Aktualna hrvatska stilistička kritika poezije

Đurđica Garvanović-Porobija
Nezavisna filologinja

Uvod

Naslov rada upućuje na njegovu temu i njime će se nastojati odgovoriti na osnovna pitanja u pogledu na aktualnu hrvatsku stilističku kritiku poezije. U prvome je dijelu izloženo razumijevanje aktualne stilističke kritike poezije i njezine funkcije u ovom radu, dopunjeno autoritativnim mišljenjima stilističara. U drugome su dijelu predstavljeni najistaknutiji književni kritičari koji barem dijelom pišu kritike sa stilističkim predznakom. Taj je dio metakritički profiliran i prikazuje obrise i profil tekstova svakog odabranog kritičara/kritičarke, što možže unekoliko pokrenuti šire predstavljanje hrvatske aktualne stilističke kritike i njezinih pravaca. Treći dio čini prijedlog pisanja aktualne stilističke kritike poezije na primjeru nove pjesničke zbirke pjesnikinje Emilije Kovač, koji bi trebao biti primjena naprijed izložena razumijevanja aktualne stilističke kritike korigirana i obogaćena iskustvima hrvatskih i inozemnih stilističkih kritičara. U sve obilnijoj produkciji poezije na hrvatskoj pjesničkoj sceni aktualna stilistička kritika može biti produktivan doprinos prepoznavanju i posredovanju njezine kvalitete.

I.

Znano je da je stilistička kritika grana književne kritike koja se usredotočuje na analizu pretežito individualnog (iako i skupnog) književnog diskurza, pa tako i poetskog, pri čemu drži u fokusu njegovu porabu jezika, stila i retoričkih (ili poetskih) figura te načina na koji to sveukupno pridonosi nutarnjoj organizaciji poetskog diskurza, utjecaju na čitateljstvo i ishodišnom umjetničkom učinku. Treba upozoriti da stilistička kritika nije što i kritička stilistika, grana stilistike koja proučava kako jezični izbori u tekstu reflektiraju i produžuju odnose moći, ideologije i socijalnih struktura fokusirajući se na interakciju između jezika i socijalnog značenja.1 Također treba podsjetiti da se aktualna stilistička kritika razlikuje od akademske stilističke kritike. Dok se akademska temelji na rigoroznim metodološkim okvirima, i sadrži vrlo pomne lingvističke, semiotičke, retoričke, literarne i diskurzne analize, kao i teorijske rasprave, koje se s akademskom aparaturom objavljuju u akademskim časopisima i monografijama s namjerom da daju dugoročan doprinos stilistici i književnosti, dotle je stilistička kritika koja prati aktualni književni trenutak manjeg obima, fleksibilna, prilagođena široj publici te sadrži i subjektivne kritičarske stavove, koji – dakako – trebaju biti pomno promišljeni i vrijedni, te se objavljuje u književnim tiskanim ili mrežnim časopisima. Ona treba biti, svakako, na tragu akademske i ne bi smjela neoprezno pojednostavnjivati stilske vrijednosti promatranog poetskog diskurza. Zajedno s akademskom stilističkom kritikom i općom književnom kritikom doprinosi deskripciji književnih pravaca i kvalitete objavljenih knjiga te obogaćuje sliku trenutačne poetske produkcije. Ona kao i druge grane književne kritike ima i stanovitu moć da podupre kvalitetne, mlade, a možda i nepravično marginalizirane autore.

Stilistička i “estetička” kritika. Kad kažemo da je stilistička kritika grana književne kritike, valja napomenuti da je ona jednako tako, štoviše prvenstveno, grana stilistike. Njezin dvojni i hibridni karakter ne postavlja je u subordiniran položaj, već je karakterizira kao snažnu primijenjenu i praktičnu granu stilistike. Sama je stilistika kao disciplina već po sebi praktična i usmjerena na tekst, kako kazuje i Katie Wales u svom rječniku stilistike A Dictionary of Stylistics (2014) ističući srodnost stilistike i kritike: “U mnogim aspektima, međutim, stilistika je slična književnoj kritici i praktičnoj kritici. Daleko najčešća vrsta materijala koji se proučava jest književna; a pažnja je uglavnom i usko usredotočena na tekst” (2014: 400). I unatoč činjenici da je stilistika danas zakoračila sve smjelije i u područje opserviranja neknjiževnih diskurza, zamjedba o sličnosti s književnom kritikom ostaje i dalje značajnom.

Istaknut ću da je stilistička ili stilska kritika poezije za razliku od književne ili “estetičke”, kako ih je daleke 1961. godine razlikovao Franjo Grčević,2 po svojoj usmjerenosti na tekst nalik na engleski close reading ili na francuski explication de texte,3 vjerojatno manje sklona subjektivnim procjenama od “estetičke”. Wales će pojasniti narav “objektivnosti” stilistike: “Stilistika je samo ‘objektivna’ [...] u smislu da je metodična, sustavna, empirijska, analitička, koherentna, pristupačna, dohvatna i konsenzualna” (2014: 400). Ona slijedeći tekst izbjegava rizik impresionističke kritike, što ne znači da je “estetička” kritika, ako je kvalitetna, proizvoljna. Obje kritike, kako u prošlosti tako i danas, mogu biti komplementarne tako što se pojednostavnjeno rečeno, stilistička kritika usredotočuje na način organizacije poetskog diskurza, njegovu procesualnost i strategije, dok se “estetička” bavi zamjećivanjem estetičkih/poetičkih koncepata u poetskim diskurzima i njihove aktualnosti te izriče prosudbu o vrednovanju pojedinačnog poetskog diskurza.

Cilj i uloga stilističke kritike. Cilj je stilističke kritike, i akademske i aktualne (praktične), pokazati ne samo kako je organiziran ili ustrojen promatrani poetski diskurz, čime je obilježen i kojom se strategijom upravlja, što se ostvaruje stilističkom analizom, već i čemu služi, to jest čime pridonosi interpretaciji, kako objašnjava i Wales: “Cilj većine stilističkih studija jest pokazati kako tekst ‘funkcionira’: ali ne samo opisivati formalne značajke tekstova radi njih samih, već kako bi se pokazalo njihovo funkcionalno značenje za tumačenje teksta” (isto). Zanimljive su i znatno starije opservacije Ive Frangeša u tekstu referata Vrijednosti i granice stilističke kritike. On upozorava da stilistička kritika ne bi smjela biti sama sebi cilj:

A kako se stilistička kritika kreće na području izraza, kako je njezino postojanje uvjetovano upravo tim analitičkim aktom dekomponiranja izraza, lako je razumjeti bojazan da se ta kritika ne izrodi u običnu formalističku analizu, pri kojoj bi se zaboravila osnovna istina svake korisne stilističke kritike, istina da je njezin postupak privremen, da je njezina metoda analiza, a njezin cilj sinteza. (1957)

Mnoga lica i profili stilističke kritike. Tijekom povijesti i danas razvili su se razni pravci i profili stilističke kritike i kako je ta činjenica razvidna u akademskoj stilističkoj analizi, tako je i u mogućnostima koje stoje na raspolaganju stilističkom kritičaru koji prati aktualnu hrvatsku ili koju drugu pjesničku scenu, odnosno produkciju, i u ovom trenutku u Hrvatskoj brojne pjesničke zbirke. Pritom je moguće da profil stilističke analize koja dotiče interpretaciju ovisi o kritičaru i njegovom razvijenom kritičarskom instrumentariju, alatu i modelu koji prakticira, ali i o diskurzu zbirke o kojoj piše. Vjerojatno je da će stilistički kritičar biti usmjeren pojedinačnim pjesničkim diskurzom da analizu vodi kao osuvremenjenu lingvostilističku, literarnostilističku ili kao literarnokulturološku, diskurznu ili pak interdisciplinarnu, i druge ako se uzmu u obzir i sve stilističke subdiscipline ili kako se još nazivaju evolutivne prakse, kao što su feministička stilistika, korpusna, kritička, kognitivna, nova povijesna, empirijska, pedagoška, postkolonijalna, računalna itd.

S obzirom na brojne pravce stilistike, stilistička kritika može biti multimodalna i kritičar može odabrati najprimjereniju analizu prema promatranom poetskom diskurzu. Dok se kritičar može opredijeliti za pluralni model stilističke analize u kritici, s druge strane stižu pozivi da se stilistička kritika zasnuje na temeljima lingvističke stilistike i literarne stilistike kako se stilistika, i njoj pripadajuća analiza, kao znanstvena interdisciplina, a kasnije samostalna disciplina, u svojim začecima prakticirala,4 ne strahujući u tom slučaju od zamki formalističke analize koja se usredotočuje isključivo na nutarnje elemente poetskog diskurza. Sada bi se stilistika i stilistička kritika mogle ponovno okrenuti suvremenoj lingvističkoj i literarnoj osnovi, dakako ipak obogaćene novim znanstvenim i interdisciplinarnim iskustvima.5 Znanstvena je zabrinutost u toj dvojbi podijeljena, dok jedni upozoravaju na metodološko rasulo uvođenjem novijih pristupa, dotle drugi vide nužnost prihvaćanja multimodalnosti. Tako za Nørgaard, “multimodalne analize nisu opcija, već očito nužnost modernog doba” i premda razumije uznemirenost koja stoji iza upozorenja da se stilističari trebaju držati jezika, ova suvremena danska stilističarka6 smatra da se “multimodalna komunikacijska stvarnost s kojom se danas suočavamo ne može zanemariti” (2014: 480).

Koliko je razvidno, danas stilistička kritika podrazumijeva sljedeće ključne točke:

• jezičnu analizu, najčešće leksika i sintakse, i analizu stilskih figura; razmatranje glasa subjekta i poetskog ritma; narativne tehnike (ako je i poetska naracija u fokusu), uključujući gledište, glas pripovjedača i narativni tempo;
• utvrđivanje intonacije (autorskog pristupa) i emotivnog ozračja u tekstu te istraživanje kako oni utječu na percepciju čitatelja i interpretaciju;
• retorička sredstva – analiza retoričkih figura i tehnika kojima se ostvaruju uvjeravanje i utjecaj na čitateljstvo, kao što su retorička pitanja, paralelizmi i ponavljanje;
• kontekstualni utjecaji – razmatranje kako povijesni, kulturalni i socijalni konteksti utječu na stilske izbore autora; ispitivanje kako autorska osobna iskustva i zaleđe oblikuju njihov stil;
• interdisciplinarni pristup – za obogaćenje analize inkorporiranje lingvističkog, psihološkog i semiotičkog uvida; provedba close reading, diskurzne analize i kritičke stilistike.

Opremljenost stilističkih kritičara. U Hrvatskoj svakako za obuku stilističkog kritičara stoje na raspolaganju uz naše znane starije stilističare kao što su Krunoslav Pranjić i Cvjetko Milanja, radovi akademika Krešimira Bagića, dugogodišnjeg voditelja Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i njezinog redovnog profesora, posebno njegove tri knjige: Rječnik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016) i Figure i stilovi (2023) te portal Katedre za stilistiku: stilistika.org. Također je značajna za metastilistiku poezije i knjiga Tina Lemca O pjesmi pjesmom (2023), koju predstavljaju Ivan Šunjić u časopisu Umjetnost riječi (2023) prikazom pod naslovom “Specijalizirana stilistička studija o poeziji i metaestetskoj književnoj problematici: raritetan i vrijedan književno-znanstveni žanr i doprinos” i Andrijana Kos Lajtman u časopisu Kolo 2/2024 svojim prikazom “Sumiranje stilističkih tema”. Ovi su prikazi uvod u čitanje i kasnije i stanovitu primjenu Lemčeve knjige. Za stilističkog je kritičara bitno poznavanje temeljnih teorijskih smjernica i modela stilistike koje će, njima opremljen, u načelu ili barem djelomice primijeniti u svojoj analitici poetskih i ostalih književnih diskurza. Svakako je preporučljivo poznavati tri značajna udžbenika na engleskom jeziku: The Routledge Handbook of Stylistics (2014), The Cambridge Handbook of Stylistics (2014) i The Bloomsbury Companion to Stylistics (2016) koje predstavlja već spomenuta Sorlin člankom “Three major handbooks in three years: Stylistics as a mature discipline” (2016), te za drugi od navedenih piše: “Iako nije samo osmišljen da bude ‘vodič’ za studente, doista je pošteno reći da ne predstavlja priručnik za brzo snalaženje” (296). Vjerojatno je zato prvi češće citiran u literaturi, iako je upravo drugi pravi “zlatni rudnik” za stilističare. Stilistička kritika poetske i uopće književne produkcije za šire čitateljstvo zacijelo je sažeti oblik akademske stilističke kritike te se ne može provoditi bez akademskog stilističkog iskustva ili proučavanja.

