitanje zahtijeva jednu vrstu pomnosti, prodiranja kroz tekst i razumijevanja i prevođenja autorskog stila i svijeta. Mislim da su to različite vrste pomnosti, prevoditeljska i autorska. Autorsko čitanje naravno pritom ovisi na to kako je tekst i do koje mjere pročitan u prijevodu.
Miljenko Jergović: Prevodilačko čitanje je re-kreiranje teksta. Prevoditelj je pisac pod tuđom krinkom. Prevoditelj u tom smislu gotovo da i nije čitatelj (ili čitalac). Isto kao što ni čitalac (ili čitatelj) nije autor, tojest nije pisac, dok čita. Ne postoje čitatelji koji nisu pisci i čitatelji koji su pisci, nego postoje dobri i loši čitatelji, talentirani i netalentirani. Nekim čudom je među dobrim piscima znalo biti slabih čitatelja. To je nešto što ne razumijem, ali konstatiram.
Sanja Baković: Prevodilačko čitanje je najčudnije čitanje iz mojeg iskustva. Nitko mi nije postavio čudnija pitanja od prevoditelja. Tek sam se tada zamislila nad nekim stihovima, razmislila o svojem jeziku, o stvarnom značenju nekih slika... Mislim da je prevodilačko čitanje drugačije čitanje, no ipak je možda najpomnije, pomnije od autorskog.
Tatjana Gromača: Možda pisac može vidjeti slojeve, sedimente, koje neki prevoditelj ne može vidjeti, a tiču se literature općenito... Prevoditelj više ide za preciznosti riječi, značenja, izraza... premda ima prevoditelja, vjerujem, koji stvari gledaju i dalje, očima pisca, ali to zatomljuju često, nesigurni su, ne usuđuju se, a ima i prevoditelja koji su i autori pa imaju veće povjerenje u svoj glas, intuitivno osjećanje, pa se kod njih ta čitanja preklapaju.
Tomislav Zajec: Odgovor koji ja mogu ponuditi je da čitanje tuđeg autorskog teksta iscjeljuje. Ne znam zbog čega – konkretan, poetički ili autopoetički razlog u ovom mi primjeru zapravo i nije potreban jer ga osjećam kao potpuni višak, ali čitajući Jutarnju zvijezdu Karla Ovea Knausgarda, netremice, u dahu, pomno, prije dva prosinca započela je iskra mog oporavka nakon tatine smrti. To je iskustvo koje je toliko snažno da ga nemam potrebe dodatno obrazlagati, ono je jednostavno tu, kao osjećaj koji se čitanjem pretvorio u činjenicu. Knjigu je s norveškog prevela Anja Majnarić.
Mate Matišić: Vjerojatno je prevoditeljevo samo drugačije od autorova... Mene prevoditelji fasciniraju preciznošću svog posredovanja, moraju biti autori i ne biti autori... Ne može se prevoditi i biti ne-autor... Ja čitam neodgovornije. To možda znači površnije, ali i slobodnije... Ne znam...
Marko Pogačar: Ne mislim da je moguće generalizirati, da takva čitanja postoje kao idealtipske kategorije. I prevoditelji i autori čitaju i iznimno pomno, i iznimno površno; ponekad, čini mi se, i kad je riječ o istim individuama. Kod autora, međutim, površno čitanje nije problem, pa čak i kada se negativno odražava na njihov vlastiti tekst. Ukoliko prevoditeljsko čitanje nije dovoljno pomno, problem je naprotiv evidentan.
Olja Savičević Ivančević: Mislim da se radi o različitim vrstama pomnje. Prevoditelji moraju konstantno biti i sabrani i lucidni. Autori-čitatelji ne moraju, najvažnije se dogodi iz uronjenosti u tekst, iz umijeća prepuštanja.
Branko Čegec: Ne, prevodilačka čitanja su najpomnija. Ona dopiru i u zakutke koje sam autor često ne osvijesti.