Namjena stilističkih kritika poetskih diskurza suvremenih hrvatskih pjesnika. Budući da se aktualna stilistička kritika novih pjesničkih zbirki ili autorskih skupnih poetskih postignuća razlikuje od detaljističke i razvijene akademske stilističke analize i interpretacije po svom obimu i po svom jednostavnijem obliku, ona je usto što posreduje poeziju prvenstveno educiranim recipijentima, koji mogu pratiti temeljnu stilističku analizu, i pedagoški usmjerena poučavajući širu zainteresiranu publiku o elementima i organizaciji poezije s kojom se susreću. Ona je edukativna i, štoviše, ima utjecaj u pogledu na vrednovanje autora i njihovih pjesničkih produkata za recepciju javnosti i raznih povjerenstava, iako se stilistička kritika u načelu ne bavi vrijednosnim sudovima o pojedinim pjesničkim zbirkama – ona ih analitički predočuje i na taj način može pridonijeti i vrijednosnoj prosudbi. Najposlije, aktualna stilistička kritika je i povratna informacija autorima o jezičnim i literarnim, retoričkim i drugim postupcima kojih možda nisu ni svjesni te ih tako oprema za razumijevanje vlastitih kreacija, kao i za autokritičku procjenu i samovrednovanje vlastitih poetskih radova. Ona je i poticajna i razvojna, ističe poželjne, inovativne i kreativne vidove poezije.

II.

Slijedi predstavljanje najistaknutijih stilističkih kritičara koji pišu aktualne kritike o suvremenim pjesničkim izdanjima u Hrvatskoj. Bit će to niz koji započinje s Krešimirom Bagićem, te slijede Tin Lemac, Davor Šalat i Lada Žigo Španić. Dakako, postoje i drugi zaslužni stilistički kritičari, no za poeziju čini se da su nabrojani temeljna postava.

BAGIĆ, Krešimir

Uz pisanje akademskih radova i fakultetsku nastavu Krešimir Bagić ustrajno je pratio i produkciju suvremene poezije te ju predstavljao pisanjem kritika, posebice maratonski u časopisu Vijenac Matice hrvatske u rubrici Pogled iz Dubrave. Tako su nastale i njegove dvije knjige Pogled iz Dubrave (2017), s tekstovima od 10. siječnja 2013. do 24. lipnja 2015. i Republika stiha (2023), s tekstovima kako iz Vijenca tako iz drugih objavljenih izdanja, knjiga i časopisa. Knjiga sadrži, kako piše Bagić, “53 kritička eseja i prikaza, koji su nastali od 2015. do 2022. godine” (2023: 11).

Već na početku knjige Pogledi iz Dubrave razvidno je da je Krešimir Bagić, kako se i očekuje, stilistički kritičar, te da odgovara i na pitanje koje su teme zamjetne u diskurzu pojedine pjesničke zbirke, a zatim osobito pomno na pitanje kojim jezikom, stilskim postupcima, intonativnim registrom, stilskim i retoričkim figurama autor razvija teme i na kraju i kako stilska arhitektonika utječe na interpretaciju, koji je literarni učinak takve stilske postave i koja joj je funkcija. Temeljni je koncept Bagićeve stilističke kritike literarni i kulturološki, s elementima diskurzne stilistike, čak i kritičke, u pogledu na kontekst. Kako to izgleda u knjizi, evo primjera.

Na samom početku Pogleda iz Dubrave nalazi se, drugi u nizu, kritički tekst pod naslovom “Poeta politikon” i odnosi se na zbirku pjesama Zapisi iz pustog jezika (2011) Branka Čegeca. Navedene elemente poduprijet ću citatima, budući da su iznimno precizni i transparentni i može ih razumjeti i šira publika, što je jedna od prepoznatljivih kvaliteta Bagićeva kritičarskog rukopisa, jer najposlije i poezija nije pisana samo za uzani krug posvećenog čitateljstva.

Tema: “Motivsko-tematska čvorišta knjige su politika i spolnost, stvarnost i literatura, intimni i javni život” (2017: 19).

Provedba tematizacije: “Tematizacija se provodi po načelu suprotnosti. (...) Zbirka je načelno komponirana iz dva paralelna niza pjesama, što je podcrtano i tipografskom gestom – na lijevoj su strani tekstovi pisani velikim, a na desnoj malim tiskanim slovima.” (isto)

Interpretacija postupka provedbe tematizacije: “Ta se gesta može mistificirati kao važan hermeneutički signal, kao izraz dubinskog nerazumijevanja (...) između pojedinca i zajednice, između dviju strana ili opcija (...).” (isto)

Jezična karakteristika: leksik označen frekventnim vulgarizmima Bagić obrazlaže ovako: “Vjerojatno to da ustrajava u odmicanju od oficijelnog jezika i prirođene mu pristojnosti, eufemističnosti i krutosti (...).” (isto: 20)

Karakterizacija autorskog i lirskog glasa u pogledu na društveni i ideološki kontekst: “Čegec je poeta politikon. On ustrajno brine i govori o ideološkim kontekstima, o stanju stvari... Njegova je klasična gesta (...) revolucionarnost, upravo polemičnost” (isto) i “Čitatelj u pojedinim ulomcima tih tekstova može naći i prepoznavati rečenice, događaje, situacije i likove s aktualne društvene pozornice” (isto). Tako Bagić zacijelo odčitava pozadinski diskurz moći naspram pojedincu koji predstavlja “stoku sitnog zuba” i drugi pol u raspodjeli moći, moćnu vlast i nemoćna pojedinca.

Stilske figure: “Aluzija je oblikovno uporište zbirke, pokretač govora i mišljenja njezina subjekta. (...) Te su aluzije obično parodijske ili sarkastične.” (isto: 21)

Stil zbirke: “Pjesnički stil iz zbirke Zapisi iz pustog jezika, uz aluzivnost, karakteriziraju eksklamativnost, asindetičnost i antitetičnost.” (isto) Zatim slijedi opis svake od tih sastavnica stila i njihova interpretacija pa tako, na primjer, za antitetičnost kazuje: “Posežući za figurama suprotnosti (antitezom, paradoksom i oksimoronom), pjesnik povezuje naizgled nepovezivo, upućuje na neočekivane podudarnosti, iznenađuje, provocira.” (isto: 22) Bagićevo znalačko poznavanje figura omogućuje njihovu brzu identifikaciju, ali i njihovu interpretaciju i doprinos u promatranom poetskom diskurzu.

Interdiskurzivnost: “Iskošena sentencioznost koja se krije u navedenim iskazima podcrtava esejističnost i kritički potencijal Čegecova lirskog idioma.” (isto: 23) Bagić tako zamjećuje implicitne sentence u Čegeca i njihovu dekonstrukciju i deformiranje zaradi novih poruka. Promjena diskurza i ustaljenih sentenci način je revolucioniranja društva u malome koja poeti politikonu stoji na raspolaganju, što Bagić ne previđa.

Ton diskurza zbirke: Bagić određuje ton prema raspoloženju subjekta, koji je urban, zagrebački, “bez iluzija, umoran i rezigniran”, a “njegov bunt je osjenčan ironično-sarkastičnim tonom, tonom koji zrcali iskustvo i svjedoči o neumitnom ponavljanju iste loše stvarnosti” (isto). Tako dakle Bagić zamjećuje odnos poetskog diskurza B. Čegeca i u odnosu na stvarnost te na taj način unosi i elemente kontekstualne stilističke i elemente kritičke diskurzne analize.

Na kraju te stilističke kritike Bagić ističe posljednju pjesmu u zbirci koja pozicionirana na jakom mjestu konačno podvlači poruke raspršene duž cijeloga prethodnog dijela diskurza. Pjesma je, primjećuje Bagić, zasnovana na “metatezi, premetanju slogova” (isto), objašnjavajući je kao metapoetsku uputu o nužnosti “napora tumačenja”, a usto još jednom uprizoruje “gotovo apokaliptičnu viziju Hrvatske” (isto: 24).

Čini se da je osobita radost Bagića kao stilističkog kritičara razotkrivanje dobrih i jakih mjesta, razvidna u svim tekstovima zbirke Pogled iz Dubrave, kao što je na primjer osobito jasno u kritici zbirke Zmijski car (2015) anonimnog poete Svena Adama Ewina, kojega Bagić zamišlja, kaže doslovno “vidi”, u bogatoj osobnoj biblioteci punoj pjesničkih knjiga kako virtuozno i duhovito izumljuje nove pjesme na tekstovima postojećih, čime je odmah uputio na podtekst Ewinove poezije, na uskrsavanje znatnog dijela svekolike hrvatske poezije u novom ruhu, izrijekom aksiomatski “da se u istinskoj poeziji jezik i svijet iznova rađaju” (isto: 423). Izričaji “kritičarske radosti” u susretu s tom zbirkom i opusom Svena Adama Ewina prepoznaju se od samog početka kritičkog teksta. Za zbirku Zmijski car Bagić piše da je “intrigantna knjiga”, da je “književni događaj”, da je “domišljen, izgrađen i snažan lirski glas” (isto: 417). Ako svojim autoritetom stilističara Bagić kazuje o jednoj kritici takve izrazite kvalifikacije, onda to sigurno djeluje na čitatelje ili publiku osobito persuazivno. Naravno, u razvoju kritike takve će izjave biti argumentirane navođenjem i analizom “ključnih obilježja Ewinove lirike” koja su: “eruditnost, dijalogičnost, parafrastičnost, autoreferencijalnost i tehnička besprijekornost” (isto: 418).

Premda se ne ustremljuje ni protiv koga osobitim kritičarskim gnjevom, Bagić se ne ustručava spomenuti i slaba mjesta u nekim pjesničkim diskurzima, iako pritom autoironijski i autohumorno sumnja i u vlastitu sposobnost proniknuća u razloge takvih slabosti, a usput možda i kritičara postavlja u skroman red čitatelja koji mogu, ali i ne moraju razumjeti sve zamisli autora. Tako, na primjer, na kraju kritike “Zarezi, zagrade i crtice u akciji”, o zbirkama Metakmorfoze (2015) Alena Brleka i Igra kameleona (2014) Luke Mavretića, stoji: “Kao što Mavretićevu ‘crtičarenju’ nisam uspio naći dubljega razloga, tako i njegove (Brlekove – op. moje) sljepljenice i stopljenice prije doživljavam kao izraz želje za leksičkom atrakcijom nego kao funkcionalne i s kontekstom usklađene poetizme. Ne isključujem dakako mogućnost da je problem u meni” (401). Posljednja rečenica je i uza svoju humornost – vrlo etična.

O Bagićevoj nesumnjivo stilističkoj kritici, koja nadrasta samu sebe te zalazi i u kulturološki i društveni kontekst, moglo bi se još pisati dugo i potanko. Napominjem tek na kraju kratkog predstavljanja Pogleda iz Dubrave da knjiga sadrži i metakritičke tekstove kao što su tekstovi o radovima Cvjetka Milanje i Davora Šalata. Također je cijela knjiga kritičkih zapisa Republika stiha (2023) ispunjena kritičkim tekstovima sa stilističkim predznakom, koja se nazire već i u nekim naslovima kao što su, na primjer, “Disjunktivni stil” ili “Vrtoglavi ples metafora”.

LEMAC, Tin

Tin Lemac jedan je od najistaknutijih književnih kritičara sa stilističkim predznakom. Njegova još svježa knjiga Pečati i kistovi (2024) zbirka je odabranih kritičkih tekstova o aktualnoj pjesničkoj produkciji što ih je pisao od 2011. do 2021. godine. Prvi je dojam da su svi tekstovi kratki i ekonomični, što doprinosi dojmu jezgrovitosti i promišljenom obziru što ga pisac ima prema publici, odnosno recipijentima koji slušaju ili čitaju njegove kritičke zapise.

No uđe li se pomnije u svijet tih kritika, vidjet će se da one nisu jednostavne i transparentne, već da zahtijevaju i stanovit napor publike. Gotovo svaka kritika sadrži dvije razine, ili dva registra: jedna je stručna, druga gotovo poetska u kojoj se kritičar obraća slušateljstvu i čitateljstvu figurativno i slikovito – možda i stoga da drugu, stručnu razinu učini pristupačnijom i kritiku učini zanimljivom i humanom.

Figurativna razina. Ovdje će se navesti dva primjera, od kojih je prvi sljedeći: “Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevci zova, šapta ili molitve” (2024: 11), a drugi: “Lirski junak šeće svojim stavcima kao čovjek pored pruge sluteći vlak u daljini ili odajama svoje unutrašnjosti čiji su stropovi sačinjeni od staklene vune” (isto: 54). U tu se figurativnu razinu mogu ubrojati i naslovi kritičkih tekstova. Već je prvi naslov figurativan i sadrži stanovit oksimoron, kako stoji: “Duhovna svjetovnost Alena Kristića”. Slijedi još nekoliko osobito slikovitih: “Još malo kvasca u stvarnosno tijesto”; “Eci peci rez, ti si mali svijet, a ja mala utežica, eci reži bum”; “(Mito)morfologija tijela” itd. Kritiku o zbirci Svena Adama Ewina Poslije tebe samo noć (2020) prati tekstom s naslovom “O ljubavi i erotici humorno i humano” (2024: 133). Tako Lemac privlači čitateljstvo i stvara ozračje ugode u odnosu na potencijalne recipijente.

Stručna razina odaje dojam kompetentnog kritičara koji vlada sofisticiranim poznavanjem teorije, što se očituje i u terminologiji i najposlije katkad i u pozivanju na imena znanih lingvističkih i stilističkih teoretičara kojima podupire svoje stavove. Također se može odčitati nastojanje da teoriju provede u praksi te da literarnostilističku analizu dopuni pa i zamijeni diskurznom. Terminologiju koju koristi i koja je publici nepoznata ponekad objašnjava, a ponekad je ostavlja kao kušnju za publiku nadilazeći njihovu sposobnost poimanja svih termina iz njima nedostatno poznatog područja, povodeći se možda za sedmom smjernicom, to jest imperativom, u Stockwellovu Stilističkom manifestu (Stockwell – Carter 2008: 297–299) koja glasi: “Budi zahtjevan!” Kao primjer teksta u kojem ne objašnjava svoje termine, što može značiti da ga jedan dio publike neće razumjeti, može biti sljedeći tekst: “S obzirom na semantičku istovrijednost kumuliranih pronominalnih sastavnica, simulira se izvjesna asemantičnost koja prianja za intimističke zidove pjesme.” (isto: 54) Čini se da je Lemac sklon i samostalnom stvaranju nove ili barem vlastite terminologije, kao što je slučaj u distinkciji između ispovjednog i refleksivnog lirskog iskustva i njemu pripadnih Univerzalija, kako stoji na primjer u ovom citatu:

U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i /kvazi/biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). (isto: 11)

U prethodno navedenom citatu razvidna je i autoreferencijalnost i prisutnost kritičarskog ja u rečenici, kao i u sljedećem dijelu rečenice: “Takva gesta, koju sam u zadnjoj studiji nazvao retorizacijom tistva (predmetna odrednica intimističko-ispovjednog poetskog stila ljubavne podteme /.../)” (isto: 135). U tom se izrazu retorizacija tistva također oprimjeruje Lemčeva sklonost ka kovanju novih termina.

Sastavnice Lemčeve kritičke analize. Uza sve navedene karakteristike, ostaje središnje pitanje koje su temeljne sastavnice Lemčeve kritičke analize. Čitajući njegovu knjigu Pečati i kistovi, vidjet će se da je to sljedeći niz istraživačkih i analitičkih pitanja: pozicija lirskog ja, istaknut ili nevidljiv dijalog s lirskim ti, intonacija govora, stilske figure, sintagmatski i leksički nizovi, poetska sintaksa, metapoetske teme, interdiskurzivnost, duhovni i religijski ili predreligijski svjetonazori koji stoje iza pojedinačnog poetskog diskurza, intimistička poezija, analiza govornih činova i drugo. Te su sastavnice pokazatelji da je Lemac na zacrtanom putu u rasponu od literarnostilističke do diskurzne stilističke kritike, no da još ostaje prostora za sociolingvističke analize i strategije uljudnosti i moći u razmatranim poetskim diskurzima, kako bi ostvario i punu interdisciplinarnost diskurzivne analize i njezin kritički potencijal te time dosegnuo i krajnje ciljeve današnje stilističke kritike.

Humani aspekti Lemčeve kritike. U te humane aspekte svakako treba ubrojiti Lemčevo zauzimanje za marginalizirane pjesnike i njihove pjesničke zbirke. Pišući o pjesničkom diskurzu u zbirci Otuđeni svijet (2019) Alke Pintarić, Lemac je smješta unutar duhovnog katoličkog pjesništva za koje kaže da “stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva” tumačeći da se to zbiva “zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava”, te nastavlja: “Razlog tomu također su nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad ni od nipodaštavajućih sudova.” (isto: 10) Tako supostavljajući jedan tip diskurza nasuprot drugome koji ga nastoji istisnuti, on se opredjeljuje za onaj koji je marginaliziran. No da to nije slučaj samo s ideologijskim, religijskim i svjetonazorskim bitkama u zaleđu, pokazuje i Lemčevo zalaganje za pjesnikinju Anku Žagar, koju su dvojica čak imenovanih kritičara čitala u njezinim kasnijim zbirkama prateći ih negativnim prosudbama i izričajima kao što su “zamor materijala” i “istrošenost forme i sadržaja”. Lemac se usprotivio takvim ocjenama i pozvao na ozbiljnije čitanje pjesničkih zbirki Anke Žagar, kako slijedi:

Svaka njezina zbirka nudi raznorodne tematizacije koje je potrebno precizno iščitavati jer se u prvoloptaškom čitanju nude iz zbirke u zbirku prepoznatljivi oblici, riječi i stvari sličnih smisaonih pretinaca i suptilnih uznesenja. Ovom se tezom suprotstavljam recentnim čitanjima Žagaričine poezije (...) Takve teze nisu neobične i pojavljuju se zbog genezne Žagaričine poetike, stanovitog predmetno-tematskog inventara, određenog broja stalnih motiva i mitologema. (isto: 160)

ŠALAT, Davor

Izrazito produktivan pjesnik prisutan kako na hrvatskoj tako i na međunarodnoj pjesničkoj sceni, Davor Šalat istodobno je jedan od najzapaženijih književnih kritičara poezije. Objavio je šest knjiga kritičkih eseja o suvremenom hrvatskom pjesništvu: Odgođena šutnja (2007), Posrtanje za alibijem (2011), U tigrovoj kući – ogledi o poeziji Tomislava Marijana Bilosnića (2012), Zrcalni ogled – eseji i kritike o hrvatskoj poeziji (2014), Skeniranje vjetra (2016), Povećalo za poeziju (2021) i Nijanse (2025).

Krešimir Bagić je u svom spomenutom kritičkom eseju napisao da Šalat slijedi poetski tekst o kojemu piše, odnosno da je njegova književna kritika imanentna, prema Lešićevoj podjeli na “estetsku, idejnu, etičku, didaktičku i imanentnu” (Bagić 2017: 408). Slijedom takve orijentacije, Šalat se sve tješnje približavao stilističkoj kritici budući da se ona također priljubljuje uza tekst te da u diskurznoj analizi odčitava i kontekstualna zaleđa i time proširuje razumijevanje pojedinih poetskih diskurza. Navest ću nekoliko uvida iz Šalatove pretposljednje knjige kritika Povećalo za poeziju, iz njezina drugog dijela pod naslovom “Eseji o knjigama pjesama”.

Prva ovdje predstavljena kritika, “Glas tranzicijskih gubitnika”, Šalatovo je čitanje zbirke Božice Brkan obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., objavljene u Zagrebu 2014. godine. Usto što predočuje tematsko-motivski križni put od 18 postaja koji interpretira u njegovoj protegnutoj i hiperboličnoj dužini kao dugotrajniji od izvornog te time i mukotrpniji, Šalat upućuje na stvarno zaleđe diskurza te zbirke, na brodolom tekstilne industrije i tekstilnih radnica. Takva socijalna situacija u poetskom diskurzu reflektira diskurz pogođenih radnica, posebice u iskazima i naraciji glavne lirske protagonistice/subjekta, ali i u kazivanju drugih likova koji “njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva” (2021: 233). Uz “naglašena narativna obilježja” Šalat zamjećuje da u tom višeglasju i poliperspektivnosti “knjiga stječe i dramski karakter”, prikazujući sve uloge kao lica “u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika” (isto). Tako uz polidiskurz – lirski, narativni i dramski – Šalat zamjećuje i stilsku figuru sinegdohu s njezinom funkcijom. Nakon toga usredotočuje se na jezično-stilsku analizu idiolekata koji se međusobno suprotstavljaju i predstavljaju likove koji ih govore. Šalat tako povezuje dramu opstanka s “dramom jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima” (isto). I ono što je rezultat te jezične “bahtinovske heteroglosije” jest “babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta” i to su “ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost” (isto). Tako Šalat u sudarima različitih diskurza ne previđa socijalnu patnju u interdiskurzivnom presijecanju što ga je pjesnikinja Božica Brkan uspjela oživjeti, već je razotkriva kroz i iza govora glavne lirske kazivačice i drugačijih, razlikovnih govora, slengova i standarda ostalih likova (kćeri, bivše kolegice, tajkuna i dr.). Da zamjećuje u tim interakcijama također odnose diskurza i moći svjedoči i dodatno izdvajanje dviju perspektiva: glavne kazivačice – subjekta (iz žablje perspektive) i Boga koji je zavijen u šutnju (iz ptičje perspektive) i kojeg lirska protagonistica svojim idiolektom proziva da mu je “lefko odzgor gledeti” (isto: 234). Božju šutnju i ljudsku patnju Šalat prepoznaje i kao univerzalno ljudsko pitanje te tako otkriva posvemašnju egzistencijalnu muku ljudskog roda svojom krajnjom interpretacijom.

Iz te je kritike razvidno da Šalat uz analizu poetskog diskurza koji se promeće u polidiskurz i stilsku figuru sinegdohu te uočavanje suodnosa i suprotstavljanja prisutnih idiolekata što ih izgovaraju predočeni likovi, uočava i socijalnu i individualnu patnju manje obrazovanih tekstilnih radnica. Možda je s korakom dalje u analizi mogao zaći i u feminističku kritiku, kojoj je nadomak rečenicom: “Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog (...)”. U slučaju protagonistice i u njezinoj monološkoj molitvi Šalat prepoznaje egzistencijalističku muku isticanjem “brige za opstanak života kao takvog”, te u nastavku rečenice primjećuje i, “duboku etiku njezine egzistencijalističke borbe” (isto).

Šalat o autoričinu stilu, uzimajući terminologiju funkcionalne stilistike, kaže da se ona “gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, poštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi” (isto: 235). Zbog naravi teme odnos teksta prema stvarnosti je izravniji, a njezin diskurz nosiv autentičnošću više nego ljepotom.