Nataša Govedić: Ako je čitanje dijalog (s autorom), kakva je vrsta javnog razgovora o čitanju dostojna iskustva? Postoji li format razgovora o čitanju koji nadilazi promocije i kritike – i treba nam, a premalo ga njegujemo?
Ana Brnardić: Čini mi se da si ovim pitanjem izravno adresirala situaciju na našem književnom platou. S pravom, vjerujem. Promocije su zadani format, manje-više. Nisam prisustvovala mnogo promocija gdje bi se taj format napuštao u korist nečeg što bi bilo prisnije izlaganje o iskustvu čitanja ili precizniji dijalog s tekstom. No, redovitost tih formata i dijaloga i rutiniranost pitanja i razgovora nisu, smatram, isključivo negativno obojena pojava. Ma, zapravo, nikako to ne mislim. Dapače, mislim da je nužno da postoji kontinuitet i u takvim šprancama, jer se na podlozi tog književnog života jednom mogu pojaviti i drukčiji oblici razgovora, bez repeticija i istih zaljučaka, bez podilaženja ikom, uz stalnu i upornu usmjerenost na tekst, kao što su bili, iz moje perspektive, nekad razgovori koje je u Booksi s pjesnikinjama i pjesnicima o njihovim rukopisima u nastanku minuciozno vodio Ivan Šamija, pod naslovom Poezija na živo.
Krešimir Bagić: Mislim da nisu toliko problem forme i formati javnoga razgovora o čitanju koliko načini na koje se taj razgovor događa. Čak se i na predstavljanjima knjiga može zapodjenuti produktivni dijalog s tekstom i autorom i krenuti na intrigantno intelektualno putovanje. Druga je stvar što se aktualna predstavljanja obično pretvaraju u reklamne panoe skromnoga dometa i što na njima dominiraju protokolarne pohvale i tzv. kolegijalne geste. U tim slučajevima dijalog izostaje, a lijepe geste pune literarno nebo šarenim balonima. Kritika je uvijek dobrodošla, ona je po naravi dijalogična. Naravno mislim na kritiku koja se otvara tekstu i koja otvara tekst. U kritičarskom razumijevanju i dojmu, u njegovim dvojbama i fikcijama očituju se mogućnosti komunikacije s literaturom, njezina uloga i mjesto u nekom društvu. Smještanje književnosti na društvenu marginu sigurno utječe na izostanak pravog razgovora o njoj. Pripadam velikom broju ljudi koji strastveno prate nogomet i koji pojedine utakmice i poteze mogu unedogled analizirati. Mediji naravno svesrdno podupiru tu našu strast i gotovo na dnevnoj bazi nude – uz utakmice – javne rasprave o igri, taktici, pojedinim potezima i sl. Istodobno pripadam i veoma malobrojnoj skupini koja često i strastveno razgovara o književnosti, koja analizira pojedine postupke, tekstove, poetičke odluke. Hipotetičko pitanje koje me kadšto golica glasi: kakav bi bio javni dijalog o literaturi kada bi ga javnost i mediji prakticirali i poticali jednako kao u slučaju nogometa?
Miljenko Jergović: Razgovor o knjigama i o čitanju oduvijek mi nedostaje. Imao sam prijatelja s kojima sam mogao razgovarati o knjigama. Imao sam i baku – Nona iz mojih knjiga – s kojom sam mogao razgovarati o knjigama, ali sam sreo malo pisaca, naročito u Zagrebu i u Hrvatskoj, koji umiju razgovarati o onome što su čitali. Ovdje kad nekog pitaš o čitanju, kao da si ga upitao o tome kakva mu je jutros stolica.
Dinko Telećan: Tog iskustva najprije uopće treba biti, e da bi se onda moglo pretočiti u bilo kakav javni razgovor. Ne kažem da ga nema, ali možda je tu ključan raspored igrača na tabli: oni koji istinski (dubinski, ozbiljno, stvaralački) čitaju nisu na javnim mjestima, a ta javna mjesta po nekoj inerciji zauzmu oni kojima je do produciranja, a ne do samo-rastvaranja i sebe-propitivanja koje podrazumijeva takvo čitanje. Format (i medij) je onda, čini mi se, sporedan problem.
Sanja Baković: Nedostaje mi privatno i nejavno mjesto na kojem mogu razgovarati o čitanju. Promocije i kritike robuju očekivanim formama prečesto. Da, premalo njegujem, govorit ću u svoje ime, privatne razgovore o čitanju, smatram da su oni iskreniji, da ih odsustvo protokola čini slobodnijima. Na promocijama tu su naravno očekivana hvaljenja, kritika pak ima svoje alate, no spoj neumivenog, dubokog razgovora o čitanju koji nije zadan formom od 60 minuta ili osam tisuća znakova teksta, da, to mi nedostaje. Naše je vrijeme jako prenapregnuto. Često maštam da bih kod sebe doma organizirala uz kavu i grickalice takav jedan razgovor za koji nitko neće znati, kao neko tajno čitateljsko društvo. Kao da se danas svugdje mora javno govoriti, čitateljski klubovi, pisanje o knjigama, promociji, a tek festivalizacija književnosti (u kojoj i sama sudjelujem), kao da sve postaje moranje i obaveza. Da, privatnost, tajnost, opuštenost, neograničeno vrijeme u čitanju, to mi jako nedostaje.
Tatjana Gromača: Javni razgovor o čitanju... I da i ne. Ovisi tko s kime, kada, gdje, zašto... U posljednje vrijeme javnih razgovora ima, postoje TV emisije koje se time bave, dosta dobre. Ne znam. Za mene, čitanje je, kao i pisanje, duboko intimno iskustvo. Iznošenje tog iskustva u javnost sliči mi katkada na razgolićavanje, težnju ka tome, ako ga ima previše. Može voditi i u nešto površno, snobizam, modu, kod ljudi sklonih iskrivljavanju... Potrebna je mjera, kao i u svemu. Ono što mislim da je potrebno, to je promjena svijesti, među ljudima općenito, izlazak iz paradigme materijalizma, okretanje ka knjizi kao predmetu, izvoru, poticaju trajnih učenja i trajnih promjena, na bolje dakako. Ključ tih promjena je ponajviše u odgoju i u školstvu, tu mislim da je potreban razgovor o čitateljskim iskustvima, jer takav razgovor ostavlja najdubljeg i najvažnijeg traga na mladim dušama, njima je on zapravo i potreban, jer su djeca i mlade osobe u potrazi za uzorima, za potporom, za idealom, poticajem, a dobra literatura je takvo što oduvijek nudila. Potrebno je imati prave ljude na pravom mjestu, prvenstveno tu mislim na obrazovni sustav – ljude koji iznutra, po svome habitusu, dišu literaturu. Samo takvi će znati ostaviti traga, svojom istinskom pripadnosti, svijetu literature i humanizma općenito.
Razgovor o čitanjima i o pisanju koji nije javni je značajan za pisce same, naročito kada se dogodi na intimnoj relaciji pisac–pisac, i kada se dogodi određena vrst skladnosti, razumijevanja u svjetovima i pogledima. To je nešto što je piscu potrebno, a vrlo je rijetko, kao što je rijetka i prava, iskrena ljubav – kada jedna osoba vidi drugu, i u tom pogledu postoji razumijevanje iz kojega spontano izranja kompatibilnost, lišena skrivenih pozadinskih stvari kao što su natjecateljstvo, koristoljublje, častohleplje i slično, odnosno kada jedan autor drugome želi dobrobit i rast, boljitak, jer ne promatra stvari pisanja i življenja iz sebične perspektive, odnosno razumije da su tuđi rast i boljitak ujedno i njegov vlastiti... Dakle radi se o jednoj vrsti duhovne srodnosti koja predstavlja rijetkost, no ona nije samo stvar sreće, treba je zacijelo i zaslužiti.