Drugačija je i posrednija pjesnička zbirka Andrijane Kos Lajtman, koju kao pjesnikinju Šalat prati kritikom te se tako u Povećalu za poeziju nalazi i kritika njezine zbirke Stepenice za Stojanku K. (2019) u kojoj je, prema Šalatu, “najveća vrijednost ove knjige da se o dubinskim temama osobnog i društvenog postojanja govori kombinacijom neizravnih, metaforičkih sugestija i izravnih referencija koje autorica iznosi deskriptivno, a ne odveć afektivno” (isto: 349). Na početku pak te kritike Šalat zamjećuje “discipliniranje metafore”, koja se ne ostvaruje ni providno ni hermetično, već autorica nalazi srednji i uvjerljiv metaforički izričaj. No iako sve navedeno nosi stilistički predznak, on još bolje dolazi do izražaja uočavanjem i analizom, kako ih naziva, (mikro)narativnosti i diskurzivne raznovrsnosti (isto: 346/347). Kod ove potonje tako, na primjer, između brojnih odrednica tog poetskog diskurza nalazi “suptilnu suigru ritma i značenja” promatrajući versifikaciju i figurativnost u međuodnosima. Po svemu, Šalat ne nastoji samo uočiti strukturne osobine, figure i jezično-stilske karakteristike već ih promotriti i istaknuti u njihovim intradiskurzivnim suodnosima. U kritici zbirke Plava i smeđa knjiga (2021) iste autorice, objavljenoj nakon izdanja Povećala za poeziju, Šalat objašnjava referencijalni naslov te ga naziva tautologijom, jer taj naslov nije samo referencija ili upućivanje na Wittgensteinove “knjige” nego i posvemašnje poistovjećivanje, u skladu s Wittgensteinovom analitičkom filozofijom. Tautologija je klasična stilska figura, a ovdje joj je Šalat posredovanjem Franje Nagulova dao i novije lice. Potom nakon kontekstualizacije naslova Šalat iskazuje da je po njegovoj prosudbi najvažnija kvaliteta te zbirke “posvemašnja isprepletenost slikovitosti i refleksivnosti” te ih analizira. Također tumači i profil i funkciju “deskriptivnosti, asocijativnosti i metaforičnosti” što ih nalazi u zbirci te opisuje subjekt za koji piše da je “egzistencijalistički”, povlačeći pitanja o odnosima diskurza i subjekta. Također zamjećuje da uz intertekstualnost i citatnost kao odlike postmodernizma taj diskurz nosi i “(kasno)modernističku senzibilnost” i poetiku, ističući u toj potonjoj “prevlast tamne osjećajnosti”, koju onda analizira i tumači, kao i temeljne odnose u raznovrsnim diskurznim sastavnicama, ulazeći u intimističku narav tih odnosa i njihov psihološki profil. No ono što je kod Šalata s gledišta ovog rada značajno jest njegov eksplicitan iskaz o stilističkom pristupu koji nastoji provesti u svojim kritičkim esejima i zapisima. Takav bi iskaz mogao biti sljedeći, koji imenuje stilističko-diskurzivni pristup kao onaj kojemu on teži, uz ustaljene i nove literarne i jezikoslovne vrste stilističke kritike:

U stilističko-diskurzivnom smislu u Plavoj i smeđoj knjizi dominira kontrolirani i ekonomični izričaj. On kombinira dokumentarističke segmente i nešto razvedeniju sintaksu, nizanje imenskih sintagmi koje se nadovezuju jedna na drugu ili se jukstaponiraju u stilu filmskih rezova, apstraktniju refleksivnost isprepletenu s izrazitom metaforičnošću, suzdržanu, ali razmjerno čvrstu perspektivu subjektice u iskazu, slobodni stih srednje dužine koji se lomi na gramatički logičnim mjestima. Pjesnička struktura tako pulsira između deskriptivnih i mikronarativnih te refleksivnih i visokoretoričnih dijelova, punih metafora, poredbi, gradacija, kontrasta, proverbijalnih izraza. (Šalat 2022)

ŽIGO ŠPANIĆ, Lada

U ovom je odabiru književnih kritičara koji pišu stilističku kritiku, u cijelosti ili djelomice, i kritičarka Lada Žigo Španić, koja je znana na književnoj sceni i kao spisateljica. Njezina nedavno predstavljena knjiga eseja i kritika Život među koricama (2024) uz eseje o potvrđenim imenima u hrvatskoj i svjetskoj književnosti i suvremenim hrvatskim prozaistima, u trećem dijelu, “Ronjenje u poeziji”, donosi niz kritika i prikaza pjesničkih zbirki suvremenih pjesnika (D. Žilić, D. Šalat, E. Fišer †, B. Jelušić i B. Brkan, M. Grubić, D. Štambuk i A. Horvat). Prvo što će se zamijetiti u njezinu kritičarskom diskurzu jest da je samosvojan, meditativan, obziran prema čitatelju, štoviše da odaje kako je kritičarka istodobno i uz pjesnika zbirke koju predstavlja i uza njezine čitatelje te da unatoč tome ostaje i kompetentno uza svoju kritiku. Njezin pristup je pun poštovanja, a svaku predstavljenu knjigu promatra kao učitelja od kojega svi – često u prvom licu množine – primaju dobrobit i bogatstvo. U svojoj kritici Žigo Španić nema praznog hoda i kao što je K. Bagić izrekao za D. Šalata da je njegova kritika imanentna tekstu koji predstavlja, ista se kvalifikacija može primijeniti i na Žigo Španić, čemu pridonose primjereno odabrani citati iz promatranog poetskog diskurza.

Metodički počeci. U svom pisanom obraćanju publici Žigo Španić primjenjuje spoznaje iz pedagogije, posebice metodike književnosti, kao i retorike, u nastojanju da privuče pažnju i pokrene motivaciju za slušanje. Može se zamisliti i kao profesorica književnosti koja poznaje umove svojih učenika ili studenata te ih stoga potiče na slušanje probranim postupcima. U prvom kritičkom tekstu “Magični prsti prebiru po svijetu” – predstavljajući pjesničku zbirku Prsti i prerije (2021) Darije Žilić, ona se rukovodi načelom Od poznatog k nepoznatom, kako slijedi:

Osjećamo li danas magiju ruku? Ili ‘razbacujemo’ prste po tipkovnici, rukujemo se, držimo se u prepunim tramvajima za rukohvate, uzimamo rukama predmete, čestitamo na tuđim zarukama, brzo spravljamo ručkove i ubacujemo prstohvate soli, stavljamo na ruke moderne rukavice, narukvice, peglamo rukave za poslovne sastanke? (2024: 176)

Započinjući motivom ruku kako ih čitatelji doživljuju u svakodnevnom životu, i ističući ga stilografijski, Žigo Španić podsjeća na isti motiv i u prozi, kontekstualizirajući ga poznatim književnim tekstom Ranka Marinkovića, da bi nakon toga predstavila prste u pjesničkom diskurzu Prsti i prerije (2021) u svoj njihovoj živosti i nemiru, u ugodi i punom potencijalu, kako već pjesnikinja Žilić u svom dinamičnom poetskom nadahnuću umije izreći. Tek će nakon toga prijeći na deskripciju “izvrsnih jezičnih preobrazbi” i “raskošnih metafora” da bi potom predstavila i analizirala i druge motive i kvalitete (i stilske) te zbirke.

U predstavljanju pak pjesničke zbirke Zvijezde, davna lica spašenih (2019) Davora Šalata u kritici pod naslovom “Himna svetosti svjetlosti”, ona će se poslužiti zamjećivanjem onoga što je raritetno i stoga može biti motivirajuće za čitatelje. Ovo načelo iznošenja raritetnih detalja funkcionira poput emocionalnih “sidrišta” – povezuje publiku s porukom na dubokoj, osobnoj razini, budući da sadrži elemente priče i pokreće znatiželju i emocije. Veće je dobro ono što je rjeđe.7

Evo taj početak o Šalatu:

Malo je autora koji su istodobno kritičari i pisci, a takvi imaju bogovski dar, jer pišu svoje knjige i temeljito čitaju tuđe. Davor Šalat već je desetljećima nezaobilazno ime pjesničke kritike, jer je i sam uvaženi pjesnik, pa poeziju svojih kolega duboko osjeća i precizno secira, i svjetonazorski i stilski, stvarajući u kritici prave pjesničke goblene. (isto: 183)

Samo nešto dalje, Žigo Španić ističe još jedan raritet:

Doista je rijetko u poeziji, a i u prozi, pronaći djelo koje je ozračeno optimizmom, jer vazda vlada predrasuda da zlo pokreće radnju, koleba misli, uskovitlava emocije i oštro prodire u tajnovitu i slojevitu dušu svijeta. Naprotiv, ova zbirka ruši takve predrasude i pokazuje da svjetlo, jednako kao i tmina, može zaći u esenciju ljudi i stvari, dapače, pokazati onu drugu, razigranu stranu svijeta. (isto)

U recenziji zbirke kritika i eseja Život među koricama, tiskanoj u toj knjizi, i Šalat, kao recenzent, nalazi rijetkost u kritičkom diskurzu Lade Žigo Španić, stavljajući pred taj iskaz pozitivan predznak tijekom cijele recenzije: “Stoga su ti tekstovi sadržajno osebujni, bez ikakve teorijske pretencioznosti koja bi knjigu udaljila od njezina vlastitog sadržaja.” (isto: 242) Nastavljajući se na Šalatovu misao, u sljedećoj će se njezinoj kritici pokazati da je teorija kojom Žigo Španić vlada, posebice stilistička, zaradi drugih dimenzija – metodičkih, retoričkih, filozofskih, posebice etičkih, i kognitivnih – postavljena u zaleđe njezina kritičkog diskurza, te da je zamjetna, posebno filozofska, ali istodobno decentna u toj mjeri da “ne udaljuje knjigu od njezina vlastitog sadržaja” i usto da ne obeshrabruje u čitanju širu publiku.

Predgovor koji nosi naslov “Raskošne stilske akrobacije”, u zbirci pjesama Irene Stanić Rašin Iza devet velova (2024), pokazuje izrazito zanimanje Lade Žigo Španić za stilističku kritiku poezije. U toj je kritici stilistička analiza ovijena književnoumjetničkim proznim diskurzom, ali se providi dostatno jasno da se mogu prepoznati njezine temeljne konture i točke. Evo kako funkcionira taj dvojaki diskurz na početku teksta:

Pravo je zadovoljstvo u ovim tmurnim vremenima, koja su se uselila i na stranice književnosti, ponovno uskliknuti onu krugovašku: ‘Neka bude živost!’ i pustiti riječi da se otkače, razigraju, prodišu, iziđu malo iz zagušljive globalne tvornice melankolije i jala. (Stanić Rašin 2024: 6)

Dodaje usto da su riječi “oboljele od apatije” i “treba ih liječiti”. Iza tih uvodnih iskaza unatoč oživljavanju i personifikaciji riječi koje su istodobno i sinegdoha ljudskih suvremenika, saznaje se društveni kontekst i globalna stvarna situacija: tmurna vremena, globalna proizvodnja melankolije i jala. Također se odčitava i primjereni književni kontekst krugovaša s njihovim sloganom “Neka bude živost”, kojim će publiku uvesti u zbirku živosti i “stilskih akrobacija”. Slijedom takvog promatranja iza zavjese otkriva se daljnja analiza s njezinim žarišnim odrednicama:

• virtuozne katrene, tercine, i drugi stihotvorni oblici (od soneta do anegdota), kratke i duge pjesme, transparentne i slojevite (tautogramske);
• subjekt je homo ludens, što tu poeziju približuje i djeci i odraslima;
• devet velova asociraju na devet kazališnih scena i zastore koji se spuštaju i podižu kao poetski teatar, što je intermedijalna opservacija;
• intonativno je zbirka humoristična i sarkastična, vrlo zaigrana i vedra, s promjenom u osmoj i devetoj sceni u kojoj vladaju tjeskoba i klaustrofobija i slična raspoloženja;
• stilističko interpretiranje zbilje i referiranje na klasike pjesništva (Parun, Begović, Gundulić, Leopardi, Tolkien i dr. kao i na suvremene autore, ali i bajke i narodne pjesme) – uz primjer demistificiranja tišine dodatkom u pjesmi D. Cesarića “Pjesma o tišini”;
• dijalogičnost i komunikacija s drugim pjesničkim rukopisima, na primjer sa Svenom Adamom Ewinom; intertekstualna gradnja vlastitog diskurza bez zavisti i uz neautističan humor;
• odabran, lijep leksik; udaljena od pomodnog uličnog govora i inflacije praznih riječi; povremeni žargon funkcionalan;
• ushit istaknut brojnim stilskim figurama, opkoračenjima, srokovima, sinestezijama, slikama.

Potom slijedi tekst o kompoziciji tog poetskog diskurza i sadržajima:

• prvi veo (ciklus pjesama) s naslovom “Nepoznate verzije bajkovitih heroina”, čiji je sadržaj sažet u naslovu;
• drugi veo “Na slovo na slovo”, u kojemu sve pjesme imaju isto početno slovo;
• treći veo “Na srok na srok”, u kojemu se razvija svakovrsna rima;
• četvrti veo “Liporicks” – poigravanje zagonetkama i odgonetkama;
• peti veo “Pjesme naglavačke” – pjesme koje se mogu čitati i odozgo i odozdo.

I tako do kraja zbirke, do devetog vela, što čitatelju omogućuje uvid u konstituciju, kompoziciju i sadržaje cijelog diskurza.

U toj analizi zbirke Iza devet velova na kraju su još dva odjeljka u kojima se Žigo Španić zadržava na elementima ključnim za zbirku – na rimama i njihovim varijantama te na humoru i sarkazmu, analizirajući ih dodatno i sažimajući potom kao odrednice koje daju žarišnu kvalitetu cijelome poetskom diskurzu te zbirke, pritom citirajući i oprimjerujući svaku tvrdnju. Dodala bih još da je uza jasno ostvaren cilj ove kritike da uputi i posreduje visoke poetske i estetske vrijednosti tog pjesničkog pothvata, što je cilj stilističke kritike, ostvaren i kontekstualni sadržaj u pogledu na zbilju i u pogledu na recipijente (trebaju biti voljni jednakoj razigranosti kao i glas ženskog subjekta i glas autorice da mogu imati punu radost te komunikacije), a usto se također povlači i pitanje odnosa prema kritici i kritičarima koji s takvom zbirkom mogu također ostvariti razgovjetnu kritiku.

Na kraju ovog dijela rada vrijedno je napomenuti da se u stilističke kritičare koji se bave poetskim diskurzima mogu svakako ubrojiti i drugi s takvim naklonostima, kao što su Goran Rem, Andrijana Kos Lajtman, Sanja Jukić i Milan Bošnjak.8 O potonjem, koji piše o pjesništvu dijaspore, treba istaknuti sljedeće: Milan Bošnjak autor je knjige Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske (2024). U toj je knjizi Bošnjak prikupio svoje prikaze pjesničkih zbirki i drugih književnih djela čiji su pisci u iseljeništvu te se za njih najčešće u književnoznanstvenim i književnokritičkim krugovima malo zna zbog udaljenosti i drugih prepreka kojima su takvi autori izloženi. Slijede primjeri njegovih prikaza koji otkrivaju sklonost k stilističkoj kritici, usto što se na mrežnim stranicama mogu naći i njegove akademske stilističke analize, uz brojne književnopovijesne radove, kao što je članak “Figure riječi u poeziji Malkice Dugeč”. (Bošnjak 2017: 551–569). U tome članku težište istraživanja počiva na identificiranju stilskih figura riječi i njihovim funkcijama. U kraćim prikazima, koji se mogu smatrati stilističkom kritikom, Bošnjak ne odustaje od istraživanja stilskih figura, no u njima je on usredotočen na dominantne stilske figure u cijelome diskurzu pjesničkih zbirki koje nastoji posredovati u kraćim koracima, pri čemu daje uzoran primjer za razlikovanje stilističke kritike namijenjene praćenju aktualnih izdanja od akademske. Tako časopis Kolo 4, 2021. objavljuje njegov prikaz “Čežnja koja prati pjesnika jača je od straha”, u kojemu predstavlja pjesničku zbirku hrvatskog pjesnika u Crnoj Gori Adriana Vuksanovića Dvije trećine (2019). Pritom uočava snažan autorski i lirski glas, koji se zna suočiti i s “gorčinom života” i s “bljeskovima nade”, što je prvi raspon u nizu suprotnosti i antiteza u zbirci. Prema profilu i vrsti, ta je poezija i duhovna i refleksivna, i pojmovna i slikovna, a iza nje stoji autorsko poznavanje katoličke duhovne tradicije, razvidne po motivima, ali također i pravoslavne. Učestali su i motivi iz prirode. Dominantne su stilske figure uz alegoriju i metafora i poredba, i njihova sprega, što Bošnjak predočuje citatima. Stilski je registar visok, jezik je hrvatski standardni, koji može podnijeti i povremeni regionalizam i “montenegrinizam (crnogorizam)”, a također i neologizam. Ključno je raspoloženje pozitivno te se razumijeva kao poruka o životu, ljubavi, istini i dobru. Tako Bošnjak koncizno i suvereno provodi stilističku kritiku u kraćem prikazu, prepoznavajući i nutarnji stilski potencijal kao i kontekstualne i svjetonazorske odrednice iza lirskog glasa koji svoju snagu duguje uvelike funkcionalnim stilskim figurama.

U drugom kritičkom zapisu “Igra, jezik i ljubav – tri središta poetskoga svijeta”, u istom broju Kola, Bošnjak predstavlja pjesničku zbirku Tuge Tarle Anatomija Tuge (2021). Pritom predstavlja pjesnikinju kao diplomatkinju i promicateljicu hrvatske kulture u svijetu i članicu Hrvatske iseljeničke lirike New York. Prema naslovu, Bošnjak se percipirajući temeljne kvalitete diskurza te zbirke usredotočuje prvenstveno na pjesnički jezik o kojemu kazuje: “Temeljeni fokus je na jeziku, jezik je ishodišna točka i središte poetskoga svijeta Tuge Tarle.” Pritom uz opis leksika (standardni stilizirani leksemi, “kontekstualizirani anglizmi, hispanizmi, germanizmi, regionalizmi i, nerijetko, vulgarizmi, kao i pokoji neologizam i arhaizam”) uključuje i nezavršeni popis stilskih figura misli i figura riječi u njihovoj iznimnoj mnoštvenosti. Također ističe i “upečatljivu i vrlo autentičnu kombinaciju lokalnih govora, ovdje južnohrvatskih i engleskoga jezika, često iskrivljenoga. ‘Ringamo mi / ofen kući u Rvatsku’...” Posebno se usredotočuje na jezične igre koje se spajaju i s motivom plesa te najposlije i s motivom ljubavi. Ekonomičnim pisanjem unutar kratkog teksta Bošnjak uspijeva predočiti zbirku iznimne dinamike i energije, stilskih dometa i razigranosti.

No unatoč imenima kritičara koji bi zavrijedili više prostora, u ovom su radu odabrana kao paradigmatska navedena četiri imena. Svi su u svojim kritikama usmjereni na tekst i diskurz u njihovoj sprezi (kakva suvremena stilistička kritika i treba biti), no svako ime među njima ima svoje osobitosti: Krešimir Bagić akademsku preciznost, oštrovidu opservaciju i lakoću pisanja, usto što i kontekstualno registrira kulturološke i društvene aspekte, štoviše i odnose moći; Tin Lemac ambicioznu težnju da primijeni teorijske smjernice suvremene stilistike, da se nagne k polu diskurzne stilističke kritike i uključi lingvističke spoznaje iz semiotike, posebice semantike, te da obrani marginalizirane; Davor Šalat koji diskurzni stilistički pristup spaja i s kritičkom diskurznom analizom te tako, naprimjer, otkriva društvenu patnju žena koje u postsocijalističkom društvu ostaju bez radnih mjesta i egzistencijalne sigurnosti. Šalatova je kritika duboko analitička i sadrži obazrivu sućut prema subjektu i poetskim likovima. I najposlije Žigo Španić koja čini ono što Bagić očekuje od stilističkog kritičara u knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu: “Stilistički kritičar, a ne egzaktni lingvist treba se uhvatiti u koštac s beletrističkim tekstom, i to kritičar koji će svoj posao na stanovit način shvaćati kao obnavljanje (dapače, kao nedoslovno udvajanje) umjetničkoga govora.” (2005)

III.

U ovom dijelu predlaže se stilistička kritika upravo objavljene pjesničke zbirke hrvatske književnice, poglavito pjesnikinje, Emilije Kovač, koja i u svoje četiri prozne knjige, osim u pet poetskih, u prozni upleće poetski diskurz, kao što je osobito razvidno u njezinom poetskom romanu Slike, na dah (2017). Nova zbirka ponovno hibridnog, dvojakog diskurza pjesama u prozi nosi naslov kao huia, kao voda kao stablo, u kojemu prva imenica označuje izumrlu novozelandsku pticu. Imenicom huia naslov je ponio uz priziv egzotičnosti i kvalitetu onomatopeičnosti, koja sugerira hujanje ptičjeg leta, usto što je i ritmičan u svom tročlanom imeničkom nizu uz triput ponovljen prilog komparacije kao. Taj kao, uz isticajnu i ritmotvornu funkciju, zacijelo upućuje na nekoga ili nešto tko je/što je nalik izumrloj huiji. Naslov je neosporno figurativan i sadrži trojaku poredbu. Dodamo li i podatak da je huia imala uz lijepo perje i poseban status svete ptice među Maorima, naslov ove zbirke uz svoju raritetnost i egzotičnost sadrži i estetsku i mističnu odrednicu.

Zbirka je dobila potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za poticanje književnog stvaralaštva te je započela svoj urednički put u Ogranku Matice hrvatske u Varaždinu, no budući da je urednik Ernest Fišer preminuo, njegovu je funkciju preuzeo Ivan Pranjić u Matičinu ogranku u Čakovcu. Posveta uredniku Fišeru pod naslovom “sklonjen u mir zemlje” uz spomen na blisku suradnju autorice s njim, kako u toj zbirci tako i u njezinom višegodišnjem suradništvu u časopisu Kolo, također sadrži i signal o naravi diskurza u zbirci, posebno o njezinoj kognitivnoj dimenziji, koji se dade odčitati u propitivačkom iskazu s njegova početka: “sklonjen u mir zemlje ako je to mir i ako postoji neka razlika u odnosu na ravnodušnost” (2017: 4). Tu se već nagovješćuje spoznajno nastojanje autorice da istraži nedokučivo i prekorači granicu nerazumijevanja u pogledu na pitanje smrti.

Ulazak u tekst/diskurz olakšava prikazan sadržaj, podijeljen – ne slučajno – u sedam ciklusa, koji otkriva i prvu značajniju činjenicu o organizaciji zbirke. Naime, prva i posljednja pjesma nose isti naslov i posvema isti tekst, što upućuje na repeticiju, figuru diskurza kojom se u tom slučaju ostvaruje prstenasta kompozicija, koja sugerira svjetotvorstvo uz njegovih biblizmom istaknutih sedam dana stvaranja. Upravo je stvaranje i temeljna tema ove zbirke pjesama u prozi, uz neumitno rastvaranje, koja bi se još mogla nazvati i procesom konstrukcije i dekonstrukcije. Istodobno ta prva i posljednja pjesma donose i plodan prostorno-vremenski motiv ruba, koji pruža specifično gledište i sugerira decentriranost subjekta. Stil je već na prvi pogled elegantan, uz suvremen književni leksik, izrazito bogat i stilski iznijansiran, povremeno s pasažima ludičnih i familijarnih skupova leksema, i s odstupanjima od gramatičkog standarda u arhaičnim oblicima za me, za te, za se, u se, koji pridaju diskurzu dašak knjiške intonacije i patosa starije književnosti.

Taj svijet koji nastaje potezima riječi i umjetničkim marom Emilije Kovač od samog početka iznenađuje svojom nepoznatošću, drugačijom logikom u odnosu na poznati svijet zbilje, pa i onih poetskih tekstova koji je pokušavaju premjestiti u svoj diskurz ili je oponašati, i kako se bude razvijao, sve će se više odavati kao alternativan, udaljen, neobičan i dostanciran poput svjetova kakve su u pjesmama u prozi ostvarili na primjer znani Charles Baudelaire u “N’importe où hors du monde” / hrv. “Bilo gdje izvan ovog svijeta”, Italo Calvino u Le città invisibili / hrv. “Nevidljivi gradovi”, Arthur Rimbaud u Les Illuminations / hrv. “Iluminacije” i u novije vrijeme kanadska pjesnikinja Lisa Robertson u zbirci The Weather / hrv. “Vrijeme”. Na pitanje što je razlog stvaranja novog svijeta i prelaženja u njega saznat će se odgovor ako prikažemo naracijsku liniju i njezine temeljne postaje u prikazu narativnog glasa, koji je istodobno i dominantan lirski glas ili subjekt i ujedinjuje dvojaki poetski i prozni diskurz u pjesmama u prozi. Odgovor koji se može pretpostaviti jest, s jedne strane, spoznajna znatiželja ili pak, s druge, bijeg iz svijeta realnih okvira i nalaženje zavjetrine u irealnim svjetovima, možda i s mogućnošću da se uz pomoć tih irealnih svjetova utječe i na svijet zbilje i njegovu barem misaonu korekciju. Evo kako se razvija naracija i narativni glas u međusobnom suodnosu unutar značenjskih polja. Predstavljeni su svjetovi konceptualne metafore prostora, s heterotopnim obilježjem, usto ispresijecane i drugim stilskim figurama.