Tomislav Zajec: Nisam siguran, meni su sva iskustva čitanja kao dijaloga s autorom zapravo prije svega duboko intimna i nekako ne traže javni razgovor, odnosno ja se osobno ne bih izlagao takvoj vrsti javnog razgovora. A možda sam samo beznadno introvertiran.
Mate Matišić: Ako postoji takav format razgovora o čitanju koji nadilazi promocije i kritike, ja u njemu ne želim sudjelovati. Sramim se govoriti o čitanju. O čitanju mogu govoriti samo u četiri oka s autorom kojeg ne poznajem ili s nekom bliskom osobom. Šest ili više očiju nije moj teren... Stalno osjećam da moje čitanje treba ostati – moje. Tako sam vam odgovorio, a kao nastavnik stalno sa studentima dijelim gledanja i čitanja... I što sad...? Nemam pojma... Mogu samo reći da mi je draža nastava na MA studiju kada sa studentima radim individualno, u četiri oka i četiri uha. Ima dovoljno ljudi koji vole javne razgovore. Ja nisam taj... Učionica je najveća dvorana u kojoj mogu nastupati uživo razgovorom.
Marko Pogačar: Čitanje je intimna, privatna stvar. Javni razgovor o knjizi je međuljudsko komunikacijsko iskustvo, društveni čin i događaj, i nabor u književnom polju, a potencijalno i nekim drugima. Postoje, naravno, raznorazni javni formati razgovora o knjigama koji izlaze iz okvira promocija i kritika – od književnih klubova i tematskih tribina do raznoraznih radionica i tečajeva – i vjerujem da nam svi, i mnogi drugi, koji nam već jesu ili još nisu pali napamet, trebaju. Naći će svoju publiku, ili će je, još bolje, proizvesti.
Olja Savičević Ivančević: Pomalo mi je žao što nisam stigla u pravo vrijeme života biti članica nekog dobrog book cluba. Možda bih i danas posjećivala neki book club za spisateljice i pisce koji uključuje i kritičarke, teoretičare? Kao Klub boraca riječima.
Branko Čegec: Mislim da su klasične promocije izlizan, potrošen format, kritika se nešto kao ponovno vraća na prizorište, iako često nemušto ili u službi Njegovog Božanstva Marketinga. Nedostaju nam debatni formati, razgovori kritičara o konkretnim djelima ili sučeljavanja autora i kritičara, međuautorski razgovori, dijalozi... Možda lupetam, ali ja tako vidim probleme na tzv. književnoj sceni.
Literatura
- Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
- Boyarin, Jonathan (ur.). 1993. The Etnography of Reading. Oakland: University of California Press.
- Eco, Umberto. 1979. The Role of the Reader. Bloomington: Indiana University Press.
- Govedić, Nataša. 2025. Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije. Zagreb: Ljevak.
- Iser, Wolfgang. 1974. The Implied Reader. Maryland: the Johns Hopkins University Press.
- Iser, Wolfgang. 1978. The Act of Reading. Maryland: the Johns Hopkins University Press.
- Iser, Wolfgang. 2000. The Range of Interpretation. NY: Columbia University Press.
- Škopljanac, Lovro. 2013. “Percepcija Krleže kod neprofesionalnih čitatelja”. U: Pavlović – Glunčić-Bužančić – Meyer-Fraatz (ur.). Komparativna povijest hrvatske književnosti: zbornik radova XV.: (ne)pročitani Krleža: od teksta do popularne predodžbe Split, Str. 387–396.
- Škopljanac, Lovro. 2014. Književnost kao prisjećanje: što pamte čitatelji. Zagreb: Ljevak.
- Škopljanac, Lovro. 2016. “Empirijski čitatelji – stanje stvari”. U: Senker – Glunčić-Bužančić (ur.). Dani Hvarskog kazališta: eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru, Publika i kritika, No. 42, Str. 257–263.