Prvi svijet i prva narativna sekvencija. Prva pjesma “O rubovima” pruža narativnu orijentaciju gdje započinje poetska priča – na crti razgraničenja, između poznata svijeta i svijeta metafore, na njihovu rubu, o kojemu naracijski glas/glas subjekta obavješćuje čitatelje kao vodič na putovanju. On kazuje da se osjeća uznemireno jer rubovi na kojima se nalazi znaju biti opasni. Stoga priželjkuje zagrljaj kakve šume, što se i obistinjuje. Tako je prvi svijet označen prostorom šume, koja usto što je konceptualna metafora prostora nosi i simbolske i mitske konotacije. Ta je šuma, personificirana, zaštitnički raspoložena i u njezinim stablima žive “najljepši ljudi” i nedužna, krajnje pitoma bića kao što je sinonimno predstavljena: “liska, plojka, palistak” (isto: 7). Ta imaginarna šuma, iako nalikuje stvarnoj, predstavlja svijet bez straha, čime naracijski glas/subjekt također otkriva svoj karakter tražitelja mira. Šuma je u ovom kontekstu metafora utočišta, prostor harmonije s prirodom, ali i nutarnje potrage za alternativnom istinom.

U drugoj pjesmi “Prelaženje linije” naracijski glas odlučuje tko će biti, dodo ili huia – obje su ptice nestale u povijesti, te se priprema na strpljivo samostvaranje, spreman na mijene i evoluciju. Obavješćuje da je postao hologram, te da ima “zelenu kosu” i “tigra u zjenici” (isto: 8) i, očitujući se prvi put u ženskom rodu, tvrdi da će se takva obnavljati do kraja vremena. Obnavljanje vlastitog identiteta i njegova mijena bit će jedno od temeljnih obilježja tog bića koje stvara novi svijet i novo vrijeme, te se usklađuje i sa svemirom. Ta je pjesma označena dinamikom i stvaralačkom energijom, vizualnim slikama boja, bljeskanjem kvazara, iskrama života. Rečenični tempo, koji se ubrzava akumulacijom bezvezničkih ili asindetskih rečenica smiruje se nakon intonativnih uzleta, a često će se u daljnjem razvoju diskurza izmjenjivati s kratkim eliptičnim rečenicama. Primjer za razvijenu rečenicu: “Dok nitko ne gleda, zakrivim vrijeme na mjestima gdje se ne očekuje, kliznem niz ogibne valove, ispresijecam se sama sa sobom i stvarima oko sebe u svim dostupnim točkama, piksel po piksel: postanem hologram.” (8) Primjeri eliptičnih rečenica koje donose smirenje i meditaciju o proživljenom iskustvu: “Roditi se. Nekome. Negdje, nekako.” (isto: 11) Krajnji je cilj da to novo biće, koje je i lik i pripovjedačica, u novom svijetu bude sretno, slobodno i sigurno. I krajnje pomireno.

Drugi svijet i druga narativna sekvencija: Brojalice (kad te izgovorim, budeš).

U drugoj sekvenci rađa se svijet koji je ustrojen prema logici i uzorku brojalice. Sve je organizirano u koracima i slijedovima. U prvoj pjesmi “Zagrljivanja, svakodnevna: da počnemo” biće se rađa i samo dograđuje (zanimljivo je da izgrađuje svoj skelet po uzoru na ljudski od 350 kostiju, iako će kasnije spominjati svoja krilca i nožice), no bitno je roditi se, imenovati i imati nekoga kome se biće rodilo. U jednom od koraka pripovjedačica se obraća majci. Zatim slijede ostali koraci. Početak je označen kao u mitskom diskurzu – novi svijet ne postoji ako se ne zamijeti Postanak. Druga pjesma donosi metaforu o vratima, iza kojih stoji uvijek neki drugi identitet jastva. Uvode se razni likovi, uz bajkovite kao što je Modrobradi iz bajke Charlesa Perraulta tu su i ljudi iz stvarnosti kao što je susjeda koja traži soli, što upućuje na intertekstualnost i interdiskurzivnost u osnovnom diskurzu/tekstu te i na feminističku temu kad je Modrobradi u pitanju, nadasve na komunikacijsku i socijalnu dimenziju. Pojavljuje se i lirsko ti koje je također kao i ja još neodređeno. Prostor i bića u njemu oneobičuju se obratnim perspektivama, kao što je u pjesmi “Oni koji vise (obješenici, obješenjaci, galženjaki)”, koja se uz igru riječima, zasniva na figurama nabrajanja i nagomilavanja. O vremenu u svijetu brojalice progovara pjesma “Ure, kasne: fluidnost bivanja”. Oživljavanjem ura personifikacijom u tom se svijetu brojalica vrijeme i dalje niže i otkucavajući broji – dakle, prolaznost je i dalje kao i u zbilji evidentna.

U pjesmi “En ten tini, za radni tjedan” odvijaju se razne promjenjive aktivnosti u skladu s promjenjivošću identiteta. Prema riječima pripovjedačice/subjekta, “Prvi dan ljubim, drugi dan brusim noževe, trećeg sam mora, baba Jaga, vilenica” (isto: 16). Uz sve te višelikosti i prilagodbe na nove uloge, brojanje dana u tjednu postaje zamorno te pripovjedačica potiče biće u drugom licu jednine, lirsko ti, da i ono malo broji i tako pomogne u tom svijetu brojalice. Značajan dio svijeta brojalica čini i triptih o riječima, koje se oživljuju i u prvoj pjesmi predstavljaju kao priča o bogu koji dolazi u pomoć, ali ga do kraja brojalice nema. Druge riječi su riječi ljubavi, ali one su bolesne, kašlju, imaju vrućicu, a usto su i prijetvorne. Treće riječi se predstavljaju u pjesmi “Govoriti”, u kojoj se govor slijeva kao u potoku, riječi se nižu u infinitivu i slijede asocijativne nizove i oblike. Naracija se usložnjava uvođenjem novih motiva brojki i riječi, i to performativnih koje znače i činove, te zajednički s brojanjem poput bajanja stvaraju nove obrise svijeta. Tako je svijet brojalica istodobno i svijet bajalica radi stvaranja i stvaralaštva, sugerirajući usanjujuću intonaciju ponavljanja simptomatičnu za poeziju.

Treći svijet i treća narativna sekvencija: Uzgajanje planine, korak po korak.

U tom se značenjskom polju novo jastvo u nastajanju odlučuje uzgojiti planinu. U pjesmi “Ja, majka planine”, ona kazuje: “Želim svoju planinu. I želim. Mogu na njoj biti riba, vriježa, peteljka, slap, a nije mi stran ni koji okrutniji oblik postojanja – recimo nešto kao kondor ili lisica.” (isto: 21) Dakle, pripovjedačica uzgaja planinu i planira ponovno promjenljive oblike svog identiteta. Obraća se i dalje nekome ti, koji također još nije definiran. Ne znamo o njemu ili njoj ništa, osim da je kraj pripovjedačice odano prisutan i sluša je. Naracija se, ostvarujući zaplet, provodi u postavljanju prepreka kako bi pripovjedačica što teže stigla do cilja. U prvom pokušaju ona podiže lijevi vrh uz pomoć brojnih sudionika. Usto šalje svoje kosce, orače, prelje, čak gatare, da pomognu u tom uzgoju i uzgonu planine, što podsjeća na velike radove poput žetvenih. Zatim slijedi uzgoj desnog vrha, uz dojam da pripovjedačica i njezini pomoćnici ulažu enorman napor kako bi postavili i desni vrh.

Najposlije, pripovjedačica se hvata u koštac s premještanjem planine, što podsjeća na biblijski uzorak o premještanju gore. Taj je pothvat osobito težak, ali ona je uporna i tu kabastu težinu pokušava namjestiti čak i na svoja leđa uz rizik da sama izgubi ravnotežu i padne u ambis, što sve sugerira hiperbolu. Pritom se dosjeti da je najbolje zadobiti povjerenje planine, da je osvoji i tako uz njezinu suradnju premjesti ako se već mora, iako nije jasno zašto. Za taj problem naratorica nalazi inventivna i lakša rješenja. Može “posaditi divove” koji će premjestiti planinu, a može je i pustiti da sama ode ili je pak pripitomiti lijepim pričama i sličnim umijećima. Može prizvati izvanzemaljce. U takvoj okolnosti sjeti se da bi možda i bog mogao pomoći. Mogla bi ga odgojiti, samo “da bude jači od mene i da ne bude grešan i smrtan kao ja” (isto: 28), zahtijeva ona. Uza sve opcije, javljaju se i gnomi, mala mitološka bića koja žive u podzemlju i čuvari su zlata i dragog kamenja, a susreću se u fantastičnim romanima kao što su Gospodar prstenova, Harry Potter i drugdje, što narativu u ovoj sekvenci daje intertekstualnu fantastičnost. Intertekstualnost je vidljiva i u pjesmi “Naša brda”, koja upućuje na pjesmu Dijane Burazer “Kupila sam brdo”, a ovdje, čini se, ulijeće glas autorice s tvrdnjom da je ona kupila brdo prije Dijane, i to zbog zmajeva, koji su također produkti fantazije iz svijeta bajki i mitoloških priča. Slijedi narativ o prizivanju ptica i prešutnom dogovoru s vukovima, unutar kojeg se javlja i pokušaj razgovora s “praocem Kiklopom” (isto: 35). Na kraju pripovjedačica postaje u sudbonosnom susretu s jednim iznimnim stablom šuma, planina, stablo, pri čemu se narativ proširuje opisima brojnih živih vrsta, postaje vibrantan, vrvi svim postojećim, mitskim i neviđenim bićima, što ističe i raznovrstan i bogat leksik, nijansiran, stiliziran i ugođen eufonijski i ritmički gotovo do glazbenog izričaja. Pripovjedačica je ushićena svojim djelom i kaže da “čupa” tu svoju planinu “iz nepostojanja” (40) i nikada je neće napustiti. Narativ je u tom dijelu djelomično deskriptivan, opisan, a zaplet raste s neizvjesnošću hoće li planina biti uspješno premještena i hoće li se pripovjedačica useliti u oblik huije ili će se rasipati u brojnim drugim identitetima.

Četvrti svijet i četvrta narativna sekvencija. A kako je s tvojom planinom: posuđeni naslovi

U ovoj sekvenciji narativ se nastavlja na temelju intertekstualnih poticaja. Poticajni element je samo naslov, dok je stvaranje novih tijela pjesama krenulo svojim putem, kako čitatelje obavješćuje autoričin glas u podbilješci. Pjesme podteksta su sljedeće: “Tamna materija”, nadnaslov u pjesmi Andrijane Kos Lajtman koji je producirao pjesme “Uroci” i “Kozmička pelena”. U njima se pripovjedačica ugnježđuje u rubni položaj tamne materije u svemiru sa svojim jatom, u raspoloženju magnovenja kao u prenatalnoj polusvijesti. U pjesmi “Kozmička pelena” pripovjedačica je najposlije sigurna da je ptica, i to u punom smislu, cjelovita: “na drugom kraju sutona sam svoja, kružna i beskrajna” (44). Može se reći da je to vrhunac narativa o samostvaranju. Nakon lutanja i napora pothvat je uspio – rodila se huia. Drugi je poticajni naslov “Dječaci koje sam ljubila ponekad, a ponekad nisam” Marije Dragnić, treći je “Catwoman” Therese Rebeck, četvrti “Gda ti se v pesmi zleže vrana” Zdenke Maltar, peti “Le dernier combat” / hrv. “Posljednja bitka” Luca Bessona i šesti “Udomljavanje Sunca” Lane Derkač. U svim novonastalim pjesmama nastavlja se narativ o huiji, ne više linearno, već skokovito, s odstupanjima, kao što je u pjesmi “Vrana”, u kojoj se pripovjedačica želi riješiti nametljive vrane, no na kraju pjesme ona kazuje obraćajući se lirskom ti da može ako hoće i sama biti vrana. Je li ti čitatelj u tom slučaju ili kakav nutarnji ti – nije jasno. Sve je izvjesnije da pripovjedačica sada ima kuću, a u kući i ormare. Dakako, u visokometaforičkom i alegorijskom tekstu i kuća i ormari mogu biti tek slike dubljih ili apstraktnih značenja.

Peti svijet i peta narativna sekvencija: Dramaljski suton: Rašomon

Ova sekvencija sadrži opis prostora koji je realan i odnosi se na priobalje u Dramlju. Čini se da je ostvaren proboj iz imaginarnoga svijeta u realan, ali samo donekle. Njegovi su obrisi u kroki potezu prepoznatljivi (more i nebo, i to u crti spajanja, u “sljubnici”), no budući da likovi koje ondje susrećemo rasprostiru svaki svoje gledište koje se međusobno ne podudara, objektivnost prizora pa tako i prostora uslijed njihovih različitih perspektiva nije moguća. Naslov “Rašomon” upućuje na film “Rashomon” redatelja Akira Kurosave, snimljen 1950. godine po noveli R. Akutagawe u kojoj više likova iznosi svoje razlikovno gledište na isti događaj. U ovoj sekvenciji likovi su djevojka, koja u moru vidi dolazak mladića iz njezinih snova, pas koji vidi samo ono što njegov gospodar označi kao cilj, djevojčica s vrpcom, koja ne mari za vrpcu što je uljepšava jer je sama sebi dovoljno lijepa, ptica koja vidi sve što je u letu, posebno pauka prikladnog za prehranu, a u zoru šestom, kako autorica naziva svako gledište, pojavljuje se i gledište ptice huije. Iako su pčele nestale, ona vjeruje da će se i vratiti i stoga čuva sjemenku za sadnju biljaka, što je slikovita potpora misli o kružnom vraćanju života. U sedmom zoru pojavljuje se noću albino vrana – koja treba svjetla da uhvati plijen. Nakon svih likova izlazi kao na scenu i pripovjedačica koja kaže da bi se na tom mjestu mogla dovršiti “kao ptica, kao voda, kao kamen, kao bog, kao zmija, kao lisica, kao ja (sve odjednom)” (isto: 58). Povratak u realan svijet nije donio objektivnost. Također nije očuvao trajni identitet huije, već lik pluralnog identiteta. U toj sekvenciji narativ se mijenja u narativ gledišta. Nagovješćuje se rasplet.

Šesti svijet i narativna sekvencija. Otvaranje prostora.

U pjesmi “Vizure”, čiji je naslov slično “zoru” vizualan, pripovjedačica otkriva pogled na pitom krajolik, svijet ispunjen golubovima, livadama, šipražjem, vranama i kukcima. Obraća se lirskom ti i uz zabrinutost zbog “vriježa” koje ga prate, “mahnitih lasica” i “mrava trkača” (isto: 61), daje mu obećanje da će mu sutra dopustiti da zvirne kroz dimnjak ili ključanicu, što je očito znak mogućeg prihvaćanja i dijeljenja intime. U pjesmi “Uspjev” pripovjedačica je “gospodarica prizora” i hodajući sa svojim jatom grlica i zvijerki sluša Jacquesa Brela i njegovu šansonu Ne me quitte pas (isto: 62), u ponavljajućem refrenu, te cijela pjesma “Uspjev” biva prožeta ljubavnim sentimentom. Oni čitatelji koji su osjetljivi na tek aluzivan ljubavni tijek priče prepoznat će u ovoj pjesmi da je pripovjedačica spremna dati milost ti-ju da je pogleda kroz dimnjak ili ključanicu i da je to možda početak sretnog ljubavnog raspleta.

“Jedna okrutna, o svemiru” pjesma je o rubnom prostoru u kojemu živi pripovjedačica i njeni, kaže “moji”. Ako se tko počne ponašati neučtivo, ona podsjeća da su vrata otvorena. Vrata su ovdje metafora o mogućnosti ulaska u svijet pripovjedačice i izlaska iz njega, što upućuje na slobodu, ali i na odgovornost onih koji ulaze u taj povlašteni prostor. To je sada prema obrisima iz prethodne pjesme zacijelo kuća s dimnjakom, prozorima i vratima s ključanicom, možda i stvarna, no vjerojatno i dalje uvelike i metaforična.

U pjesmi “Još koja o vratima” pripovjedačica kazuje da su vrata “moćna i nadmena – plaše, zovu i zavode. Ako mene koja od njih zavedu, pa ih rastvorim pa se rastvorim i onda nekako budemo sretni, nek tako i ostane” (isto: 64).

U pjesmi “Otvoriti” pripovjedačica izjavljuje da je “puna ljudi i glasova... oni čekaju hoću li im otvoriti vrata, ali zaključano je, a ja neću otvoriti. I neću” (isto: 65). Ta odlučna gesta da se distancira od svekolikog mnoštva koje čeka pred vratima prikazuje rezerviranost u odnosu na društveni pritisak i želju da sačuva privatnost i osobna načela.

Nadnaslov “Dani s Mašom na rubu slike” otvara pristup glasu autorice koja piše pjesme. Maša je djevojčica koja prolazi ispod prozora i zbog koje autorica piše. Maša ne zna da je važna, ona samo prolazi. No ona je, čini se, slika i sinegdoha svih djevojčica koje nestaju u vremenu. Narativ se razrješuje, prostor se demetaforizira, pripovjedačica se postupno vraća iz lika ptice u ljudski lik.

Sedmi svijet i sedma narativna sekvencija. Odlazak.

Nakon stvaralačkog čina i uslijed završene misije, u pjesmi “Odlazak” pripovjedačica huia odlučuje otići, što je konvencionalni eufemizam za “umrijeti”. Učinit će to po svom odabiru, svjesno, skokom, pazeći da ne uprlja prostor svojom krvlju. Hvatajući dah i kap smjelosti, ona odlazi, vrednujući to iskazom: “Kad odem, odem, i to je dobro.”

U takvim mislima o odlasku, to jest kraju, pojavljuje se i misao o bogu, “koji me”, kaže pripovjedačica, “napušta, ponekad, i vraća se (ponekad)” (isto: 74). Ona ima primjedbe na njegovu Četvrtu, Sedmu, Devetu – posebno na Prvu zapovijed, a on ni riječi. Kad ode, ona otvara prozor da uđu ptice, insekti, čestice kiše i, kad se razigraju, očekuje da će se i bog iz radoznalosti opet pojaviti. Bogu zamjera nezainteresiranost za nju osobno.

U pjesmi “Inkantacije, inkarnacije” oživljeni prostor zaljuljan je, izgubi svoja uporišta i sve zajedno s pripovjedačicom nestaje u maglicama. Ona postaje u nekom rubnom dijelu slike “palimpsest, hoja, mapa za neki Verdis napučen bijelim srnama” (isto: 75). Možda će je netko negdje i prepoznati, i tada će pripadati nekome. Očito, unatoč suicidalnom skoku, pripovjedačica negdje i dalje traje, što upućuje na njezin život ptice – huije ili bilo koje druge.

Ista pjesma kao na početku “O rubovima” nagovješćuje zaokruženost jednog imaginarnog svijeta u kojemu je letjela huia i završila svoj let, ali i bilježi novi stvaralački poticaj koji će producirati uvijek iznova čudesno inovativne književne svjetove Emilije Kovač.

Prvi razlog izlaska iz realiteta – spoznaja drugosti. Po razmatranju svih značenjskih polja označenih konceptualnim metaforama prostora – šume, brojalice, planine, dramaljskog rašomona i vrata – razvidno je da je subjekt označen mnogolikošću identiteta iznimno dinamičan. Unutar diskurza taj evolutivan i stalno promjenjiv identitet nije samo provedba i vježba zrelog postmodernističkog poetičkog modela niti potraga za izgubljenim identitetom – pripovjedačica ga se dragovoljno odrekla, već je, čini se, želja da se iskustveno dosegne identitet brojnih životnih vrsta i oblika, kako bi se uvećala njezina spoznaja. Tako se čitateljsko kao i kritičko istraživanje tog poetskog teksta i diskurza može pratiti na spoznajnoj ili kognitivnoj dimenziji. Uzbuđenje otkrivanja novih iskustava pripovjedačica ne skriva i može se odčitati kao u ovom eksklamativu: “Radujem se novim vrstama koje ću biti na ovoj planini, čim je dovršim.” (isto: 21) Budući da u “kreativnoj konstrukciji” književnosti, prema kognitivnim stilističarima, sudjeluju i čitatelji za čitanja pojedinog književnog teksta, može se pretpostaviti kako će jezik i stil ove zbirke utjecati na njih, kakve će mentalne procese pokrenuti u ovisnosti o njihovim životnim iskustvima.9

Naslovni odabir leksema huia može pokrenuti mišljenje i maštu publike o autoričinu izboru, ali i o njihovu izboru kad bi sami birali pticu u koju bi se prometnuli. Prema sklonostima, glazbenici bi vjerojatno odabrali vugu, pticu zanosna pjeva, slikari neku drugu – možda mandarinsku patku ili zlatnog fazana? Spoznaja bi uključila i iskustvo simboličnog i metaforičnog značenja ptice u poeziji – albatrosa C. Baudelairea, poludjele ptice D. Cesarića, gavrana E. A. Poea, biblijskih vrabaca i grlica, slavuja razasutih u svekolikoj poeziji i književnosti Zapada itd., čime bi u svom mapiranju produbili spoznaju tog ptičjeg lika u diskurzu zbirke E. Kovač. I najposlije, moguće je da će se pokrenuti i pitanje o metamorfozi uopće, o mogućnostima mijena ljudskog življenja.

Metafora uzgoja planine mogla bi pokrenuti sjećanje na uzbudljivi pothvat uzgoja vrtnih vrsta, ili pak odgoj djeteta ili vođenje škole, vjerojatno najposlije i na pothvat pisanja koji je također težak i čini se katkad nemogućom misijom, kao i ostvarenje kakvog znanstvenog projekta ili pobjeda teške bolesti. Iskustva su mnogobrojna i ta ih metafora može sustići.

Iako sebe najčešće prepoznaje kao pticu, huiju, pripovjedačica cijeni mogućnost odabira, što je jedna od bitnih pretpostavki slobode bića i njegovog integriteta. U samom početku pripovjedačica još odlučuje hoće li biti huia ili dodo, a kasnije tijekom podizanja planine kaže: “Sama mogućnost izbora čini stvari nekako mekšim, podatnijim.” (isto: 24) Svijet u kojem je moguće birati očito je svijet u kojem pripovjedačica želi živjeti i predložiti ga čitateljima. Postupno, pred kraj, sve je jasnije da su ti svjetovi i prostori zapravo književni svjetovi te da je autorica odlučila ući u vlastite konceptualne metafore prostora kako bi što bolje suosjećala s likovima i istražila prohodnost tih prostora i sebe u njima.

U pjesmi “Nacrt u osnovnom potezu” nakon ulomka “sjedeći na rubu mora, kontinenta, živaca, sebe ili na vrh brda kao Mali Princ, na vrh tornja kao križ, na vrh noža kao bol – znamo i znano je da ima da nam jest da mi bude” stoji podbilješka: “Da se pjesma ne ulegne od svojih teških riječi, recimo ih ovdje: bit, svrha, smisao, sreća, ono nešto.” (isto: 51) Potraga za smislom bila je tema velikih pisaca F. Dostojevskog, A. Camusa, H. Hessea i mnogih drugih. Posebice se pitanje smisla otvorilo unutar filozofije i književnosti egzistencijalizma te se i danas zamjećuje u neoegzistencijalističkoj poeziji i prozi, a u ovoj se fantazmagoričnoj zbirci ona povezuje s temom stvaranja i književnog stvaralaštva te se u njezinu okviru usko povezano pojavljuju i neoegzistencijalistički elementi naslijeđeni iz postmodernizma: fragmentacija narativa, igra s perspektivama ili gledištima i dekonstrukcija identiteta.

Drugi tekst pri kraju zbirke potvrđuje isto gledište u pjesmi “Djevojčice koje nestaju u vremenu”. Pjesma ih predstavlja kao djevojčice u skloništima i ratnim razaranjima, ili u sirotištima, a u podbilješci navode se njihova imena i/ili mjesta na kojima su boravile i iz kojih su potekle: Vukovar, Škabrnja, Krakov, Ukrajina, Afganistan, Tanzanija... Tim je djevojčicama realni svijet oduzeo ljubav koju su trebale doživjeti, što pripovjedačicu navodi na očajnički potez: “Sakupim ponekad dječake na ulici ili gdje ih već nađem pa idemo zajedno u neko svitanje koje su trebali gledati s tim djevojčicama koje nestaju u vremenu.” (isto: 69)

Tako je dakle izlazak iz svijeta ruševne zbilje razlog i poticaj stvaranju novih i boljih svjetova.

O potrebi za pripadnošću – psiho-socijalna dimenzija. Jedna od ljudskih potreba, prema Maslovljevoj teoriji potreba,10 jest i potreba za pripadnošću, koja podrazumijeva da svaka osoba ima emotivnu potrebu da nekome pripada i da njoj netko pripada. Ta potreba podrazumijeva nježnost i ljubav i smještena je odmah iznad osnovnih A potreba u polju B te se smatra da je toliko nužna gotovo koliko i fiziološka potreba za hranom. U diskurzu zbirke Emilije Kovač ta je potreba osobito zamjetna već na lingvostilističkoj razini, u porabi posvojnog pridjeva moj, moja, moje, kako u jednini tako i u množini, kao i drugih posvojnih pridjeva ili pak eksplicitnog iskaza o pripadnosti. Evo primjera:

1. U početnoj i završnoj pjesmi “O rubovima” stoji: “U stablima žive najljepši ljudi i mogu se prestati bojati. Dok im pripadam, moj rub je i njihov rub i više ništa nije samo do mene.” (isto: 7) Pripadnost “najljepšim ljudima” iskazuje potrebu za probranim društvenim okružjem koji pripovjedačici daje osjećaj sigurnosti i zajedništva, a danas se smatra jednim od činitelja dugovječnosti.
2. U pjesmi “Bakina” naslov je poimeničeni posvojni pridjev i odnosi se na pripovjedačicu koja sebe doživljuje kroz emotivan odnos pripadnosti baki. Usto zamjećuje: “Prva je baka, onda sam ja, pa opet baka... i tako dokle doseže oko.” (isto: 13) Tako i bake čine niz pripadnosti, ona koja je bila bakina postaje također baka i red se nastavlja dokle se može pratiti. Bake su emotivna utočišta.
3. U pjesmi, također u naslovu “Inicijacija (Dobrodošao, Ti si moj bog)”, pojavljuje se i potreba za osobnim, “mojim”, bogom. Njezina je potreba da bude “moćan i pouzdan” i “u svemu bolji od mene”, ne “smrtan i grešan kao ja” (isto: 28). U toj se pjesmi posreduje nezadovoljstvo postojećim religijskim diskurzom o Bogu i čežnja za drugačijim oblikom prisutnog boga.
4. “Moja draga čudovišta, neka od njih” također je naslov, odnosno nadnaslov za nekoliko pjesama o čudovištima koje pripovjedačica naziva svojim. Jedno je od čudovišta praotac Kiklop, od kojega želi dobiti njegovo treće oko (da njime vidi kako on vidi) i koga u raspravi nazivlje “oče Kiklope, praoče. Moj” (isto: 35). Tu su i njezini vukovi, a na kraju i zmajevi. Naslov pjesme “O zmajevima, mojim” već kazuje također da su to njezini zmajevi i da ih je ona posvojila kao svoje. Taj se odnos pripadnosti često ističe antepozicijom pridjeva ili pak postpozicijskom eliptičnom rečenicom.
5. Pjesma “Ja, majka planine” sadrži osobito nježnu sliku odnosa prema planini koju je pripovjedačica uzgojila. Taj majčinski odnos prema planini ističe ljubav i privrženost prema planini koju još treba istražiti kao metaforu u svim njezinim značenjima. Pjesma završava rečenicom koja je ponešto zbunjujuća: “Eto, takva je to planina, koja ću biti, moja.” (isto: 21)
6. Na planini koja je njezina, a koja je i ona sama, pripovjedačica ima i sve što je njezino i sve koji su njezini, za koje kazuje na kraju pjesme “Planina, njeno zaokruživanje”: “Moji su moji i gotovo.” (isto: 40)
7. Pjesma ”Drugi pokušaj, desni vrh” opisuje uzgoj desnog vrha planine koji prati velik napor. U tom kontekstu saznajemo zašto se pripovjedačica uhvatila ukoštac s takvim pothvatom: “Povremeno se zapitam – što mi sve to treba, zaboga, taj napor i ta planina – a onda stisnem zube i ne dam se smesti: mislim o njoj kao o posljednjoj prilici da se zakorijenim i zaista pripadam... nečem. Ili nekom.” (isto: 23) Ova eksplicitna tvrdnja pokazuje da je pripadnost dubok motiv za neočekivanu energiju i stvaranje, koje se ovdje po mnogim signalima odnosi na književno stvaralaštvo i dotiče i biografsko iskustvo autorice.
8. U pjesmi “Dan, koji ide pod prozorom” pripovjedačica, koja sve više nalikuje autorici, vidi djevojčicu koja prolazi dok ona piše te joj ta djevojčica daje motiv za pisanje. Spisateljica je naziva Maša i u pjesmi joj se obraća pitanjem: “Zar ne, Maša moja?” (isto: 66)
9. Još jedna osobito emotivna potvrda o potrebi za pripadnošću nalazi se u pjesmi posuđena naslova “Udomljavanje Sunca (Lane Derkač)”. Sunce se tu oživljuje kao dijete koje pripovjedačica prihvaća kao svoje pa ga: “privinem na grudi, podojim, položim u jasle, zanunam, jedino... pa ga držim, pa ga ne dam, pa mu pjevam kako najbolje znam, prozviždim koji put, zamumlam gdje mi se čini umjesno ili gdje zaboravim prikladne riječi i značenja.” Na kraju pjesme pripovjedačica kazuje da je spremna na sve: i da ga pusti i da ostane u neskrivenoj ljubavi, koju otkrivaju izričaji tepanja uz hipokoristike i igru riječi: “Ne štedim se ni u čem – to je sunčić, sinčić, sančić: moj.” (isto: 48)

Tako je Emilija Kovač u svojoj zbirci o stvaranju uključila i psiho-socijalnu potrebu za pripadnošću koja uvećava sreću stvorenja. Zbirka je mnoštvena u mnogim vidovima i za čitatelje i za kritiku može biti možda složeno, ali prvenstveno vrlo vitalno i bogato iskustvo.

Zaključak

Stilistička kritika aktualne poetske produkcije u Hrvatskoj, iako u manjini u odnosu na opću književnu kritiku, značajan je doprinos u razabiranju kvalitete pjesničkih zbirki na poetskoj sceni. Ona je grana stilistike kao i akademska stilistička kritika, od koje se razlikuje po obimu i po fleksibilnosti potrebnoj u dosezanju šire publike, i prvi je refleks na kvalitetnu pjesničku zbirku te može biti uvod za kasniju akademsku analizu. Budući da je imanentna tekstu i diskurzu, ona je uvjerljiva u posredovanju organizacije i stila pojedinačnog poetskog diskurza unutar kritičkog područja i daje relevantan edukativan doprinos u razumijevanju poezije. S obzirom da naliježe uz tekst i diskurz te argumentaciju podupire citatima iz promatrane zbirke, a usto se ne bavi vrednovanjem koliko analizom, manje je sklona subjektivnim i proizvoljnim procjenama. Svaka stručno vođena stilistička kritika sadrži analizu koja usmjerava na interpretaciju promatranoga diskurza, te se upravlja kao i akademska analiza prema suvremenim teorijskim stilističkim modelima. Četvero kritičarskih paradigmatskih imena (K. Bagić, T. Lemac, D. Šalat i L. Žigo Španić), uspijevaju na različit način promicati stil i stilske postupke kao bitno obilježje objavljenih pjesničkih zbirki, no svima je zajednički nazivnik nastojanje da slijede tekst i autorski glas, kao i glas subjekata unutar poetskih diskurza te da predstave organizaciju, figurativan jezik i strategije uočljive u njima. Razlikuju se prema kritičkom diskurzu, elementima analize, modelu koji slijede, što često ovisi o promatranome diskurzu, i svi uključuju elemente literarno-stilističkog pristupa (leksik i sintaksa, figurativni jezik, ritam, frekventnost stilema, usporedne analize i dr.) na potezu prema stilističkoj diskurznoj analizi, čiji su najčešći elementi identifikacija korpusa, kontekstualna analiza, leksička i sintaktička analiza, glas subjekta, pragmatička analiza, stilističke i retoričke figure, intertekstualnost i zaključna interpretacija. Zasad postoje samo elementi analize diskurza moći i ideologije koji pokazuju djelomičnu primjenu i kritičke diskurzne analize tijekom analize poetskih diskurza. Iako još nisu zašli u puno iskustvo kritičke diskurzne analize i interdisciplinarnih pristupa, predstavljeni stilistički kritičari stručno su i pomno predstavili diskurze pojedinih pjesničkih zbirki i osvijetlili njihov estetski i umjetnički učinak. U trećem dijelu ovog članka predstavljena je netom objavljena zbirka Emilije Kovač kao huia kao stablo kao voda (2025), čija analiza sadrži sljedeće elemente: značenjski okvir s pripadajućim poljima, glas poetske pripovjedačice/subjekta uz povremeni glas autorice, kretanje pripovjedačice uz razvoj naracije, temeljne stilske figure: konceptualna metafora prostora, kao i ostale figure: poredba, onomatopeja, hiperbola; leksik, rečenični tempo, repeticija i nabrajanje, konstrukcija i dekonstrukcija identiteta, intertekstualnost, polidiskurz i poliperspektivnost te upućivanje na kognitivnu dimenziju u diskurzu zbirke kao i smjernice u diskurzu koje iskazuju psihosocijalnu potrebu za pripadnošću.

Literatura

• Aristotel. 2008. Retorika. Preveo Marko Višić. Podgorica: Grafokarton Prijepolje.
• Bagić, Krešimir 2003. (22005). ”Beletristički stil”. U: Treba li pisati kako dobri pisci pišu (ur. Krešimir Bagić). Zagreb: Disput.
• Bagić, Krešimir. 2017. Pogled iz Dubrave. Zagreb: Matica hrvatska.
• Bagić, Krešimir. 2023. Republika stiha. Zagreb: Matica hrvatska.
• Baldick, Chris. 2001. The Concise Oxford Dictionary of Literary Terms, drugo izdanje. Oxford University Press.
• Biti, Marina, Marot Kiš, Danijela i Stanić, Saša. 2024. ”Presjek razvojnih smjerova hrvatske stilistike od druge polovice 20. stoljeća do suvremenosti”. U: Savremena južnoslovenska metastilistika i metapoetika (ur. Branko Tošović). Beograd–Graz: Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz Aletea.
• Bošnjak, Milan. 2021a. ”Čežnja koja prati pjesnika jača je od straha”. Kolo 4. (pristupljeno 7. travnja 2025)
• Bošnjak, Milan. 2021b. “Igra, jezik i ljubav – tri središta poetskoga svijeta”. Kolo 4. (pristupljeno 7. travnja 2025)
• Carter, Ronald i Stockwell, Peter. 2008. ”Stylistics: retrospect and prospect”. U: The Language and Literature Reader (ur. Ronald Carter i Peter Stockwell). London i New York: Routledge.
• Frangeš, Ivo. 1957. “Vrijednosti i granice stilističke kritike”. Umjetnost riječi 4 (1957). (pristupljeno 10. ožujka 2025)
• Grčević, Franjo. 1963. “Estetička i stilska kritika”. Umjetnost riječi 1 (1963). (pristupljeno 10. ožujka 2025)
• Kovač, Emilija. 2025. kao huia kao voda kao stablo. Čakovec: Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu.
• Lemac, Tin. 2024. Pečati i kistovi. Zadar: Ogranak Matice hrvatske u Zadru.
• Nørgaard, Nina. 2024. “Multimodality and stylistics”. U: The Routledge Handbook of Stylistics (ur. Michael Burke). London i New York: Routlege.
• Sorlin, Sandrine. 2016. “Three major handbooks in three years: Stylistics as a mature discipline”. Language and Literature 25(3). Str. 286–301.
• Stockwell, Peter. 2015. “Cognitive Stylistics”. U: The Routledge Handbook of Language and Creativity (ur. Rodney Jones). London: Routledge.
• Stolac, Diana. 2024. “Jedan pogled na hrvatsku jezičnu stilistiku od 1970. do 2020. godine”. Savremena južnoslovenska metastilistika i metapoetika (ur. Branko Tošović). Beograd–Graz: Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz Aletea.
• Šalat, Davor. 2021. Povećalo za poeziju. Zagreb: Matica hrvatska.
• Šalat, Davor. 2022. “Poetska slikovitost motivirana egzistencijalnom bitnošću. Andrijana Kos Lajtman: Plava i smeđa knjiga”. Kolo 2, 2022. Matica hrvatska – Kolo 2, 2022. – Poetska slikovitost i egzistencijalna bitnost (pristupljeno 22. travnja 2025)
• Wales, Katie. 2014. A Dictionary of Stylistics, treće izdanje. London i New York: Routledge.
• Žigo Španić, Lada. 2025. Život među koricama. Zagreb: Biakova.